Francuski paviljon
Nakon obnove prostor Francuskog paviljona zadržao je svoju izložbenu funkciju, no kontekst u kojem se nalazi potpuno se promijenio. Od sajmišta iz 1937. trokut između pruga doživio je niz transformacija, a u trenutku njegova ponovnoga otvaranja, umjesto državnim paviljonima, Francuz je bio okružen pomalo ostarjelim, ali vrlo aktivnim prostorima kulture. Njegova veličina, neklasična akustika, promjenjiva rasvjeta, a ponajprije nedodirljivost zaštićenoga spomenika nametnuli su izazovne uvjete koje smo preokrenuli u istraživačke izazove. U ovo posljednje istraživanje, Marko Tadić pozvao je Anu Hušman i Ištvana Huzjana. Svojom interakcijom, radovima koji se susreću, oni prazan prostor pretvaraju u mjesto. Ljudi i njihovo djelovanje prostor pretvaraju u mjesto, definirao je Michel de Certeau , mjesto je prakticiran prostor (“space is a practiced place”, original). Mjesto određene povijesti, odnosa, identiteta. Pojam mjesta uvijek je vezan uz pojmove mobilnosti i komunikacije u određenom vremenu, nije ograničen na geografsku definiciju nego ga definira širi antropološki okvir. Osim što umjetnici svojim intervencijama prostor Paviljona čine mjestom stvarajući njegovu izložbenu povijest, tvoreći njegov identitet, pojmovi prostora i mjesta dio su njihovih individualnih istraživanja te ih, iako s različitim umjetničkim rezultatima, povezuju.
Hušman Huzjan Tadić
Marko Tadić unutar ove izložbe gradi parcijalne prostore za izlaganje radova koji služe kao potpora radovima triju autora. Zamišljene prostore pretvara u objekte tvoreći fragmentarani prostor u kojem se tek naslućuje njegov potencijal. Ovakav pristup kontinuirano je prisutan u Tadićevim radovima, bez obzira na medije koje koristi. Neizrečene istine, naslućeni završeci, zamaskirane povijesti stvaraju nove stvarnosti. Koristeći artefakte realnih mjesta, briše njihove identitete ucrtavajući nove, stvarajući tako imaginarna mjesta i ukazujući na nerealizirane potencijale. Konstrukcija napravljena za ovu instalaciju nosi i podržava radove umjetnika, sadržajno podupirući i sam prostor u kojem se izlaže. Potporne strukture su, kako navodi Céline Condorelli, one koje podržavaju i podupiru te su definirane bliskošću, koja poziva na odgovornost i obavezuje. „Podupiranje je politička veza, ona odobravanja i ohrabrivanja, slična prijateljstvu: prihvaćanje ili bar aktivna zainteresiranost, briga za, uspjeh pojedinih projekata, poduzimanje, ili riskiranje…“ Konstrukcije Marka Tadića upravo su to, izdvojeni dijelovi izmišljenoga domaćinstva koji podupiru, ali i povezuju, radove. Prostor Francuskog paviljona, kažu njegovi restauratori, vjerojatno bi se urušio prije obnove da nije postojao unutarnji potporanj divlje drvene galerije nepoznatoga nastanka. U svojoj obnovi vraćaju mu izvorni oblik čistoga monovolumena, a njegov potporanj upravo su umjetničke instalacije koje od njega stvaraju mjesto.
Radovi Ane Hušman vrlo se često bave dekonstrukcijom mjesta i razmatranjem svoje pozicije i društvenih zadanosti unutar njih. Na mjesto centrifuge dolaze satovi klavira u nizu suptilnih zvukovnih, vizualnih i dijaloških zapisa ukazuje, kroz elemente koje nalazimo u kuhinji, na položaj žene u društvu. Uz izmišljene dijaloge, asocijativnim nizovima, na primjer spominjanjem autorice frankfurtske kuhinje Margarete Schütte-Lihotzky, uvodi povijesne činjenice, propitujući njihovu suvremenost. Imputiranjem pretvorbe modernističke kuhinje, koja bi u suvremenom svijetu bila labirint, stvara ideju nemjesta. Kuhinja, nekadašnje obiteljsko ognjište, pretvara se u nemoguć prostor nebivanja. Zvuk kuhinjskih aparata prati tekstualne i vizualne izmjene koje apstrahiraju mjesto kuhinje. Tekstualni pojmovnik pronađen u bilježnici svoje tete, autorica koristi kao predložak koji integrira navedene dijelove, ubacujući sadržaj osobne povijesti. Kontrirajući automatizaciju s još uvijek primjenjivim savjetima tetina rukopisa, naglašava se pozicija u kojoj automatizacijom rada kriteriji postaju viši, čime se posao ne olakšava. Uz niz izmišljenih dijaloga otvaraju se teme i odnosi kojima se uprizoruju moguće suvremene situacije i slojevi osjećaja nemogućnosti izvršavanja nametnutih očekivanja. Zajedničkom intervencijom na prostorne strukture, fotografije plastičnih površina aparata, koji kroz video instalaciji daju zvuk, reproducirane su na drvenu površinu konstrukcije. Promišljanjem prostora unutar instalacije, zamagljuju se granice individualnoga, a kao finalni rad nastat će umjetnička knjiga koja objedinjuje procese i radove triju autora.
