Ove jeseni je režiser Borna Armanini postavio predstavu Ponoćni boogie, nastalu prema kultnom djelu pisca Ede Popovića. U predstavi glume Mladen Vulić, Matija Prskalo, Adriana Josipović i Karlo Mrkša, dok glazbu potpisuju Branimir Norac, Gustav Barišin i Karlo Mrkša. Predstava je kombinacija jazz koncerta koji ide uživo, poetsko – dramske strukture kojeg izvode afirmirani glumci i live act v-jayinga. Predstava igra i večeras u Kinu Grič u Jurišićevoj ulici u Zagrebu, s početkom u 21 sat. a prije nego pohitate kupiti karte, donosimo razgovor s autorom kultnog djela…
Ponoćni boogie – prije 30 godina i danas
Prošlo je punih trideset godine od objavljivanja Vašeg prvijenca s kojim ste stekli status, usudili bismo se reći, kultnog hrvatskog pisca. Kako gledate na svoje djelo onda kada je nastalo, a kako danas nakon toliko godina? Koliko je, po Vama, ono još aktualno?
Sviđa mi se oprez s kojim koristite pojam kultni. Jedino tako se mogu koristiti takvi pojmovi. Inače, energija koju sam imao pišući osamdesetih te priče drukčija je od ove danas, bio sam naime mnogo mlađi, a drukčije je bilo i vrijeme. Tada mi je Boogie bio nešto poput prvorođenoga, u svakom slučaju nešto posebno, a sad je on samo jedno od djela koja sam napisao. Sve dok postoji interes čitatelja za neko djelo, ono je aktualno.
Borna Armanini je ove jeseni postavio na kazališnu pozornicu Ponoćni boogie – koliko je njegova interpretacija drugačija od onoga što ste vi napisali, iz Vaše, perspektive autora i pisca djela?
Bornina interpretacija je samo jedna od mogućih interpretacija napisanog. U svakom slučaju jako mi se sviđa kako je on iščitao i na daske postavio to fragmentarno djelo koje ima više veze s poezijom, nego s prozom.
Imali ste brojne suradnje s raznim umjetnicima, spomenuli smo Bornu Armaninija, režisera, no radili ste i s Igorom Hofbauerom. Koliko su suradnje slične ili različite s obzirom na različite medije suradnje i naravno, način rada pojedinca, a koliko su slične, obzirom da svi djelujete u području izvaninstitucionalne kulture?
U Bornin posao nisam se želio miješati, tako sam mu bio i rekao kad mi je predložio da dramatizira Boogie. Smatrao sam da sam svoj posao obavio objavivši knjigu. S druge strane, Igor i ja smo mnogo razgavorali dok smo radili na Tetoviranim pričama, neka njegova crtačka rješenja bila su povod da dalje radim na tekstu, to je doista bio i timski rad. Sličnost je, kako kažete, to što smo sva trojica na rubnim područjima kulture.
Jazz u predstavi
Svi gledatelji (a i slušatelji) predstave osjetit će tu atmosferičnost jazz tona i ritma u predstavi… Da Vam je netko, prije rekao da bi rado, možda čak i na blef, radio predstavu, biste li ju i Vi tako ‘osjetili’?
Ne, nisam mogao ni zamisliti ovo što je Borna napravio, tu kombinaciju glume, svirke uživo, rasvjete i slike. Kažu da se potonje zove VJing. Pojma nisam imao da takvo što postoji.
U predstavi se vidi, osjeti veliki utjecaj Ginsberga i Bukowskog, jeste li i Vi imali njih na pameti ili bili pod njihovim barem neposrednim utjecajem kada ste pisali djelo?
Obojica su onda bili moja obavezna lektira, no i niz drugih autora, poput Romaina Garyja, Jörga Fausera, Ludwiga Felsa i da ne nabrajam dalje. I logično je da se osjeti njihov utjecaj u mojim prozama, kao što se osjeti i utjecaj filmova koje sam tada gledao, glazbe koju sam slušao… Sve to i mnoga druga iskustva utječu na mene i na ono što pišem.
