Želimo čuti vašu priču: Marina Marković ocrtala je grudi žena oboljelih od raka dojke

Subota, 01. studenog 2025.

Bolest raka dojke i dalje predstavlja tabu temu u društvu. To je dijagnoza koja pogađa nešto potpuno žensko – nešto nježno, ali i beskrajno moćno u isto vrijeme. Važnost glasa, svakog iskustva i svih procesa koji nastaju kada se spomene ova, psihički i fizički, teška bolest, nisu stavke koje treba podcjenjivati – već one koje zaslužuju poseban volumen, mjesto i izdvojeno vrijeme.

Zajedno s vizualnom umjetnicom Marinom Marković, koja je potpisala i prvi Journal Pink Box u Srbiji, kreirali smo kampanju Želimo čuti Vašu priču. Putem našeg Instagram profila, zajedno sa srpskim forumom protiv raka dojke Evropa Dona, objavili smo prijavu putem koje su žene aplicirale za crtanje grudi. Osim što ova kampanja spaja duboke emocije, umjetnost i kreativnost, ona daje značajno mjesto ženama koje su se borile s ovom bolešću.

Marina Marković ocrtala je grudi prijavljenih žena, a mi smo razgovarali s njima o najtežim trenucima tijekom kojih su se nalazile u potrazi za onim najljepšim.

Marina Marković ocrtala je grudi žena obolelih od raka dojke

Što se događalo u vašem životu u periodu kada ste saznali za dijagnozu?

Branka Štrbac Stojanov

U razdoblju kada sam se razboljela imala sam 43 godine, sina od pet godina i supruga. Na nagovor roditelja otišla sam na ultrazvuk jer me dojka već neko vrijeme boljela. Radiolog mi je odmah rekao o čemu se radi. U roku od tri tjedna odradila sam sve pretrage i operaciju. U te tri tjedna naš se svijet vrtio samo oko raka. Trebalo je pronaći dobre liječnike, njegu, nekoga tko će nam sve objasniti. Šok za sve.

Ja sam psihički vrlo snažna osoba i bez obzira na dijagnozu gledala sam samo naprijed i samo pozitivno. Najvažnije mi je bilo da objasnim djetetu i uspjela sam u tome. Od majke sam skrivala sve do trenutka kada sam izgubila svu kosu; za nju sam operirala cistu, ali kada sam ćelava došla pred njen prag, shvatila je sve. Jednostavno nisam znala pronaći prave riječi da joj kažem.

Osam kemoterapija, 25 zračenja, ali nisam dopustila da nam život stane. Zapravo, nastavila sam živjeti kao i prije dijagnoze, osim u trenucima kada je moj organizam bio oslabljen zbog terapija par dana. Tijekom kemoterapija izvodili smo i neke prilagodbe u kući – majstori, gužva, druženja… Nisam mogla dopustiti da previše razmišljam o tome.

Nevena Kostić

U listopadu 2014. godine, sa 27 godina, opipala sam promjenu. Sjajno sam se osjećala u tom razdoblju. Svirala sam u orkestrima, pjevala u bendu, redovito trenirala i bila u pripremama za svoje vjenčanje, koje je bilo zakazano za rujan 2015. godine. Sutradan ujutro već sam bila na pregledu kod onkologa, koji mi je dijagnosticirao fibroadenom, benigni tumor, nakon pregleda palpacijom. Rekao je da pratimo stanje svakih pola godine. Imala sam povjerenja u liječnika i nisam išla na dodatne preglede.

Nastavila sam svoj život kao i prije, ali već nakon dva mjeseca osjetila sam kako promjena raste i počinje smetati, jer se nalazila sa strane, na području gdje su žice od grudnjaka. Moje grudi su male i nikada mi nisu stvarale probleme. U određenom periodu koristila sam kontracepcijske pilule, u dogovoru sa svojom ginekologinjom, naravno. Kada smo ih uključile, tada nismo znale za promjenu, ali nismo ništa mijenjale u našim redovitim kontrolama. Nikada do odlaska kod onkologa nisam imala pregled grudi.

