Fotografkinja Zrinka Zagorec donosi nam priče iz Ekvadora, Norveške, Kenije i Tanzanije te Indije
Zrinka Zagorec je produkt dizajnerica i fotografkinja koja je nedavno održala svoju izložbu fotografija u galeriji Vladimira Horvata pod nazivom SJIZ’24 iz serije fotografija „Na putu za bolje sutra“.
Izložba je objedinila njen fotografski rad s putovanja na 4 strane svijeta u 2024. Fotografije donose priče iz Ekvadora, Norveške, Kenije i Tanzanije te Indije. Porazgovarali smo sa Zrinkom kako bi nam malo bolje predstavila sebe, ali i svoj rad.
Kada si se i kako počela baviti fotografijom?
Rekla bih da fotografija i ja imamo jednu divnu vezu koja se spontano razvijala i razvija se još uvijek. Od kad znam za sebe imam problem s prolaskom vremena i činjenicom da trenutke koji su prošli ne možemo vratiti. Fotografija mi je pružila zamrzavanje trenutka. S obzirom na to da sam prilično nostalgična i emotivna osoba, obožavam prolaziti kroz fotografije i ponovno prolaziti u glavi emociju trenutka i događaje. To sam radila još od malena jer sam bila okružena albumima sa slikama s obiteljskih događaja.
Ipak, sama počinjem ozbiljnije držati fotoaparat tek kasnije, tijekom srednje škole. Za znatiželju znam od kada i za sebe, a uvijek sam voljela promatrati i postavljati pitanja. Fotografija dolazi onda kada počinjem razmišljati malo dublje i analizirati malo jače davajući mi suptilne odgovore na neka pitanja. Fotografijom pokazujem što i kako vidim.
Znanje o fotografiji stječem tijekom studija na kolegiju Film i fotografija kod profesora Stanka Hercega. Tu sam se potpuno zaljubila u fotku!
Nakon toga sam bila i demonstratorica na istom kolegiju kod profesora Hercega što mi je dalo dodatan vjetar u leđa da se ozbiljnije nastavim time baviti.
Što te inspiriralo da napraviš izložbu?
Razni su motivi i inspiracije. Jedna od možda najjačih inspiracija bila mi je približiti daleki svijet ljudima ovdje, ali ne samo kao neki daleki svijet, nego ljude. Svi smo ljudi, svi živimo da nam sutra bude bolje, no životi nam se razlikuju. Podneblje, okruženje, klima, povijesni utjecaji i drugi faktori oblikuju nas pa sam željela pokazati kako ljudi žive negdje drugdje i na koji način oni teže boljem sutra. Nakon godinu dana shvatila sam da imam mnogo fotografija i poželjela spojiti ljude i približiti daleki svijet, a možda osvijestiti javnost o sličnostima i razlikama među svima nama. Voljela bih da je ovo neki mostić prema ostatku svijeta na koji mogu svi zakoračiti i baciti pogled „preko“.
Možeš li nam reći malo više o njoj i što misliš pod tim kad kažeš da je to cjeloživotni projekt?
Pa naravno! Serija „Na putu za bolje sutra“ moj je cjeloživotni projekt jer njime tražim odgovore, promatram i gledam, analiziram, a u fokusu moje znatiželje je čovjek. I sve ono što u tom paketu „biti čovjek“ dolazi. Od primarnih fizioloških potreba do samoostvarenja. Cjeloživotni znači da ga uistinu želim raditi cijeli život. Od kad sam počela prije dvije godine pa do kraja života. Želim odlaziti na razna mjesta, dokumentirati, razumjeti sličnosti i razlike, gledati promjene i naravno, sve to približiti publici. Cijela se ideja razvijala tijekom putovanja u 2024. i na početku uopće nisam razmišljala o projektu, već su me razna zapažanja tijekom putovanja nadahnula i pokrenula lavinu nove znatiželje.
Ova izložba zapravo je dio serije tog projekta, a nosi naziv SJIZ ’24 (SJEVER-JUG-ISTOG-ZAPAD u 2024.) Fotografije su nastale u razdoblju od početka 2024. do početka 2025. i donose priče iz Ekvadora, Kenije i Tanzanije, Indije i Norveške. Ulična fotografija postala mi je najvažniji dio putovanja; više od odmora na koji sam zapravo planirala otići na jednom od putovanja.
