Direktan, emotivan, ponekad buntovan, on piše o ljubavi, unutrašnjim borbama, identitetu mladih. Njegovi stihovi su moćni, eterični, a opet na zemlji. Bilo da ste proživljavali lijepe ili tužne ljubavne priče, prepoznat ćete se u njegovim stihovima. Stevan Daničić, mladi beogradski pisac rođen 1995. godine, jedan je od najzanimljivijih glasova svoje generacije.
Stevan Daničić
Ako se o Stevanu Daničiću nešto može reći bez dvoumljenja, to je da piše srcem, a ne pravilima. Njegovi tekstovi miješaju nježnost i bunt, introspekciju i brutalnu iskrenost. On govori o ljubavi, gubitku, samoći i potrazi za smislom – bez filtera i uljepšavanja. Zato ga mnogi mladi čitatelji doživljavaju kao autentičan glas svoje generacije. Njegove rečenice često zvuče kao misli koje ste i sami imali, ali ih niste znali izgovoriti.
Stevan Daničić karijeru nije gradio tradicionalnim putem. Prvo je stekao popularnost na društvenim mrežama. Citati iz njegovih rukopisa počeli su se dijeliti među mladima, a zatim su uslijedile knjige koje su potvrdu popularnosti pretvorile u književni uspjeh.
Njegov prvi roman, „(Po)bednik“ (2016.), otvorio je vrata novom senzibilitetu u regionalnoj književnosti.
I proza i poezija
Zatim su uslijedila djela „Nekoliko susreta“, koje je izazvalo veliku pažnju, i „alba“, zbirka poezije kojom je dokazao da njegova emocija može pronaći formu i u stihu i u prozi. Na beogradskom Sajmu knjiga često okuplja redove čitatelja, uglavnom mladih ljudi koji u njegovim tekstovima prepoznaju sebe. Njegov stil karakteriziraju kratke, intenzivne rečenice i osobna ispovjednost. Piše u prvom licu, često s osjećajem hitnosti, kao da svaka rečenica mora biti napisana odmah, jer bi inače nestala. No iza te energije skriva se i nježnost. Daničić zna kako prenijeti tihu emociju kroz jednostavnu sliku: pogled, tišinu, kavu u četiri ujutro.
Vraćanje sebi kroz stihove
Zbog toga ga neki nazivaju „urbanim romantičarom“, dok bi on vjerojatno rekao da je samo čovjek koji promatra i pamti. Daničića volimo zato što je iskren. Zato što ne glumi ozbiljnost da bi ga se shvatilo ozbiljno. Zato što zna da prava snaga riječi nije u složenosti, nego u autentičnosti i zato što je podsjetnik da književnost ne mora biti udaljena i rezervirana za određenu skupinu ljudi, ona može biti topla, živa i svakodnevna.
U svijetu u kojem je lako izgubiti kontakt sa sobom, Daničićev rad vraća nas onome što smo možda zaboravili, a to je da su riječi i dalje najljepši način da se pronađemo.
