Na Sarajevo Photography Festival dolazi Nat Geo fotograf Rubén Salgado Escudero. Imamo intervju
Rubén Salgado Escudero
Njegov rad, inspiriran tehnikom chiaroscuro iz 17. stoljeća, donosi dramatične, gotovo slikarske prizore osvijetljene samo svjetlom koje proizvode solarne žarulje – simboli napretka u dijelovima svijeta gdje je noć nekada značila potpuni mrak. Ovaj spoj tradicije i inovacije, umjetnosti i tehnologije, savršeno se uklapa u festivalski koncept Weltschmerza, pružajući nam pogled na stvarnost koja je istovremeno surova i puna svjetla mogućnosti.
U nastavku donosimo razgovor s Rubénom koji otkriva što ga je potaknulo na ovaj projekt, kako fotografija može biti alat za društvenu promjenu i kako se kao umjetnik nosi s izazovima suvremenog svijeta.
Projekt Solar Portraits od 2014. godine odveo vas je na više kontinenata diljem svijeta. Što je potaknulo ideju za ovaj projekt? Je li postojao neki konkretan trenutak koji je to izazvao?
Godine 2014. bio sam u Mjanmaru, radeći na zadatku za Ujedinjene narode – fotografirao sam ruralna sela. U početku sam se šokirao kada sam shvatio da većina sela nije imala električnu energiju, a i sam morao prvih nekoliko tjedana ove misije morao živjeti uz svijeće i baterijsku lampu. Ovdje su se ljudi oslanjali na svijeće i baterijske lampe, ali nakon zalaska sunca nisu imali mnogo toga za raditi pa bi im tada dan završavao. No, u jednom selu primijetio sam značajnu promjenu – nekoliko obitelji koristilo je mali solarni panel, što im je uvelike poboljšalo kvalitetu života. To iskustvo potaknulo je moje zanimanje za utjecaj solarne energije u ruralnim dijelovima Mjanmara, gdje je tada 90 % stanovništva bilo bez struje. Sljedećih šest mjeseci proveo sam dokumentirajući njihove priče i portrete, razgovarajući s ljudima koji su koristili solarne panele.
Upoznali ste mnoge ljude čiji se životi promijenili zahvaljujući solarnoj energiji. Koja vam se priča ili osoba najviše urezala u pamćenje i zašto?
Za mene je bilo jako puno priča koje su mi bile prava životna lekcija i nevjerojatna inspiracija. No, jedna mi se posebno urezala u pamćenje i ona je zapravo dio izložbe. Riječ je o paru miješanog podrijetla, pripadaju autohtonoj zajednici s juga Meksika, iz savezne države Guerrero. Bili su u braku više od četrdeset godina kad sam ih fotografirao. Imaju sedmero djece i čak osamnaestero unučadi.
Kao i svima, postavio sam im pitanje: “Je li vam se život promijenio, na bilo koji način, otkako imate žarulju zahvaljujući solarnoj energiji?” I tada mi je Faustina, supruga, rekla nešto što me potpuno zateklo. Pogledala me i rekla:
„Po prvi put u gotovo pedeset godina mogu pogledati svog supruga u oči – u našim intimnim trenucima.“
U tom trenutku prošli su me trnci. Bio je to jedan od onih odgovora koji vas pogode ravno u srce. Bila je to toliko dirljiva priča i istovremeno podsjetnik na to koliko stvari koje mi uzimamo zdravo za gotovo, nekome drugome mogu značiti cijeli svijet. To mi je ujedno bila i jedna od najvažnijih lekcija tijekom cijelog ovog projekta – da budem zahvalan, prisutan i da nikada ne uzimam „male“ stvari zdravo za gotovo.
Kako gradite povjerenje sa zajednicama koje fotografirate, posebno kada je električna energija još uvijek nov i osjetljiv resurs za njih?
Kad god mogu, nastojim provoditi vrijeme u zajednici kako bih izgradio odnos s protagonistima – to mi je daleko draži način rada od brzog pristupa. Kad dolazim u neku zajednicu, najčešće prvo surađujem s organizacijom koja već dulje vrijeme radi s tim ljudima. Te organizacije me onda predstave članovima zajednice i upravo preko tih partnerstava s pouzdanim ljudima koji su već uložili puno vremena i truda u izgradnju odnosa, uspijevam ući u kontakt s ljudima na autentičan način.
