Ima li i slatkoća ružnu stranu? Umjetnica Martina Grlić u nježnom razotkrivanju

Kroz vizualni jezik koji razotkriva ružičaste mitove o sreći, ljubavi i idealima, umjetnica Martina Grlić propituje prolaznost trenutaka, osjećaja i predmeta, otkrivajući kako prošlost i sjećanja mogu ponovno oživjeti kroz umjetnost. U svojoj seriji Saccharine Idyll, trenutačno izloženoj u zagrebačkoj galeriji Trotoar, istovremeno istražuje granice između vizualnog užitka i idejne napetosti.

Bio je to sjajan povod za zajednički razgovor u kojem Martina otkriva svoj introspektivni proces stvaranja, načine kako balansira intuiciju i vještinu, te kako ostaje vjerna sebi u dobu brzih trendova i digitalne produkcije.

• Pozvat ćemo se na naslov izložbe, no što je za tebe osobno šećerna (slatka) idila?

Ako se ne oslanjamo na sam naslov izložbe, onda bi šećerna idila za mene, u nekom stvaralačkom smislu, bila sweet spot – ono mjesto gdje ništa ne zapinje, kada nastupi egzekucijska tečnost, harmonija, osjećaj da si na pravom putu i da sve ima smisla. To je rijetki trenutak kada se intuicija i vještina stapaju u savršenu ravnotežu, kada se ideja realizira bez otpora, a umjesto frustracije dolazi osjećaj zadovoljstva.

U egzistencijalističkom duhu, ta idila me podsjeća na Camusov koncept apsurda iz Mita o Sizifu. Poput Sizifove vječne muke kotrljanja kamena uzbrdo, samo da bi ga gledao kako se sruši dolje, umjetničko traganje često podrazumijeva beskrajni ciklus frustracija i ponavljanja.

• U tvojoj seriji Saccharine Idyll, izloženoj u Trotoaru, slatkoća postaje maska za nelagodu. Kako balansiraš između estetskog užitka i idejne napetosti?

Balansiranje između estetskog užitka i idejne napetosti dolazi prirodno iz mog procesa, gdje slatkoća nije samo površinski šarm, već alat za razotkrivanje dubljih slojeva. Ponekad mi treba vremena da osvijestim tu dinamiku, jer traženje pravog tona može biti dugotrajan proces pun uspona i padova, frustracija i otkrića. Estetski užitak je ulazna točka za gledatelja, nešto što ih privlači i zadržava, ali idejna napetost se gradi kroz slojeve – kroz suptilne pukotine u toj privlačnosti, gdje se otkrivaju teme poput pritiska, očekivanja ili nestajanja intimnih trenutaka.

• Često razotkrivaš ružičaste mitove – o sreći, ljubavi, majčinstvu, idealima. Kako se nosiš s tim da su to ujedno i mitovi u koje si, kao žena i umjetnica, možda i sama bila odgojena vjerovati?

Kao žena i umjetnica, svjesna sam da su ružičasti mitovi o savršenoj sreći, romantičnoj ljubavi i idealima dio šireg kulturnog naslijeđa u koje smo mnoge bile odgojene vjerovati i koji oblikuju rodna očekivanja. Moj pristup je takav da ih ne odbacujem, već ih koristim kao polazište za inspiraciju u svom radu. Zanima me kako simboli tih narativa utječu na formiranje identiteta i percepciju društvenih normi. Ti mitovi postaju materijal za reinterpretaciju, ne kao osuđujući komentar, već kao alat za katarzično iskustvo, gdje se kroz otkrivanje pukotina u idealiziranim pričama rađa prihvaćanje njihove dvosmislenosti.

• Tvoji radovi često izgledaju kao da bilježe ono što polako nestaje trenutke, predmete, osjećaje… Jesi li ikada imala osjećaj da slikanjem zapravo pokušavaš zaustaviti vrijeme ili možda dokazati da se prošlost može stalno iznova oživljavati kroz umjetnost?

 Možda je taj osjećaj nestajanja proizašao iz namjernog fokusa na efemerne simbole koji oblikuju kolektivnu svijest, gdje nastojim uhvatiti sjećanja, što je zapravo inherentno nemoguće. Potpuno hvatanje prolaznog je uvijek fragmentarno i neizvjesno. To nije pokušaj zaustavljanja vremena, već strateška reaktivacija prošlosti kroz vizualnu reinterpretaciju, koja naglašava tu paradoksalnu napetost između želje za očuvanjem i neizbježnom nestalnošću. Moj proces je alat koji služi za ponovno uspostavljanje veze sa prošlošću. Slika ne oživljava prošlost doslovno, već je fragmentira i ponovno sastavlja.

Dobar primjer je proces konfabulacije, gdje nemogućnost egzaktnog povrata sjećanja dovodi do implementacije novih realnosti, stvarajući gotovo fiktivan sadržaj koji postaje most između osobne nostalgije i kolektivne fikcije.

• Kažeš da se metodologija tvojeg rada nije puno mijenjala, ali se mijenja način interpretacije ideja. Kako odlučuješ kada neki motiv iz prošlosti treba ostati nepromijenjen, a kada ga reinterpretirati?

U ranijim ciklusima, motivi su bili direktni citati arhivskih i povijesnih materijala, pristup reinterpretaciji bio je minimalan, jer je moja namjera bila premjestiti zaboravljene fragmente u sadašnji kontekst, kroz prizmu medija slikarstva. To je bila vjerna translacija, koja je dopuštala da se njihova inherentna složenost (često društveno-politička) otkrije sama, bez dodavanja.

