‘The Notorious RBG’ bio je nadimak Ruth Bader Ginsburg koji je najjednostavnije sažeo strahovitu borbu ove ikone feminizma, sutkinje i aktivistice za prava žena koja je obilježila posljednjih 40-ak godina sage o jednakosti spolova, slobode govora i pravde. RBG preminula je 18. rujna 2020. u 87 godini života tijekom kojeg si je prišila etiketu žene ispred svog vremena.
“Majka mi je rekla da budem dama, a to je za nju značilo ‘budi svoja osoba, budi neovisna”
“Majka mi je rekla da budem dama. A to je za nju značilo ‘budi svoja osoba, budi neovisna”, izjavila je jednom prilikom o svojoj majci Ceceliji koja je na nju imala presudan utjecaj.
Ruth Bader rođena je 1933. godine, a njezina je majka, unatoč periodu u kojem je živjela i činjenici da ni sama nije pohađala fakultet, oduvijek naglašavala Ruth važnost obrazovanja i neovisnosti. Iz prve je ruke to buduća ikona feminizma i sudskog sistema naučila gledajući majku koja je radila u tvornici kako bi platila svom bratu fakultet. Detalj je to iz Ginsburginog djetinjstva koji ju je do kraja života pratio i impresionirao. Očekivano, Ruth je briljirala u srednjoj školi što je Ceciliju uvijek činilo ponosnom, ali nažalost, preminula je od raka dan prije kćerine mature.
Od ponižavanja na Harvardu do sutkinje Vrhovnog suda
Nakon smrti majke, Ginsburg se još rigoroznije prihvatila akademskih uspjeha, redajući jedan za drugim. Diplomirala je 1954. kao najbolja studentica u generaciji, a tada se i udala za supruga Martina Ginsburga s kojim je ostala dugih 56 godina. Ubrzo je svoje obrazovanje stavila na čekanje kako bi osnovala obitelj s Martinom koji je, kako je voljela reći, bio “jedini muškarac kojeg je zanimao i njezin mozak.” Prvo su dijete dobili 1955. godine upravo kad je njezin suprug morao otići u vojsku. No, za ‘Notorious RBG’ to nije bila prepreka da upiše na Harvard i postane jedna od 9 žena u generaciji od 500 studenata. Čak i kad se Martin vratio i obolio od raka testisa, Ruth je odlazila na njegova predavanja, radila mu bilješke i istovremeno bila najbolja studentica na sveučilištu.
Žena bez koje svijest o ljudskim pravima ne bi bila jednaka na Harvardu je trpjela beskrupulozno ponižavanje čak i od osoblja na najvišim pozicijama koji su i nju i osam drugih žena tražili da objasne zašto su zauzele mjesta muškarcima.
Nakon što se obitelj preselila u New York, Ruth je diplomirala na pravnoj školi na Sveučilištu Columbia. Uz sav akademski prestiž i iskustvo nije uspijevala pronaći posao u odvjetničkim firmama na račun svog spola i činjenice da je bila majka. Uzastopan neuspjeh trajao je unatoč izvrsnoj preporuci profesora. Ginsburg je jednom komentirala: “Prvo, bila sam Židovka. Drugo, bila sam žena. Ali ono ubitačno bilo je što sam bila majka četverogodišnjeg djeteta.”
Tek je uz ogromnu pomoć jednog od profesora dobila stažiranje kod sudca Edmunda Palmierija. Uslijedilo je nekoliko ponuda odvjetničkih firmi, ali uvijek s debelo nižom plaćom od muških kolega. Iz tog je razloga Ruth odlučila istražiti druge sfere prava koje su je zanimale što je rezultiralo suradnjom na projektu International Civil Procedure za vrijeme kojeg se potpuno posvetila istraživanju švedske kulture, živjela je u Europi i istraživala građansko pravo i postupke. Ubrzo nakon povratka u SAD dobila je prvu ponudu za profesoricu na Sveučilištu u Rutgersu. Zanimljiv je i tragičan detalj da je za vrijeme druge trudnoće počela nositi predimenzioniranu odjeću iz straha da će joj Rutgers otkazati ugovor. Tu je poziciju ipak držala čak 10 godina nakon čega ju je Columbia pozvala da bude prva žena, profesorica na tom prestižnom fakultetu.
Ikona feminizma i ljudskih prava
Oduvijek je ukazivala na probleme nejednakosti, a 1972. godine Ginsburg se pridružila Američkoj uniji građanskih sloboda (ACLU) na projektu za ženska prava. Počela je i službeno zastupati ACLU za koji je ispred Vrhovnog suda iznijela šest ključnih slučajeva o (ne)jednakosti spolova od kojih je uspjela izboriti čak pet. Stekla je reputaciju kao elokventna, staložena, ali zastrašujuće oštroumna odvjetnica.
“Ljudi me pitaju kad će biti dovoljno žena na Vrhovnom sudu – kažem im: ‘Kad ih bude devet”
U lipnju 1993. godine predsjednik Bill Clinton predložio je Ruth Ginsburg u Vrhovni sud (od devet članova) kako bi zamijenila Byrona Whitea. U kratkom je roku dobila veliku podršku i ušla u Vrhovni sud odlukom senata 96 naprama 3. Postala je druga žena u povijesti na toj poziciji i u većinski konzervativnom tijelu predstavljala je liberalni glas. Bila je jedna od najvažnijih akterica u ključnim slučajevima tijekom duga dva desetljeća na Vrhovnom sudu.
Status ikone feminizma i pop kulture pridobila je konstantnom borbom za manjine, LBTGQ zajednicu i manjine. Za svog je djelovanja uspjela izboriti i podržati financiranje osoba s invaliditetom, legalizirati gay brak u svih 50 država, omogućiti jednakost ženama za prijavu na vojni institut u Virginiji (tada među zadnjim rezerviranim samo za muškarce), zalagala se za pravo žena za izbor i pobačaj objasnivši 2009. za New York Times da se radi o “osnovnom problemu da se vlada nema pravo miješati u izbor žene.”
