Jesmo li žrtve algoritma? Američka umjetnica Gretchen Andrew o tome izlaže u Zagrebu

Od Silicijske doline do New Yorka, Gretchen Andrew donosi umjetnost koja propituje granice između digitalnog i stvarnog, između algoritamske logike i ljudske intuicije. Nekada članica Googleova tima, danas umjetnica koja koristi tehnologiju kao alat i partnera u stvaranju vizualnog jezika koji istražuje ljepotu, identitet i utjecaj digitalnog svijeta na naše živote.

U sklopu projekta Game Changer Zagreb 4.0, platforma SHPIGL predstavlja izložbu Facetune Portraits: Zrcalo digitalnih transformacija. Njome poziva publiku da promisli: koliko nas algoritmi zapravo oblikuju? Posjetitelji Z Centra imat će ju priliku razgledati od 15. do 19. rujna. 

Nama je u razgovoru za naš portal otkriva kako spaja ulje na platnu s umjetnom inteligencijom, zašto vjeruje da tehnologija može biti partner, a ne prijetnja te što se dogodi kada pokušamo usporiti ritam digitalnog savršenstva.

• Tvoj rad često spaja tradicionalne medije, poput ulja na platnu, s tehnologijom, uključujući robotiku, algoritme i AI filtere. Kako bi opisala taj sinergijski proces u svojoj kreativnoj praksi?

Za mene slikarstvo i tehnologija nisu suprotnosti, nego suradnice. Uljane boje i algoritme vidim kao dva različita medija, svaki sa svojom specifičnošću, sposobna otkriti ono što drugi ne može. Platno postaje mjesto pregovora, susret između ljudske intuicije i strojne logike. Sinergija se događa upravo u toj napetosti, u nesavršenom prijevodu između neuredne, stvarne osobe i algoritamske percepcije savršenstva.

• U seriji Facetune Portraits doslovno prevodiš digitalne algoritamske promjene na ljudske portrete. Kako si došla na ideju da tu nevidljivu manipulaciju predstaviš kistom i pigmentom?

Facetune Portraits su nastali kad sam shvatila da su filteri oblik nevidljivog autorstva koji utječe na način na koji vidimo sebe. Željela sam taj proces učiniti vidljivim i fizičkim, kako bi se mogao propitivati. Slikanjem otkrivam što algoritam želi i dajem njegovom estetskom autoritetu lice i tijelo. To je istovremeno mimikrija i otpor.

• Možeš li opisati neki tehnički ili konceptualni izazov tijekom pripreme izložbe, primjerice u automatizaciji primjene AI filtera na platno?

Jedan od glavnih izazova bio je prevesti digitalnu manipulaciju, koja se događa trenutačno, u fizički proces koji traje tjednima ili mjesecima. Stroj je brz, konzistentan i neproziran. Premošćivanje tih razlika značilo je izgraditi sustave koji prenose osjećaj automatizacije, ali istovremeno ostavljaju prostor za ljudsku pogrešku. Najteže je bilo održati konačnu sliku živom — dopustiti da se osjeti suradnja, a ne samo izvršenje unaprijed zadanog scenarija.

• Budući da si surađivala s tehnološkim subjektima poput Matr Labsa, koliko ti je važno da tehnologija djeluje kao partner, a ne samo kao alat?

Taj odnos mi je ključan. Ne zanima me korištenje tehnologije kao čekića. Želim biti u dijalogu s njom, dopustiti da me iznenadi ili čak proturječi. Suradnja zahtijeva jednako predaju koliko i kontrolu.

• Kako bi nekome bez tehničkog znanja objasnila važnost razumijevanja načina na koji algoritmi oblikuju percepciju ljepote i identiteta?

Rekla bih da ljepota više nije nešto što biramo same, nego nešto što se bira za nas. Svaki put kad pogledamo svoj telefon, algoritam nas tiho uči što željeti, a što izbrisati. Moje slike taj proces usporavaju kako bismo ga mogle zaista vidjeti. Ne bavim se toliko samom tehnologijom, koliko načinom na koji je ona postala dio onoga što znači biti čovjek – kako nas oslikava natrag.

• Što smatrš prekretnicom ove izložbe? Što bi moglo promijeniti način na koji publika percipira tehnologiju, ljepotu i umjetnost?

Za mene je prekretnica vraćanje autorstva. Živimo u vremenu kada je toliko toga što vidimo i vjerujemo o sebi koautorsko djelo algoritama. Ova izložba čini to koautorstvo vidljivim i vraća dio tog autorstva gledatelju. Trenutak kada netko shvati da filter ili feed oblikuje njihovu ideju ljepote, pravo je buđenje. To je trenutak koji mijenja pravila igre.

• Kako zamišljaš publiku u interakciji s tvojim radovima? Što želiš da ljudi osjete, prepoznaju ili preispitaju?

Nadam se da će osjetiti mješavinu prepoznavanja i nelagode – da vide lice koje im je poznato, ali ga ne mogu sasvim smjestiti. Želim da prepoznaju iskrivljenje, da uoče online vokabular ljepote poput glatkoće, simetrije i sjaja. Želim da se ne pitaju samo što vide, već i kako vide.

• Kako vidiš ulogu umjetnosti u eri brzih tehnoloških promjena? Može li umjetnost služiti kao aktivni kritičar tehnologije, a ne samo ilustrator? I može li umjetna inteligencija ikada zamijeniti umjetnike?

Umjetnost oduvijek testira ono što društvo još ne zna obraditi. U vrijeme automatizacije, umjetnost nas podsjeća na vrijednost sporosti, dvosmislenosti i emocionalne dubinete  kvaliteta koje se opiru mjerenju. AI može oponašati kreativnost, ali ne može riskirati ranjivost niti željeti. To su duboko ljudske sposobnosti. Ne vjerujem da će AI zamijeniti umjetnike, ali će nas nastaviti izazivati da redefiniramo što umjetnost i biti čovjek zapravo znače.

Foto: Promo