U četvrtak 22. svibnja u 19 sati u zagrebačkoj Galeriji Trotaor otvara se samostalna izložba Kristiana Kožula pod nazivom Čudovišta, izrodi i izdajnici (1573.).
Kristian Kožul je vizualni umjetnik čiji se rad oblikuje na sjecištu fetišizacije, fantazije i društvene kritike. Koristeći estetiku forenzičnih praksi, barokne teatralnosti i spekulativne fikcije, istražuje kako proturječja suvremenog svijeta utječu na naše poimanje stvarnosti. Njegove skulpture i instalacije često evociraju motive sigurnosti, luksuza i ideološke ikonografije, koje transformira u simbole kolektivne tjeskobe i društvenih težnji.
Izložba se može pogledati do 6. rujna, popratni program bit će objalvjen naknadno, a ljetna pauza galerija planirana je od 15. srpnja do 20. kolovoza.
Čudovišta, izrodi i izdajnici (1573.)
O izložbi Čudovišta, izrodi i izdajnici (1573.) donosimo tekst autorice Luje Šimunović i ko-autorice Klara Petrović iz umjetničkog kolektiva KUĆĆA.
Mudre zmije i nevine golubice, oprez: ova prostorija vrvi velikim opakim vukovima. Izopačena pastorala u kojoj podli lukavac kuje spletke za sve nas budale. Možda ćete prepoznati priču. Možda čak i neka lica. Vraćamo se u 1573. godinu, u doba nakon Hrvatsko-slovenske seljačke bune – poznate i kao Gupčeva buna. Ustanak je trajao dvanaest dana i odnio više od 3 000 života seljaka, a povod mu je, legenda kaže, bila surova okrutnost baruna Ferenca Tahyja.
Primijetit ćete da nedostaje heroj kmetova, Matija Gubec.
Ali Barun je prisutan u čitavoj svojoj đavolskoj slavi – rogata figura naoružana zvončićima, perlama, otpacima kože i čepovima boca. Čudovište? Možda. U svakom slučaju, nije sam. Odrubljena glava Vojvotkinje maše drhtavom zastavom, urešena istim repertoarom pomno izrađenih materijala i pronađenog otpada. Rogovi joj prodiru kroz jeftinu obojenu periku, crvene keramičke suze razasute su po njezinu tijelu, umjesto plemenitog vrata, ovratnik od razbijenih boca. Glasna je. Odbojna. Nakaza. Da, i netko posve neočekivan pridružuje se ovoj rabijatnoj farsi. Lice Biskupa visi na zidu – maska koja zrači blaženom moći. Nijemi kameleon, deformiran i izobličen. I na kraju, bezimene vodorige koje prate ove zlikovce rigajući omče. Smrtonosna užad priziva sudbinu šesnaest unakaženih seljaka ostavljenih da vise s divlje kruške, kako je to 1622. zapisao Nikola Istvánffy, svjedok njihova strašnog poraza. Umjetna trava, zgaženo cvijeće i dražesne drvene ograde suprotstavljene su tim moralnim izopačenjima.
Tko definira što je ispravno? Tko prokazuje nitkove? Tko drži olovku? Žuta, zelena, bijela i crvena dolaze na scenu – jednostavne boje za jednostavne priče. Prošlost obiluje pobjednicima i gubitnicima, tlačiteljima i potlačenima – apsolutnim mitologijama koje oblikuju nacije, provocirajući romantične zavjere moći, okrutnosti i gubitka. Prošlost je prošlost, dok fantazija stvara nacrte iz stvarnosti. Nije li tako, tako slatko prepustiti se zločinačkim izdajama? Prizivati groteskne duhove traumatičnih poraza? Romantizirati gubitak i uživati u tuđoj nečovječnosti? Poznata priča, doista.
Jezik lukavca je, međutim, oštar i pun iznenađenja.
Povijest postaje igralište na kojem su priče i herojska djela spremna na izvrtanje pravila. Ova prostorija je varljiva – naizgled raskošna, a zapravo sklepana od kojekakvih drangulija i krhotina stakla. Prijevara gmiže, zamagljujući granicu između vrline i poroka. Tragedija mutira u pučku šalu, a užas u svetogrdnu ekstravaganciju – satirično iskopavanje kolektivnog identiteta utemeljenog na porazu i pokoravanju. Slatko se miješa s kiselim, propuštene prilike se raspliću, granice između fikcije i činjenica nestaju, drevne istine bujaju složenošću i proturječnostima. Može li zvijer biti ista kao mi? Ukrašena vučjom kožom, lišena privilegije ponizne janjadi. Je li moguće da je fabriciranje oblik opstojnosti – preživljavanje prošlih katastrofa, nadilaženje trenutnog kolapsa jer smo nekoć trijumfalno podbacili? Može li Božja volja djelovati u oba smjera – za rušenje poretka i za uspostavu vlasti nad drugima?
Dok se lukavčeve spletke množe i zapliću… Možda je vrijeme da otpustimo kočnice.
Foto: Damir Žižić