Skulpturalna instalacija Nanosi Ištvana Huzjana sastoji se od pet zasebnih cjelina koje povezuje metoda kojom ih razvija. Nađene objekte uparuje sa skulpturalnim kopijama, stvarajući svojevrsne sjene realnih objekata. Većina objekata imala je jasnu funkciju unutar zgrade kasnoga modernizma koja je uništena, čime su ti objekti prestali imati svrhu. Mjesto njihova nastanka renovacijom gubi stari i poprima novi identitet, ali oni kao artefakti bivaju izuzeti, možda i spašeni, čuvajući dio svoje povijesti nastanka. Ištvan Huzjan akceptira ih, prisvaja i prepoznaje njihove potencijale koje naglašava, dodajući im njihove skulpturalne pandane. Ovim postupkom ne briše se njihova prvotna namjena nego daje novo značenje, ukazujući na njihovu skulpturalnost, ali i nebrojene mogućnosti koje elementi nose. Promišljanjem pojedinačnog, Huzjan zahvaća širi kontekst, a mjesta i njihovi, stvarni ili imaginarni, identiteti postavljaju se kao zajednička točka susreta triju umjetnika.
U tri godine istraživanja prostora Francuskog paviljona, unutar navedenoga koncepta Kulture promjene, ovaj prostor izdigao se i stvorio svoj kulturni identitet. Izložba Hušman/Huzjan/Tadić, na žalost, posljednja je u nizu. Trenutačni kontekst amaterizacije i administracije koje preuzimaju kuriranje čitavoga prostora Studentskog centra, vrlo vjerojatno, u budućnosti dovodi do stvaranje jednog od nemjesta, prostora tranzicije, anonimnosti, bez dubokih veza i dovoljno značaja da bi ga se moglo smatrati mjestom.
Izložba ostaje otvorena do 17.11.2018.
Damir Žižić – Arhiv promjene
Fotografije Damira Žižića postale su vrlo vrijedna arhiva svega što se u Kulturi Studentskog centra zbivalo unazad dvanaest godina, a što je ljetos prilično nasilno prekinuto. Žižićeva suradnja s Kulturom promjene započela je u lipnju 2006. godine na &TD-ovoj predstavi Grmače, kada je još kao student jednostavno postao dio mladih koji su htjeli raditi i učiti, što im je ovaj prostor kao za to idealan poligon i omogućio. Nakon angažmana u kazalištu, sa stasanjem i razvijanjem programa Kulture, širio se kadar njegova objektiva na festivale, izložbe, razgovore, predavanja, radionice, koncerte. Njegova uloga dokumentarističkog fotografa određenog projekta ili događaja od dvojakog je značenja, kako u svom eseju definira Martha Rosler ; samo bilježenje određenog trenutka neminovno nosi određeno historijsko značenje; u isto vrijeme, fotograf ne može napraviti odmak od estetske dimenzije medija koji koristi, što fotografiji daje i ahistorijsko značenje. Žižićeve fotografije isto su tako splet ove dvostruke i neminovne igre. Prenoseći informaciju koristile su se kao materijali za medije, za vizuale za najave i promicanje predstava, kao dokument otvorenja, ali one koje nisu odabrane za tu svrhu nose informacije o onim „nevidljivim“ trenucima, momentima iza scene, brojnim ljudima koji su dio programa iako ne u prvom planu ili čestoj publici koja i sama stvar kontekst. Ova izložba niz je tih trenutaka.
Posebnost arhive Damira Žižića u beskompromisnom je pohranjivanju. Stoga je i odabir radova za ovu priliku bio dugotrajan – i emotivan – proces. Ovi dokumenti nemaju samo povijesni i dokumentarni značaj, oni ocrtavaju potrebe naručioca, ali i stremljenja stvaraoca; uz svrhu za koju su nastali, pokazuju i širinu nastanka u svom organizacijskom, društvenom i kulturnom kontekstu. Kroz postav prikazanog sadržaja naglašava se granica između galerijske praznine i koncentrirane prisutnosti fotografija kojih jesmo ili postajemo dio. Fotografijâ na kojima su mnogi od nas, uključujući i autora, kulturno promijenjeni.
