Firenca je mjesto iz vizuelne memorije mojeg vrlo ranog tinejđerskog doba. Tu su slike moje sestre i mene kako stojimo na suncu na Piazzale Michaelangelo s Ponte Vecchiom i kupolom Il Duoma u drugom planu, mekani mramor Michaelangelovog Davida i puno scena iz meni tada jednog od najdražih filmova – «Sobe s pogledom» Jamesa Ivorya. Od tada je prošlo nešto desetljeća i osim jedne prilike kada sam trebala otići u Firencu, a desio se jedan sudbonosni obrat tektonskih razmjera pa sam završila u Zagorju, put me nakon obiteljskog putovanja 80-ih prošlog stoljeća nije odveo u Firencu.
I onda su neko planiranje produljenog vikenda, odabir preferentnih prijevoznih sredstava i prva talijanska retrospektiva Ai Weiweija u Palazzo Strozzi presudili da ove zime konačno ponovo odem u Firencu. Priznajem, nije mi se to činilo kao najbolja ideja – zimogrozna sam pa mi čak ni ulice srca renesansne Italije nisu djelovale privlačilo pod punom zimskom opremom.
Nakon kratkog zaustavljanja u maglovitoj, pustoj Veneciji gdje je šetnja na nešto stupnjeva ispod nule djelovala kao statiranje u nekom crno-bijelom filmu u kojem je toranj crkve Svetog Marka nestao u magli a lagunu progutala mliječno bijela izmaglica, bila sam još skeptičnija oko odabira zimske vikend lokacije. Ali par sto kilometara i nešto tunela kasnije Toskana nas je dočekala sa suncem i gotovo 15 stupnjeva Celzija. Meterološka dobrodošlica bila je samo početak jednog od neočekivano najljepšeg vikenda u mom životu.
Jedan od talenata kojim se najviše ponosim je da znam otkriti najunikatnije, najugodnije, najnehotelastije, apsolutno dahouduzimajuće hotele. U Firenci je takvo otkriće bio hotel Ad Astra. U rezidencijalnoj boho-chic četvrti Oltrarno, samo nekoliko minuta hoda od palače Pitti nalazi se najveći privatni i prvi botanički vrt u Europi koji je prema Via del Campuccio omeđen palačom obitelji Torrigiani iz 16. stoljeća. Potomci, navodno dva posvađana klana obitelji, i danas žive u prizemlju i na drugom katu zgrade dok se na prvom katu smjestilo sedam od devet soba hotela AdAstra okruženih s dvjestotinjak kvadrata terase s pogledom na vrt i toranj Athanor.
U samom kutu terase smještena je soba broj 4 u kojoj smo se odmah osjećali kao kod kuće. Dobro, s obzirom da nam pedigre ne uključuje moćnu vinarsku dinastiju Toskane onda je adekvatnije reći da smo se osjećali kao da imamo jako cool prijatelje koji takav pedigre imaju pa su nas ugostili u svojoj aristokratskoj urbanoj palači, onom tipu smještaja kojeg Francuzi zovu «hôtel particulier».
Soba broj 4 uređena je u nijansama plave, kao i ostale sobe ima starinsku porculansku kadu smještenu u sobi preko puta ogromnog udobnog kreveta, kupaona joj je poput nekog seksi budoara crnih tapeta s uzorkom uvećanih hortenzija…; iako je pažnja posvećena svakom detaljune nije poput onih hiperdizajniranih prostora koji uvijek odišu nekom rubnom nelagodom mjesta u kojem opušteno bivanje nije primjereno.
Svaka soba ima neku svoju kolorističku ili tematsku ideju i u njima se, kao i u hodnicima te zajedničkoj prostoriji s kaminom, malom knjižnicom, foteljama i šankom za doručak koji je vintage pult iz optičarske radnje, privlačno kombiniraju originalne freske iz 16. stoljeća i zidovi od baršuna s kolekcijom plastičnih snježnih kugli, uokvirenim grafičkim bravurama s naslovnica New Yorkera, pop namještaj iz 50-ih i 60-ih i plakati i katalozi izložbi suvremene umjetnosti iz cijelog svijeta.
Ad Astra je stvarno poseban hotel i ne čudi da ga je Tablet hotels prošle godine stavio na listu 25 najcool hotela na svijetu. Privatna aristokratska rezidencija i vrt pun masonskih simbola i kipova poput predaka obitelji Torrigiani u društvu Seneke privukli su u nekim prošlim vremenima i goste poput slavnih književnika Henrya Jamesa i Nathaniela Hawthornea, bili lokacija prve revije visoke mode u Italiji a i omiljeno su mjesto slavne američke modne dizajnerice Diane von Furstenberg kojoj je Firenza drugi dom.
No nema dobrih, ugodnih hotela bez dobre usluge. Stvarno dobar hotel je onaj gdje su nježni prema blago kapricioznim potrebama gostiju pa ti skuhaju pravu mirišljavu talijansku kavu ne dižući obrve na bogohulnu zamolbu za miješanje tog svetog napitka s bademovim mlijekom, znaju ti preporučiti baš onakve restorane kakve si im opsesivnom preciznošću opisao da želiš i voliš; onaj hotel gdje ljudima koji su brinuli o tebi, poput Diane, Leonarda i Betty u Ad Astri, zapamtiš ime.
Ad Astra je mjesto u koje treba otići na neku bajkovito urbano povijesnu pauzu od života, s nekim kome možeš reći sve a divno ti je da ne govoriš ništa i obavezno se vratiti provjeriti kakva je neka druga soba a posebno one dvije sobe, paviljoni, sakriveni u vrtu. Vjerujem da je je Danteu kad su ga u zimu 1302. prognali iz Firence bilo nešto teže nego meni kada sam napuštala Firencu ove zime ali stvarno mi već dugo nije bilo tako teško napustiti neko mjesto kao što mi je bilo hotel Ad Astra. Na svu sreću da ja nisam morala baš sve što volim, kao Dante, ostaviti u Firenci. I da mi već planiramo kad ćemo se ponovo vratiti.