U travnju 2015. godine, kod istog doktora nakon sličnog pregleda, potvrđena je dijagnoza, ali rekao je da bismo trebali ukloniti promjenu jer raste. Spomenuo je da narednih nekoliko mjeseci to nije izvedivo zbog renoviranja sala i da će mogućnost biti tek od rujna, kada je planiran moj dan vjenčanja. Vidjevši da stanje nije hitno, zamolila sam ga da, ako ranije nije moguće, operacija bude odmah nakon planiranog vjenčanja. Dogovor je pao da intervenciju obavimo prve tjedne listopada. Objašnjeno mi je da planirana operacija nije komplicirana i da ću brzo moći kući.

Uredno sam nastavila svoj život i planiranje vjenčanja. Posao je sjajno tekao, a što se tiče priprema – restoran, crkva, bend, vjenčanica, odijelo, prstenje – gotovo je sve bilo pronađeno, rezervirano i dogovoreno, ostale su samo cipele. Početkom kolovoza otputovala sam na četiri dana u Njemačku kako bih obitelji koja tamo živi odnijela pozivnice za vjenčanje i s tetkom pokušala pronaći cipele koje bih nosila tog planiranog dana.

Mojoj tetki, koja mi je spasila život i istrpjela moje svađe zbog ideje koju je provela, bilo je neobično što su mi rađeni samo pregledi palpacijom, pa je na svoju ruku zakazala pregled u Njemačkoj. Jako sam se protivila, govorila joj da me gnjavi i da trebamo uživati u shoppingu umjesto ići kod liječnika. Sačuvala me je! Tamo je protokol drugačiji ili se jednostavno drže njega, pa sam već tijekom ultrazvučnog pregleda imala prvi kontakt s liječnikom na način koji mi je jasno pokazao da nije sve mirno i pozitivno.

Tumor koji sam imala pod prstima se doista ponašao kao benigni, kako liječnici kažu, ali je na ultrazvuku davao obilježja malignog. Nakon mirnog priopćenja doktorice koja mi je obavila ultrazvučni pregled, dok me je držala za ruku i pripremala za sljedeću sobu – u kojoj je obavljena mamografija, a u sljedećoj biopsija – pribrano sam se ponašala, zahvaljujući liječnicima koji su bili mirni, tihi i izuzetno nježni tijekom tih pregleda. To je neopisivo važno. Kada nije tako, sve je hladno, zid je preblizu, dah je plitak, nema informacija, niti dodira niti riječi. Sve je zimsko i prazno.

Još uvijek nisam bila svjesna. Sutradan sam trebala krenuti natrag za Beograd. Objasnili su mi da se rezultati, kakvi god bili, preuzimaju osobno i nikako drugačije, u roku od 48 sati. Morala sam otkazati povratni let. I dalje nisam bila svjesna. Razmišljala sam o tome kako me čeka posao za vikend nakon povratka – zakazan klupski nastup, dva vjenčanja, potencijalno novi projekt s orkestrom… Brinula sam se hoću li naći povoljan let i hoću li uopće stići na vrijeme. Nezamislivo mi je bilo ne znati raspored ili kasniti.

Nakon 48 sati dočekao me je doktor s mamografije i biopsije, držeći u rukama bijelu omotnicu i uveo me u sobu u kojoj još nisam bila. Tada mi je priopćio da imam maligni estrogen-zavisni karcinom dojke. I dalje mi nije bilo sasvim jasno. U nastavku sam shvatila da je intervencija prijeko potrebna, kao i daljnji nalazi. Pitanja koja sam postavljala jasno su pokazivala da nemam iskustva niti znanja kako to funkcionira. Mislila sam da ću moći uredno nastaviti svoj život, uz operaciju, a potom, ako bude potrebno, kemoterapiju, zračenja i sve redom.

Taj je doktor imao puno strpljenja i neizmjerno sam mu zahvalna. Pustio me je da svojim pitanjima i dodatnim pitanjima sama osvijestim što se zapravo događa. Bio je jednostavno miran, predan i potpuno prisutan.