Izložba ostaje otvorena do 22.11.2018.
Jasmina Krajačić – #LOVEWINS
„All You Need Is Love“, pjevali su Beatlesi u vrijeme hippiea i flower power utopija, kada je izgledalo da svijet, usprkos svemu, ide k beskomfliktnom „ljetu ljubavi“, potom je došao punk i postpunk nihilizam s Curtisovim i Morrisseyevim natpisima /nazivima „Hate“ i „Viva Hate“ a onda je… stiglo neko post vrijeme, u kome je sve postalo i spektakularno i nebitno, egoistično i pluralistično i činilo se da će napredak, bogatstvo i demokracija izbrisati svaku pretjeranu emociju i svijet odvesti u stanje tupe idile.
No, srećom ili ne, 21. stoljeće je, umjesto u rajsku dosadu, krenulo starim putevima terora, nasilja i netolerancije te se, da nam ne bude odveć dosadno, ponovno moramo boriti za naizgled davno osvojene „društvene vrijednosti“. Slikarica i grafičarka Jasmina Krajačić svojim se novim radovima i izložbom „Love wins“ odlučila boriti za staru, dobru Ljubav, točnije – pravo svih da ju rabe ili zlorabe s kim, kako i koliko god hoće. Djelomično to dolazi i iz okolnosti da posljednjih godina zagrebačka umjetnica redovito posjećuje Englesku, kako bi se na samim izvorima suvremene umjetnosti, glazbe i pop kulture nadahnula za vlastito djelovanje, ali i da bar povremeno pobjegne iz sve zagušljivije atmosfere u vlastitoj domovini. Takozvana „desna skretanja“, koja se puzajuće šire Zapadnim svijetom, s posebnim uspjehom u tranzicijskim zemljama Istočne Europe, i u Zagreb i Hrvatsku donose križarsku atmosferu u kojoj „pravovjerna“ manjina rigidne svjetonazore želi nametnuti svekolikom pučanstvu. Već općeprihvaćena prava žena ili seksualnih manjina ponovno se tako dovode u pitanje, što slobodoumne osobe tjera da izađu iz vlastitih komfornih zona i djelatno se tome suprotstave.
Jasmina Krajačić svoje odgovore i zagovore na ta pitanja iskazuje, kako to već umjetnici najbolje rade, novim ciklusom akrila na platnu i manjih slika/printova/objekata. Raspolućena između malograđanske zagrebačke apatije, u kojoj tzv. normalni ljudi svojim ne-djelovanjem dozvoljavaju da im životne i umjetničke izbore polako redizajniraju oni nenormalni, „ljudi nahvao“, te brightonovskog artističkog i emotivnog šarenila, Jasmina Krajačić stvara portrete ljudi različitih nacionalnosti, rasa i spolnih orijentacija, heteroseksualnih, homoseksualnih, biseksualnih, onih s romantičnom vjerom u staru frazu o nadvladajućoj snazi ljubavi.
Redovitim odlascima u Englesku i upoznavanjem s tamošnjom likovnom i glazbenom, komercijalnom i subkulturnom scenom, umjetnica je dobila novi drive za davno usvojeni punk attitude, etički pristup koji teži zajednici slobodnih ljudi, u kojoj nitko drugima ne nameće stavove ili životne stilove. Hommage ikoničnim glazbenim autorima (članovima Clasha, Sex Pistolsa, Ramonesa i ostalima) koji su promicali slobodarske ideje već je „odradila“ slikajući njihove portrete u prethodnim ciklusima, a sada tu ljubav/toleranciju na njezinim platnima šire poznata i nepoznata lica, čije poglede, zagrljaje ili nesigurne odmake potvrđuju natpisi uklopljeni u svaki prizor – „Out of the blue“, „You always have a choice“, „Different doesn’t mean wrong“, „No hate in my state“, etc. A da takvim iskazom stječe simpatije i na prebogatoj britanskoj kulturnoj sceni pokazuje kooperativni primjer pjevača i skladatelja Brenta Jacksona iz indie rock banda „Firedogs“, čija je pjesma „What if (Love wins)“ nastala nadahnuta novim Jasmininim umjetničkim konceptom.
Izložba ostaje otvorena do 13.11. 2018.