Svaka fotografija priča svoju priču, a ne prikazuju samo portrete ljudi, već i čarobne, mistične pejzaže, osebujnu arhitekturu i ljude u kontekstu okruženja u kojem žive prilike, a upoznavanja i priče koje ponekada dobijem ono su što toj fotografiji daje dodatnu vrijednost. Sve to čini isprepletenu priču življenja i pokazuje tu povezanost okruženja, podneblja, kulture i ljudi. Zasigurno nije isto biti rođen ispod svjetla Aurore Borealis ili okružen šumama Amazone. Zanimljiva su mi i religijska objašnjenja i vjerovanja.
Prikazala sam i svakodnevne radnje, ali i nepravde kojima sam svjedočila. Na kraju, koliko različiti bili, svima nam je zajednička jedna težnja. Svi idemo k tom „(još) boljem sutra“. I stariji i mlađi i bogatiji i siromašniji. I oni na sjeveru i oni na jugu. Svi želimo da nam sutra bude bolje od jučer, a svaki je dan, gdje god bili, lakša ili teža borba na putu za bolje sutra.
Možeš li nam izdvojiti neku najdražu anegdotu s putovanja?
Moj se dragi uvijek smije kako mi se uspiju dogoditi neke situacije pa anegdota stvarno ne nedostaje! Evo, recimo anegdota iz Norveške ove zime (meni je opet neugodno dok se ovoga sjetim pa se i sad crvenim). Nakon 33 sata putovanja, dragi i ja dolazimo u Tromsø, grad u arktičkom krugu na sjeveru Norveške. Nismo imali interneta da kontaktiramo vlasnicu apartmana u kojem smo odsjeli da ju pitamo za lozinku interneta pa smo odlučili otići u centar grada u neki kafić popiti piće s namjerom da se spojimo na njihov Wi Fi kako bismo poslali poruku vlasnici.
Dolazimo u kafić, konobari previše ne obraćaju pažnju. Za šankom stoji osoba u crnom za koju sam ja pretpostavila da je konobarica koja priča s ostalim konobarima preko šanka (kasa je bila odmah pored). Stoji ta osoba za šankom, okrenuta leđima prema nama, duge smeđe kose do pola leđa. Prilazim, potapšam po ramenu. Osoba se okreće muškarac! Oh, malo se zbunim, no i dalje uvjerena da je to konobar pokušavam nadglasati glazbu i pritom: “Do you have Wi Fi?” Čovjek mi se zavodnički nasmije i kaže “No”. Ja u čudu ponovim pitanje i čovjek odgovara: “No, no, I don’t have a wife!” i smješka mi se i namiguje dok moj dragi stoji malo dalje od nas pokušavajući uloviti pravog konobara. “Wi Fi, internet!” pokušavam ja uporno objasniti. Muk, neugodno meni, neugodno njemu.
Čovjek se rastuži, zbuni, počne zamuckivati kako ne zna Wi fi lozinku, ali mi može podijeliti malo svojeg interneta. U tom trenu moj dragi mene prima za ruku s pitanjem da tko je to i što ja to radim i ja počinjem shvaćati da to nije konobar već čovjek koji za šankom pije svoju pivu. Pita me moj dragi o čemu sam pričala s nepoznatim gostom kafića pa mu objasnim kako sam ga slučajno pitala ima li ženu… Dakle, strašno!
Ovo je samo jedna od mnogih, bilo je tu jako puno zgoda i nezgoda, situacija. Spomenula bih još samo kako sam u Africi doživjela jednu vrlo emotivnu, ali smiješnu zgodu. Upoznala sam klince prilikom jedne večeri u kampu i bila sam prva bjelkinja koju su vidjeli u životu pa su mi dodirivali kožu na rukama u čudu! Zatim mi je jedna djevojčica počela dirati kosu i polako ju čupati, na što sam ja vrisnula “Au”, a djevojčica me pitala zar to nije perika, kako mogu imati plavu kosu!
Gdje ti je bilo najdraže fotografirati, gdje najteže?
Ne mogu izdvojiti gdje mi je bilo najdraže jer me svaka kultura i nešto novo s čime se susrećem jako zaintrigira pa to nosi neka nova uzbuđenja… Kaos u Indiji mi je bio baš genijalan. Isto kao i tišina i magija Aurore Borealis u Norveškoj ili pak ljudi na tržnici u Ekvadoru. Razlike koje obožavam!
Najteže? Hm… Gdje god sam bila, imala sam lakših i težih trenutaka. s obzirom na to da volim spontane trenutke, u Indiji mi je bilo teško dobiti ih jer se ljudi žele fotkati pa su mi skakali pred objektiv i pozirali što nije uvijek bilo najsretnije. S druge strane, u Ekvadoru ljudi su se skrivali kada bi vidjeli kameru pa je bilo teško uhvatiti lica.