Posljednjih godina, okrenula sam se introspekciji, što zahtijeva intuitivniji, slobodniji pristup. Reinterpretacija postaje nužna da uhvatim neuhvatljivu prirodu sjećanja, gdje se prošlost ne rekonstruira egzaktno, već se gradi kroz osobne slojeve.

• Kako ostati vjeran sebi kao umjetniku? Kako se boriti s time da sam sebi ne dosadiš? Imaš li uopće te strahove?

Dosada je neminovna, ona je dio spektra, podsjetnik na ograničenja i potrebu za ponovnim otkrivanjem. Da, strah je prisutan ponajviše zbog samonametnutih očekivanja, jer kako odmiče vrijeme raste i znanje, a time je i stvarati sve teže. Borim se, tako da se uvaljujem u probleme, svjesno. To me podsjeća na to koliko sam mala i nebitna.

• A kako se nosiš s mogućnošću da gledatelj pogrešno pročita tvoju ironiju ili kritiku u slikama? Ili je to dio djela?

Ne doživljavam to kao rizik, već kao dio djela, otvorenost za subjektivna tumačenja je ono što ga čini dinamičnim i relevantnim. Kada završim seriju radova za izložbu, prelazim u ulogu promatrača, moj posao je završen, a djelo dobiva novi život kroz interakciju s publikom. Sjećam se odgovora Davida Lyncha na slično pitanje – mogu kontrolirati proces, izradu i početnu ideju, ali čim djelo izađe u svijet, gubim tu kontrolu, i to je upravo ono što ga oslobađa od rigidnosti.

• Kako znaš da je neki ciklus završen? Je li to racionalna odluka ili osjetiš promjenu u sebi prema toj temi?

To uglavnom znam intuitivno, kroz osjećaj zasićenja ili osjećaja da sam preskočila jednu stepenicu, ostavivši za sobom nešto što je iscrpilo svoju energiju. Ponekada se iznenada pojavi fascinacija nečim novim ili jasna vizualizacija onoga kako želim da sljedeći rad izgleda – “slikanje u glavi”, kako to zovem, što postaje inicijator za promjenu.

U ranijem stvaralaštvu, promjenu sam doživljavala kao nešto nametnuto izvana, vanjski pritisak koji me tjerao da forsiram nove smjerove. S godinama, taj samonametnuti diktat postao je opterećenje. Sada puštam procese da se odvijaju nešto prirodnije, oslanjajući se i na intuitivno, što ne znači pasivnost jer promjenu ipak treba blago provocirati. Pokušavam pronaći za sebe idealnu mjeru kontrole i predaje.

• Što si kroz godine naučila o tišini u procesu stvaranja, o onim trenucima kada nema ideja, kada stojiš pred praznim platnom?

Trenuci pred praznim platnom, kada ideje izostaju, su najgori, ali naučila sam ih doživljavati kao neizbježan dio procesa, pun frustracije, mučnine i unutarnje borbe. Ključna lekcija je upornost, čak i kada svaki potez izgleda kao pucanj u prazno, potrebno je nastaviti, biti blag prema sebi i jednostavno raditi.

Važan je kontinuitet, ali i spoznaja da poanta nije u brzini, već u ritmu koji omogućuje da se ideje spontano pojave. Naravno, to uvijek nije moguće, jer umjetnik da bi preživio mora biti adaptiran na vrijeme u kojem živi, a današnja umjetnička scena je brza, fokus publike je kratak i sve se jako brzo izmjenjuje. Stajanje u dokolici svojevrstan je luksuz.

• S obzirom na to da učestalo prozivaju kraj slikarstva, a uz nove trendove, kako vidiš mjesto slikarstva u dobu umjetne inteligencije i digitalne produkcije? Što po tebi slikarstvo danas može učiniti što nijedna tehnologija ne može?

Proklamacija o “smrti slikarstva” postala je isprazna floskula, koja se ponavlja poput refrena u povijesti umjetnosti. Ako želimo predviđati propasti, isto tako mogli bismo govoriti o “smrti suvremene umjetnosti” u cjelini. Nedavno sam srela svog profesora s Akademije likovnih umjetnosti, koji je u pomalo ironičnom tonu rekao da je za njegovog života već najmanje četiri puta proglašavana smrt slikarstva. Perspektiva osobe s desetljećima iskustva sve govori o ciklusima kriza i obnove. Ne smijemo se ograničiti samo na sadašnji trenutak, generacijski pogled na pojave nije luksuz, već nužnost za izbjegavanje fatalističkih izjava.

Slikarstvo je naprotiv življe nego ikad, a generalno gledano nalazimo se u polju hiperinflacije svega, umjetnost nažalost nije lišena toga. Zahvaljujući društvenim mrežama živimo u posvemašnjem ekscesu vidljivosti, a ono što je nekada bilo raritetno sada je u krizi. Slikarstvo bi moglo poslužiti kao antiteza brzom konzumerizmu, ponuditi dubinu i taktilnost koju algoritmi ne mogu replicirati, čime se se raritet ponovno definira ne kroz oskudnost, već kroz autentičnost.

DODATNE INFORMACIJE:

Izložbu Saccharine Idyll moguće je razgledati do 8. studenog u Trotoaru. A svakako u planere dodajte i 6. rujna u 19 sati, kada nas čeka novo izdanje Trotoar Talks.

Foto: Anja Kukor, Damir Žižić