Ime koje vrijedi pratiti: Mia Matijević Akrap. Vodimo vas u intimni svijet njezine umjetnosti

Mia Matijević Akrap jedno je od imena nove umjetničke generacije koje valja imati na radaru, ne samo zbog njenog tehničkog umijeća, već zbog iskrenosti i dosljednosti u umjetničkoj praksi. Njezini radovi progovaraju tiho, ali duboko, pozivajući promatrača na introspektivno čitanje osobnog i kolektivnog pamćenja, ženskih narativa i fragilnosti suvremenog identiteta.

Već prije desetak godina Mia nas je zaintrigirala kao studentica, kada je izlagala u prostorima Likovne akademije na Jabukovcu. Bila je to umjetnica čije smo ime tada već pažljivo pratili, naslućujući da u njezinim radovima postoji “nešto više”. Godine koje su uslijedile to su i potvrdile, donijevši joj brojna priznanja i potvrdu kvalitete u krugovima suvremene umjetnosti.

S umjetnicom smo se imali prilike susresti u postavu izložbe Od Y do Z: Gradilište nove generacije koju je u svom novom prostoru unutar Oktogona postavio Nacionalni muzej moderne umjetnosti. Ondje se predstavila s dva rada koja sjajno predočuju dvije faze njezina stvaralaštva – onu slikarsku i keramičarsku. Našavši se na prostoru koji je i fizičko gradilište, s Mijom smo razgovarali o temeljima njezinog rada, planovima za njegov nastavak te idejama koje stoje iza njega.

• Kako bi opisala svoj umjetnički rukopis? Koje su teme koje te najviše zaokupljaju u posljednje vrijeme?

Moj pristup počiva na klasičnoj povijesti umjetnosti, ali uvijek nastojim zadržati spontanost i slobodu izraza. Ponekad svjesno uvodim i elemente onoga što se naziva bad painting — ne kao provokaciju, već kao način oslobađanja od potrebe za formalnom “ispravnošću”. Svaki figurativni prizor koji stvaram nosi simboličke slojeve i mnoštvo detalja. Ti simboli često otvaraju različite interpretacije, ovisno o osobnom iskustvu i vizualnoj pismenosti promatrača. Upravo ta višeznačnost me privlači – nemam potrebu nametati jednoznačan narativ ni zaključak. Volim kada se radovi nastavljaju razvijati kroz tuđu percepciju.

U posljednje me vrijeme najviše zaokupljaju teme ženskog identiteta. To su osobne priče koje se dotiču univerzalnih arhetipova i iskustava. Otkako sam postala majka, taj aspekt ženskog postojanja snažno me inspirira i sve više oblikuje moj rad. Uvijek volim polaziti od teme koja mi je bliska.

• Tvoja djela često istražuju osobna i kolektivna sjećanja. Kada si počela osjećati potrebu da ih vizualno interpretiraš?

Nakon ciklusa diplomskih radova koji me se tematski nije doticao na osobnoj razini, pokušavala sam pronaći mjesto u sebi koje se ima potrebu izraziti. Mislim da mi se to prvi put jasno realiziralo tijekom umjetničko-istraživačkog projekta Matrice gdje sam unutar zadane teme botanike željela iznijeti rad koji me se osobno tiče. Nakon toga sam u sličnom smjeru razmišljala realiziravši rad Self-help burial povodom Salona mladih čija je tema tad bila Paraziti. To me potaknulo na introspektivni proces u kojemu sam svoja stanja i neugodna sjećanja detektirala kao vlastite parazite. Željela sam ih prenijeti kroz figurativne prizore na keramičke urne te ih tako simbolički “sahraniti”.

U navedenim, ali i radovima nastalih nakon njih, bavila sam se vrlo osobnim i intimnim temama, ali uvijek u korelaciji s općim. U tom smislu sam se dotakla i relacije osobnih i kolektivnih sjećanja gdje uviđam da određena obiteljska ili primjerice, kulturološka sjećanja, utječu i na oblikovanje mog i tuđih identiteta.