Kroz takav pristup stvara se prostor za uzajamno upoznavanje. Ja upoznajem njih, oni mene. Razmjenjujemo iskustva, objašnjavam im svoj projekt, pokazujem im o čemu se radi i razgovaramo o tome kako njihov način života – korištenje solarne energije – zapravo predstavlja uzor svima nama. Oni su na neki način ispred svog vremena, pokazujući kako bi budućnost trebala izgledati korištenjem obnovljivih izvora energije.
Koristili ste vizualni stil inspiriran tehnikom chiaroscuro. Što vas je privuklo toj tehnici i kako vam pomaže ispričati modernu priču s povijesnom referencom?
Chiaroscuro mi je uvijek bio fascinantan. Studirao sam umjetnost u SAD-u i posebno su me oduševila djela Caravaggia — drama u njegovim slikama, kako ti likovi gotovo izlaze iz platna u trodimenzionalnom obliku, toliko da ih gotovo možeš dotaknuti i osjetiti. Dolazim iz Španjolske i imao sam sreću vidjeti nevjerojatne chiaroscuro radove u muzejima poput Prado i u raznim europskim gradovima. Ta trodimenzionalnost i dramatičnost su me uvijek privlačile. Prije nego što sam postao fotograf, radio sam kao 3D animator, pa mi je ta dimenzionalnost bila posebno zanimljiva i bliska.
Inspiriralo me i to što su mnoge chiaroscuro slike oslikane u večernjim ili noćnim satima, kad je svjetlo bilo uglavnom od svijeća, kao što je to bilo u doba Caravaggia i Rembrandta. Kad sam boravio u nekim selima i zajednicama gdje nema struje, svijet je izgledao baš kao na tim slikama — mračno, s tajanstvenim svjetlom, i to me vraćalo u 17. stoljeće, u vrijeme kad su ta djela nastajala. Želio sam upotrijebiti taj vizualni jezik 17. stoljeća kako bih se osvrnuo na modernu tehnologiju i suvremene probleme koji danas utječu na svijet.
Napustili ste uspješnu karijeru u animaciji da biste se posvetili fotografiji. Kada se osvrnete unatrag, jeste li osjećali strah pri tom skoku i što vam je dalo hrabrost?
Da, definitivno sam osjećao strah kad sam napuštao svoj život u Njemačkoj – sve prijatelje, uspješnu karijeru. Naravno, bilo je to zastrašujuće, ali istovremeno sam znao da ću možda jednog dana požaliti ako ne pokušam. Zaista vjerujem u život bez kajanja i mislim da ne trebaš žaliti za onim što nikad nisi napravio.
Iskreno, danas kad gledam mlade ljude s 18, 19 ili 20 godina, tek su završili fakultet i žele se baviti fotografijom puno radno vrijeme i da im je ona glavni izvor prihoda. To mi djeluje kao velik i hrabar potez, jer je danas to teže nego ikad. Naravno, ni tada nije bilo lako. Ja sam tada imao deset godina karijere u animaciji i video igrama, zarađivao sam dobro i imao ušteđevinu. S 33 godine, kada sam ostavio sve kako bih okušao sreću u svojoj strasti (fotografiji), puno bolje sam znao tko sam kao osoba, što možda mogu, a što možda ne mogu. Puno više nego da sam to pokušao s 21 godinom.
Dakle, bilo je straha ili bolje reći nervoze zbog nepoznatog, ali sam bio spreman i jasno sam znao jednu stvar. Da bi se ostvarile stvarne promjene, pravi rast i napredak, moraš izaći iz zone komfora i suočiti se sa strahom. Važno je ostati samopouzdan i vjerovati da se iza tog straha može nalaziti zelena dolina punа prilika i život u kojem ću raditi ono što me stvarno zanima. Zato mi je bilo vrijedno pokušati i napraviti taj veliki korak vjere.