U Srbiju sam se vratila tek u lipnju 2016. godine. Put me vodio iz Njemačke u Brazil, zatim natrag u Njemačku i napokon kući. Cijelu dijagnostiku i intervencije obavila sam u Njemačkoj, a kemoterapije, zračenja i genetski test u Brazilu, gdje mi, srećom, živi brat koji je dječji nefrolog. Tadašnji zaručnik došao je u Njemačku dan nakon što sam primila dijagnozu i većinu vremena liječenja proveo uz mene. 28. sam godinu života proslavila u Njemačkoj, između operacija i prve kemoterapije.

Što ili tko je bio vaša snaga u ovom periodu?

Milana Gotovina

U trenutku kada sam saznala dijagnozu imala sam 31. godinu i sina od četiri godine. Dovoljno velikog da vidi da nešto nije u redu s njegovom mamom, a dovoljno malog da mu ne možeš objasniti težinu problema. Zbog svega toga on je bio moja velika slabost, ali i najveća podrška i zvijezda vodilja. Netko zbog koga nikada nisam posustala niti odustala. Obuzimao me osjećaj ljutnje, straha i neizvjesnosti.

Po danu, zbog njega, skupim svu snagu svijeta, ustanem, borim se, smijem se, ali noć… tada ostaneš sam sa svojim strahovima. Ali sigurna sam da nam Bog daje onoliko koliko možemo podnijeti. Život nije bježanje od istine, koliko god ona bila teška, već traženje rješenja. Uhvatimo se malih životnih vrijednosti koje nas mogu izvući iz te tame.

Nevena Kostić

Tadašnji partner, zaručnik. Prije svega, njegova stabilnost, vjerovanje, interes, maksimalna i stalna posvećenost i njega. Nakon operacije, kada je doktorica došla u vizitu popodne, potvrdila je da je sve u redu i predložila mu da me prošeta u kolicima ispred bolnice, jer je bio prelijep dan u Stuttgartu. To je i učinio. Obukao mi je ogrtač, spakirali smo dren, smjestili me u kolica i krenuli.

U hodniku sam malo počela plakati. Zaustavio je kolica, stao ispred mene raširenih ruku u smjeru zagrljaja i pitao me kao dijete: „Pa što je sada?“ Tek tada sam počela u naletima shvaćati da se to događa meni – mom tijelu, mom životu. Osjećala sam i dalje blagu omamljenost od potpune anestezije i još sam mogla čuti onu djevojku iz šok sobe od tog jutra kako neumoljivo plače zbog mastektomije koju su joj obavili…

Nastavio je: „Zašto sada plačeš? Sada je sve u redu. Tvoj organizam je čist. Nema tumora ni zahvaćenih sentinel čvorova. Izvadili su sve što treba. Sada si dobro. Zdrava si!“ To je zvučalo tako logično i smisleno. Ali nije mi bilo jasno zašto onda trebam prolaziti kroz kemoterapije i sve ostalo što je bilo u planu.

Jako sam mu vjerovala i sve što mi je tada rekao bilo je jednostavno: za ovaj tip karcinoma zna se što treba učiniti i kako. Zna se što pomaže i smanjuje vjerojatnost da se ponovno pojavi. Pitao me je: „Sjećaš li se kako smo svi morali primiti cjepivo kad smo bili mali? E pa tako je i s ovim. To je siguran put koji moraš proći za ovaj tip bolesti.“

I ja sam od tog trenutka jednostavno prihvatila odluku o liječenju kemoterapijom, radioterapijom i hormonskom terapijom. Vjerovala sam njemu, budućem veterinaru i tadašnjem partneru, više nego ikome, i nisam se bojala tih terapija. Bio je sa mnom svaki dan – sve dok kemoterapije mjesecima kasnije nisu završile i dok nisam malo ojačala i bila spremna za zračenja i sve ostalo. Zahvaljujući njegovoj odlučnosti, osjećala sam se zdravo čak i prije nego što sam doživjela remisiju. On je znao, a ja sam vjerovala.