• Ranije si spominjala da ti se sadržaj i forma sve češće “sami nameću”. Kako izgleda tvoj kreativni proces – je li više intuitivan ili strukturiran?

Moj kreativni proces je spoj istraživanja i intuicije. Pokušavam ostati neprekidno uključena u stvaralaštvo – bilo kroz crtanje, zapisivanje misli, proučavanje literature ili izložbi. Prije nego što uđem u onu pravu stvaralačku zonu, prolazim kroz fazu pripreme: istražujem, pišem, skiciram i puno razmišljam o ideji i cilju rada. Kad dođe vrijeme za samu izvedbu  – primjerice, oslikavanje keramičke posude – proces postaje spontan. Rijetko imam jasnu skicu, ali zato postoji unutarnji osjećaj kako rad treba izgledati, oblikovan svim prethodnim promišljanjima. Umjetnički rad mi je prožet sa svakodnevicom pa je tako moj likovni izričaj usko povezan s aktualnim životom.

• Koliko se tvoj vizualni jezik promijenio u posljednjih nekoliko godina? Što je ostalo isto?

Svakim novim radom težim pomaku – tražim nove mogućnosti izraza. Ipak, ono što ostaje konstantno jest moj crtež, koji je temelj svega i koji se u svojoj suštini nije značajno promijenio. Sadržaj se razvija, pa tako i slikarski rukopis koji se prilagođava ideji i atmosferi koju želim prenijeti. Često osjećam da zadovoljstvo nakon dovršenog rada traje kratko — odmah osjetim potrebu krenuti dalje, tražiti, mijenjati, istraživati nova vizualna područja. U mom radu prisutno je i mnogo referenci – iz povijesti umjetnosti, fotografije i vizualne kulture općenito. Tako gradim male vizualne atlase koji pomažu promišljanju određene teme.

• Na koji način tvoje figurativno slikarstvo „razgovara“ s keramičkim formama koje stvaraš?

Keramičke forme dopuštaju slobodnije kompozicije za razliku od klasičnih slikarskih podloga koje su omeđene s četiri strane. Ono što mi daje dodatnu vrijednost jest to što se radi o objektu u prostoru pa je tako način sagledavanja rada poput skulpture: rad je moguće promatrati iz različitih kuteva, a svaki novi pogled otkriva motive i detalje koji se tek u cijelosti povezuju u jednu slojevitu cjelinu.

Takav način slikanja posebno mi je privlačan jer nije učestao i samim time privlači na promatranje, a meni u procesu nudi neotkriveno područje s puno mogućnosti do kojih tek trebam doći.

• Imaš li osjećaj da umjetnost za tebe ima i ljekovitu, terapeutsku dimenziju?

Umjetnost je za mene prije svega prostor slobode pa onda i čišćenja, transformacije i oslobađanja. Često se kroz rad suočavam s osobnim temama koje možda ne bih mogla izraziti verbalno. Umjetnički proces tada postaje oblik osobne terapije. Ono što me zaokuplja i muči u svakodnevici, pronađe svoj put do likovnog rada pa je tako proces stvaranja za mene ujedno i način razmišljanja.

• Iako ti to u početku nije bila namjera, osjećaš li danas da tvoj rad nosi feministički glas?

Iako mi to u početku nije bila namjera, s vremenom sam shvatila da moj rad ponekad ulazi u sferu feminizma. Baveći se vrlo osobnim temama, dotičem pitanja ženskog identiteta, tijela, majčinstva i svakodnevnog iskustva žene – pa moj rad ponekad poprimi i taj glas. Nastojim govoriti iz osobnog iskustva, ali i otvarati neka šira pitanja.

