Nikica Jurković s punim je pravom jedno od najuzbudljivijih imena suvremene umjetničke scene

Nikica Jurković i moja malenkost odrasli smo u istom kvartu, ali se nismo poznavali. No već u tinejdžerskim godinama bilo je jasno da bi ga trebalo poznavati. U nemali broj situacija na konstataciju odakle sam javilo se i protupitanje Znaš li Nikicu?. Već je tada slovio za ultimativno kul lika. I svi oni koji su već tada nešto prepoznali u njemu, bili su u pravu. Dokaz je to da za neke ljude već ko klinac shvatiš da će od njih biti nešto.

Danas je jedno od najuzbudljivijih imena suvremene umjetničke scene. Živi na relaciji Zagreb-Beograd, a u rodnom gradu trenutačno u Galeriji Kolekcionart izlaže ciklus Memorija slike. U sklopu rubrike Artist Intremezzo, koja donosi osvrt na aktualna zbivanja, za nas promišlja o odnosu između slike i sjećanja, o procesu nastajanja i nestajanja, o pogreškama koje postaju smjernice i o neprestanom dijalogu između kontrole i slučajnosti. Minimalizam, geometrija i boja u njegovom radu postaju način da se pronađe red u kaosu, ali i sloboda unutar strukture.

• Naslov izložbe, Memorija slike, otvara puno mogućih interpretacija. Što za tebe osobno znači memorija jedne slike? Ima li neka koja je zauvijek pohranjena u tvojoj?

Vjerujem da slike imaju vlastitu memoriju, vidljivu i nevidljivu. Trudio sam se prikazati onaj vidljivi dio memorije, proces njihova nastajanja kroz niz slojeva u različitim bojama. Ovaj nevidljivi dio je puno dublji: to su vrijeme, energija, veselje, frustracije, tišina, prihvaćanje i neprihvaćanje, rast, očekivanja, iznenađenja i razočaranja; svi ljudi koji su prošli pokraj njih, bilo da su ih primijetili ili ne; svi prostori u kojima su bile izlagane, transporti slika pa čak i ovaj put iz Beograda za Zagreb, kad su nas vratili na carini, a onda smo sutradan ponovo pokušali i uspjeli.

Kao što se kaže da zidovi sve pamte, tako i slike imaju vlastitu memoriju. Doživljavam ih kao žive organizme koji se mijenjaju sa mnom, s kojima razvijam dijalog i odnos. Mislim da gotovo sve svoje slike pamtim, jer sam svaku stvorio iz neke konkretne potrebe i sa svakom sam proveo dovoljno vremena da se sjećam njezina procesa.

• Minimalizam i geometrijska apstrakcija stalno su prisutni u tvojem opusu. Što te i dalje privlači toj redukciji forme i boje?

Minimalizam je prisutan u različitim oblicima u mom životu pa tako i u mom radu. Ne volim previše opcija, volim jednostavnost, ali da ona funkcionira. Geometrija mi predstavlja vrstu reda koja smiruje moj opsesivno-kompulzivni um. Volim strukturu, volim red i taj osjećaj kada je sve na svom mjestu, ali da pritom ne djeluje generički.

U procesu stvaranja uvijek ostavljam prostor za slučajnosti i pogreške, one me podsjećaju da sam čovjek, da griješim, i da upravo u tim nesavršenostima postoji nešto istinito i živo.

• U ciklusu Memorija slike čini se da istovremeno bilježiš ono što prolazi i ono što ostaje. Kako pomiruješ ideju memorije i trajanja s umjetničkom željom za promjenom i kretanjem naprijed?

U tom ciklusu zapravo pokušavam prihvatiti činjenicu da ništa nije trajno. Sve se mijenja, ali svaka promjena ostavlja trag.

Memorija slike za mene je način da uhvatim to prolazno stanje, ne da ga zaustavim, nego da ga zabilježim. Svaki sloj nosi u sebi prethodni, svaka odluka sadrži sve one koje su joj prethodile. Kad sam dodavao nove slojeve boje, ponekad sam namjerno birao tonove boje koje inače nikada ne bih upotrijebio, baš zato što sam znao da će u konačnici ostati samo kao jedan od mnogih tragova. Na taj sam se način pokušavao osloboditi vlastitog, ali i tuđeg ukusa, i dopustiti slici da se razvija izvan mojih estetskih navika i očekivanja.

Slika se konstantno mijenjala, a neke će se, vjerojatno, nastaviti mijenjati i dalje. Kad radim, ne pokušavam izbrisati ono što je bilo prije, nego ga uključujem u ono što nastaje. To mi se čini kao najiskreniji način da slika ostane živa.

• Smatraš li da se slike, jednom kad su dovršene, same pretvaraju u pohranjena sjećanja, kako za tebe, tako i za promatrača?

Mislim da slika i dalje živi i da se mijenja, čak i nakon što ja prestanem na njoj raditi. U trenutku kada je završim, ona nastavlja postojati izvan mene, u nekom drugom prostoru, ili u nekom kutku mog ateljea. Ali više joj ne posvećujem istu pažnju.

Neke slike okrenem prema zidu, da ih zaboravim, pa da ih se kasnije ponovo sjetim kad prođe dovoljno vremena da ih mogu vidjeti drukčije. Tada se često iznenadim.

• Koliko dopuštaš sebi da pogriješiš u procesu? S druge strane, osjećaš li ponekad strah od ponavljanja sebe i ako da, kako ga prevladaš?

Trudim se da kad se dogodi pogreška, da je ne sakrijem nego da je osvijestim i vidim kako je mogu iskoristiti. Pogreške mi često otvore novi smjer, nešto što moj um u tom trenutku sam ne bi mogao prepoznati. One su svojevrsni prekidi kontrole, trenutci u kojima se pojavi nešto što nisam planirao, ali što postane ključno za daljnji razvoj rada.

Strah od ponavljanja je često prisutan. Kad osjetim da se vrtim u krug, pokušavam to prihvatiti kao fazu, kao nužan dio puta koji trebam proći. Vjerujem da svako ponavljanje ima svoju svrhu i da me vraća na nešto što još nisam u potpunosti razumio, nadajući se da će me odvesti negdje gdje još nisam bio.

• Nakon ciklusa Memorija slike, osjećaš li potrebu nastaviti u sličnom istraživačkom smjeru ili već osjećaš da te neki novi interes ili medij privlači? Postoji li nešto što te zanima isprobati, a do sada nisi?

Skoro tri godine radim na ovom ciklusu i presretan sam što sam ga konačno predstavio zagrebačkoj publici. Trenutačno želim završiti određeni broj slika i možda napraviti još nekoliko novih iz ciklusa Memorija slike. Nakon toga ću vidjeti kamo će me proces odvesti.

Paralelno radim na nekoliko radova, novima i starijima, i volim kada se ti procesi međusobno preklapaju. Uvijek kad dođem u Zagreb, obično ostanem prekratko i nikako da se vidim sa svima koje želim vidjeti pa sam došao do zaključka da je samostalna izložba odličan format za to postići.

Tako da uskoro planiram još jednu samostalnu izložbu u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu, gdje ćete imati priliku vidjeti i mene i nove radove.

DODATNE INFORMACIJE

Izložba Memorija slike je otvorena u galeriji Kolekcionart u Zvonimirovoj 7 do 19. listopada. Razgledati ju možete do petka od 10-19h, te subotama od 11-14h.

Foto: David Bakarić Mihaljević