O detaljima – poput toga kako me je tjerao da pijem vodu (što mi je jako teško padalo), da jedem na svakih par sati, i kad mi se nije jelo, tuširanja, gubitka kose, obrva, trepavica, debljanja i svih neugodnosti kroz koje sam prolazila – sve je s njim bilo prihvatljivije, a u nekim trenucima i neopisivo smiješno. Nisam razmišljala o nabavkama, pripremi obroka, sprječavanju mučnine prije nego što bi se pojavila, odlascima u bolnicu, povratku nakon kemoterapija – apsolutno ni o čemu.

Teško je sve dočarati, ali nikada neću zaboraviti. I zaista smatram da je onima koji gledaju svoje bližnje kako prolaze tim putem teže nego nama koji smo glavni akteri. Tu su mi bili brat, snaha i njezina obitelj, moj tata i tetka, moja kuma koja mi je poslala paket u Njemačku sa omiljenom plišanom igračkom – ovčicom koja nosi veo, kartama za igru, džemperićem koji me štitio od zime i nelagode u rashlađenoj bolnici. Svaki dan mi je slala po jednu smiješnu sliku sa životinjama u kojima bi opisivala nas dvije ili nekoga iz našeg društva. Takve, naizgled sitne stvari, mnogo su značile, vjerujte mi. Neki prijatelji su zaista bili tu, a neki i ne, moram priznati. I to je u redu.

Sabrina, djevojka koju sam upoznala u Njemačkoj prije odlaska u bolnicu, a koja je nekoliko mjeseci prije mene prošla istu situaciju, rekla mi je jednu ključnu stvar: „Prestani sebi postavljati pitanje: Zašto ja? Zašto meni? Jer odgovora nema!“ I to je jedan od najboljih savjeta koje sam tada mogla čuti.

Moje tadašnje kolege iz benda rekli su mi da me mjesto čeka kad god se vratim, i to mi je dalo posebnu snagu. Sjećam se jednog petka, tijekom primanja one crvene kemoterapije, kad mi je stigla poruka: „Kaparisan 17.09.“. Pomislila sam da ću od sreće iskočiti iz kože, jer sam znala da ću tog datuma pjevati. Također, svi koji su bili uključeni u organizaciju onog vjenčanja koje je odgođeno. Svi moji kolege-pacijenti koji su prolazili kroz svoje muke u isto vrijeme kad i ja.

I za kraj, apsolutno svaka medicinska sestra, tehničar, čistačica, liječnik i liječnica u Brazilu i Njemačkoj – sve ih volim i često se sjetim. Trudim se da, u ime zahvalnosti koju osjećam prema njima, kvalitetnije živim.

Nevena Kostić

Nemoj se pitati zašto se to tebi događa. Odgovora na to pitanje nema. Čuvaj energiju za sebe. Pij vodu. Što više vode piješ, brže ćeš se riješiti toksina iz kemoterapije.

Polako. Korak po korak. Objasni svojoj okolini da si ti sada ta o kojoj ćeš voditi računa. Slušaj klasičnu glazbu malo – Mozart jako pomaže.

Ako ti kosa opada, obrij glavu – bit će ti lakše, vjeruj mi. Narast će! Bit će zdravija i ljepša. Izađi na kišu i uživaj u kapljicama koje padaju na tjemenu, drugačiji je osjećaj. Kada opadnu obrve i trepavice, tek tada ćeš sebi djelovati kao da si zaista pacijentica. Neugodno je, ali nevažno i prolazno. Brzo se vrati.

Eksperimentiraj s frizurama kada kosa počne rasti. Raduj se kada pređe dužinu ispod ušiju i kada dođe do ramena, pa osjeti kako se od vjetra ponovno vijori oko vrata. Slavi svaku malu pobjedu koju osjetiš. Šetaj ako možeš. Planiraj unaprijed što ćeš raditi tijekom sljedeće godine. Pripremi se na to da su fizička aktivnost, zdravija prehrana i pozitivne misli najbolji životni pratitelji.

Nisi sama – ni na jednom od tih pregleda, ni u jednoj od tih čekaonica, ni na onim hladnim stolovima. Molim te, idi redovito na kontrole, koliko god se bojala. Prelijepa si.