Feminizam je danas, nakon svoja četiri velika vala, vrlo kompleksan – istodobno društveni pokret, teorijski okvir i ideologija – pa je teško baviti se ženskom tematikom a da se barem djelomično ne dotakne neki njegov aspekt. Ipak, kroz umjetnički rad ne bih željela nametati ideološka stajališta, već potaknuti promišljanje.

• Koliko ti je važna reakcija publike? Razmišljaš li o gledatelju dok stvaraš ili je taj odnos nešto što se formira tek nakon što djelo napusti atelje?

Ako bih morala izdvojiti jedan presudan trenutak na svom umjetničkom putu, onda bi to bio onaj u kojem sam doista shvatila da je najvažnije – slušati vlastiti unutarnji glas. Taj trenutak promijenio je način na koji pristupam stvaranju. Umjesto da razmišljam o tome kako će djelo biti primljeno ili tko će ga gledati, pokušavam ostati u doticaju s onim što u meni istinski traži da bude izraženo.

Autentičnost mi je temeljna vrijednost. Ponekad je teško ostati dosljedan toj unutarnjoj potrebi, osobito u vremenu koje često potiče na uspoređivanje, samopromociju ili zadovoljavanje očekivanja. Ali trudim se iznova vraćati toj točki tišine iz koje kreće stvaranje – prostoru u kojem se ne pitam što će publika misliti, nego što ja imam potrebu reći.

Kad rad jednom izađe iz tišine ateljea, on počinje svoj vlastiti život, izvan mog nadzora. Izlaganje rada znači izložiti i dio sebe. Sve ono što je nastalo iz osobne potrebe, iz osjećaja ili ranjivosti, iznenada postaje dostupno interpretaciji. To zna biti zastrašujuće zato što se suočavam s činjenicom da ono što je bilo duboko osobno postaje javno. Ipak, izlaganje otvara prostor za povezivanje i dijalog. Povratne informacije mogu biti vrlo dragocjene.

• Jesi li ikad imala trenutak sumnje u svoj umjetnički poziv – i kako si ga nadvladala? Kako se Mija uopće zaljubila u slikarstvo?

Naravno, bilo je razdoblja nesigurnosti, osobito tijekom sam još tražila svoj izraz. Tada sam previše slušala vanjske autoritete i vjerovala da netko drugi zna “ispravan put”. S vremenom sam shvatila da u umjetnosti ne postoji jedna istina ni jedno pravilo. Brzo sam uvidjela da je pokušaj podilaženja tuđim željama ili ukusima promašaj. Iskustvo, istraživanja i lutanja dovela su me do temelja na kojima sam nastavila graditi cikluse radova.

Drago mi je što sam još odmalena beskompromisno imala slikarstvo – odnosno likovnu umjetnost – kao svoj cilj. Želja da se time bavim pojavila se vrlo rano, već u osnovnoj školi, kad sam shvatila da se kroz likovni izraz mogu ne samo izražavati, nego i ostvarivati kao osoba. Od tada nikad nisam razmišljala o promjeni smjera, jer to nikad nije bila tek profesija – to je dio mog identiteta, temeljna potreba za stvaranjem bez koje ne mogu. Beskrajno sam zahvalna što mi je upravo to danas i posao, i što imam uvjete za svakodnevan rad u ateljeu.

• Što za tebe donosi budućnost? Čemu se posebno raduješ na osobnom planu?

U mom životu dogodile su se velike promjene koje mi određuju i budućnost: postala sam majka i posvetila sam se isključivo umjetnosti. To je bila dugo željena odluka koje se još uvijek znam uplašiti. Odlučila sam se usuditi realizirati tu ideju kako bih oslobodila vrijeme i prostor za rad na izložbi koju ću u 2026. imati u galeriji Trotoar što mi je velika čast i izazov kojem se posebno veselim. Također, raduje me što ove jeseni nastavljam poslijediplomski studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, koji je bio na pauzi zbog bebe.

No, iskreno – najviše se veselim svakom novom danu u kojem mogu gledati kako on raste.

Foto: Martina Movrić