U Norveškoj sam bila tijekom polarne noći pa je problem bio manje-više konstantni mrak za fotkati bilo što osim polarnog svjetla. Bilo je i -20 pa su mi se baterije praznile užasno brzo. U Africi mi je problem stvarala prašina koja se hvatala za objektiv dok recimo ljudi nisu previše marili oko kamere, osim ako bih baš prišla blizu. Svako mjesto nosi svoje izazove!
Kakvu inače fotografiju voliš?
Volim pogledati dobre ženske aktove koje i sama volim fotografirati sebi za dušu. Zanimljivo mi je vidjeti i neke osobne serije fotografija iz bilo kojeg fotografskog žanra koje pričaju osobnu priču fotografa i što fotograf time želi komunicirati. Dobra dokumentarna i ulična fotografija su mi omiljene jer i sama znam koliko je nekada izazovno napraviti dobru fotku u brzini, okružen nepoznatima. Volim na društvenim mrežama otkrivati fotografe koji se time bave, no najveća inspiracija su mi ipak neki fotografski klasici. Među njima se ističe Bresson sa svojom uličnom fotkom i Vivian Maier. Osim Bressona, volim i neke druge klasike koji nisu nužno vezani samo za „street” pa su mi dragi i Helmut Newton, Annie Leibovitz i Eugene Smith.
Spremaš li iduće putovanje?
Naravno, ali ne volim govoriti o putovanju dok god nemam avionske karte u džepu. Ako prodam koju fotku, možda i brže kupim karte pa ću vam onda javiti gdje idem haha! Lista želja je stvarno duga i mnoga ne toliko turistička mjesta su mi baš inspirativna.
Ekvador
Ekvador me dočekao na samoj crti svijeta. Između hemisfera, između jakog sunca i amazonske vlage, između planina i oceana, tropska klima me oduševila. Latinoamerički španjolski i nedovoljna salsa pomogli su mi da prebrodim borbu s nadmorskom visinom. Quito, glavni grad, nalazi se na gotovo 3000 m nad. visine. Simpatični ljudi zadavali su mi izazove u mojim foto naumima. Neki su skrivali lica od kamere vjerujući da ću im tako ukrasti dušu. Mala mjesta s po nekoliko drvenih kućica nicala su svakih par desetaka kilometara u samom srcu zemlje, dok je Quito ipak urbaniji iako se vrlo blizu nalazi Cotopaxi, jedan od najviših aktivnih vulkana na svijetu.
Kenija i Tanzanija
Kenija i Tanzanija naučile su me kako izgleda život u usporenom ritmu. Čekanje na bilo kakve usluge; primjerice ručak u nekom bistrou – postaje svakodnevica. Ipak, ni lav na safariju se ne pojavi odmah. Nevjerojatna priroda kao u Kralju lavova. Slobodne životinje i susreti s Masai plemenom ostavili su dubok dojam. Dojam ostavlja i siromaštvo, posebno u Kiberi, najvećoj sirotinjskoj četvrti u cijeloj Africi. Sramežljiviji od Indijaca, Kenijci i Tanzanijci osvojili su me na drugi način. Osmijeh djece, njihova radoznalost i bezbrižnost dok trčkaraju po prašini podsjetili su me na bit malih svakodnevnih stvari.
Indija
Zemlja u kojoj osjeti eksplodiraju već pri prvom koraku. Boje, mirisi, zvukovi i energija obavijeni u težak, gusti zrak ne prestaju. Kaos je posvuda, ali čudesno funkcionira. Od prometnih ulica do bazara, sve vrvi životom. Od bogatih do siromašnih, ljudi u Indiji zrače toplinom i nevjerojatnom pozitivom. U tom šarenilu i prašini, između svetih krava i impresivnih hramova, cjenkala sam se, upoznavala novu religiju, vozila se u Tuk tuku i upoznavala ljude koji su mi skakali pred objektiv pričajući mi svoju priču na engleskom, s prepoznatljivim akcentom.
Norveška
Snijeg, led i mrak obilježili su moj zimski posjet Tromsøu, gdje sunce ne izlazi iznad horizonta, a hladnoća i polarna noć brzo iscrpe čovjeka. Ipak, vrijedilo je ostati budan. Noću sam svjedočila magičnoj Aurore Borealis. Upoznala pripadnike Sami naroda, čije je poštovanje prema prirodi ostavilo snažan dojam. Unatoč zadivljujućem standardu života, brizi o okolišu, redu u kojem žive, hladnoća Norvežana (prema turistima) gotovo je ravna onoj vani. Premda stakleni veliki prozori stanova bez zavjesa otkrivaju život kod kuće i druženja s obitelji i prijateljima.
Foto: Zrinka Zagorec
