Lorna Kijurko: Ženska tijela su prekrasna u svim svojim različitostima
Lorna Kijurko: Ženska tijela su prekrasna u svim svojim različitostima

Lorna Kijurko: Ženska tijela su prekrasna
u svim svojim različitostima

Ona je žena koja fotografira žene. U radove Lorne Kijurko zaljubili smo se odavno, u njene aktove, crno bijelu fotografiju, emociju koju hvata svojim objektivom. Lorna je uistinu nešto posebno, hvata ženski pokret u trenutku, pretače svu ljepotu žene u jednu sliku. Njenim radovima posebice se nekako vraćamo ljeti jer nas ove fotografije podsjećaju na ljetnu nesputanost, uživanje, prepuštanje i apsolutnu slobodu bivanja u vlastitom tijelu. Zato su vrući dani idealni za razgovor s eteričnom, posebnom i inspirativnom Lornom Kijurko.

Iako te pratimo cijele godine ljeti se nekako najviše okrećemo tvojim fotografijama žena iz razloga što nas asociraju na slobodu i potpunu nesputanost bivanja u vlastitom tijelu. Što je tebe privuklo ženskim aktovima i zašto te upravo žensko tijelo inspirira?

Hvala ti što si već sada spomenula u opisu „bivanje“. Baš ta riječ igra jednu od ključnih uloga. Ženska tijela su prekrasna u svim svojim različitostima, ali nisu mi inspiracija u procesu stvaranja. Inspiracija su mi prisutnost u trenutku, čovjek, svakodnevna iskustva, odnosi, unutarnje borbe i život sam, kontrasti u svima nama, ljepota malih stvari, skidanje svega onoga što mislimo da jesmo, ogoljenje koje vodi do prihvaćanja, duhovna buđenja, duga je to lista. Studiranje sebe smatram kao jedno od najvažnijih zadataka čovjeka jer jedino iz iskustva najiskrenije učimo.

Tako nešto se događa i u procesu stvaranja aktova. Da bi mogli razumijeti, osjetiti, doživjeti – trebamo učiti ,ali i dopustiti ono što naš um ne može poimiti, tu izostaju riječi ali proživljavamo. Esencija života se događa u odnosima bilo koje naravi, tada svjesnije možemo hraniti našu „svjetliju“ stranu. Svi smo jedno. Što uopće i je sloboda nego naša percepcija o slobodi, djelovanje kroz svakodnevnicu. Djelovati iz ljubavi prije svega. Manje misliti, a više osjećati je neka nit  koju provodim na snimanjima. Neka bude smijeha, suza, ljutnje, agresivnosti, bola, euforije, letenja, što god da izađe. Takvo je stanje bivanja, ples isprepletenosti.

Volim reći „idemo jedni drugima goli i bosi ususret“ jer tada nastupa čarolija. Možda su mi se i baš zato dogodili aktovi kao jedna vrsta umjetničkog izražavanja, kao metafora. Biti gol i bos za mene znači prihvaćati sve što se događa, ali i pogledati strahu u oči i prigrliti bogatstvo događaja, napraviti korak u nepoznato. Onda počinje prava zabava nesputanosti. Svi smo projekcija jedni drugima i kada se stavimo u perspektivu da je sve to za rast naše duše, gdje ćeš boljeg zajedništva. Sve više mi je nekako ideja tim finalnim fotografijama probuditi humanost, bezvremenost i bezprostornost. Putujemo.

Naginješ li crno-bijeloj fotografiji oduvijek? Možeš li nam reći više o tome?

Da, imam neku posebnu vezu s crno-bijelom fotografijom. Meni to zna biti kao yin-yang krug. Crno-bijela, više mi govori. Kao da makne sve nebitne podražaje i ostaje srž, stavlja bezvremenost i jednostavnost u prvi plan. Kaže se da je fotografija pisanje svjetlom, pa mogu tu povući paralelu i reći da mi istakne ono što vidim. A i malo sam „old school“, volim crno bijele fotografije iz prošlosti. Ima ona jedna fotografija za koju su objavili da je možda jedna od najstarijih preživjelih fotografija na kojoj se vidi čovjek. On je jako sitan, cijela scena je snimljena 1838. godine u Parizu, a napravio ju je Louis Daguerre.

Tvoj rad odavno je prepoznat kako na domaćoj tako i na inozemnoj sceni, koji trenutak/izlaganje/prepoznavanje te najviše razveselilo u tvojoj karijeri do sada?

Sretna sam što radovi imaju svoj život dalje, zato mi je drago čuti kada mi kažu da su fotografije „žive“. Netko to opiše i da ih dirne, da imaju dušu, da se vidi energija, svatko na svoj način. I jako sam zahvalna da aktovi kod nas više ne spadaju u tabu teme. Ako netko nađe svoju poruku koja mu donese inspiraciju, to me najviše raduje.

Planiraš li i dalje u glavnom fokusu svojih fotografija imati žene, kakvi su ti planovi za ljeto i nadolazeću jesen?

S 202o.-om zaključila sam ciklus aktova „Liveliness“, a od 2021. se polako stvara novi ciklus „Scriptures“ i još uvijek su prisutni ženski aktovi. Što će dalje biti ne znam sada. Ovaj novi ciklus je više osobnije naravi. Tu i tamo znam objaviti neke popratne fotografije, ali još je sve u procesu. Ne volim žuriti s time. Baš sam nedavno sudjelovala u razgovoru kako je sve postalo prebrzo i agresivno s djeljenjem radova na van. Treba dijeliti, ali treba si i dati vremena da uživamo i predamo se tom procesu. Ovo ljeto sam baš u tom svom nekom filmu gdje slažem puzzle tog novog ciklusa, a i u nekim zanimljivim suradnjama o kojima će više biti riječi kada dođe vrijeme za to.

Kako najjednostavnije doći do tvojih radova, kako se oni mogu naručiti?

U Hrvatskoj je nekako područje fotografije, odnosno prodaja fotografija, bilo baš zakinuto, tako da mi je super vidjeti kako smo malo oživjeli tu scenu. Za prodaju je najjednostavnije javiti se meni osobno, pa podijelim bitne informacije o samom radu. Većina se može naručiti i bez okvira, iako je najćešće do sada bilo da dostavim cijelu produkciju s okvirom. Neki su radovi u ediciji od par komada, tako da je najbolje javiti konkretniji upit. Otvorena sam i za davanje prijedloga ovisno o prostoru u koji bi rad išao, pa i za angažman da se napravi rad po narudžbi, ovisno o preferencijama. Ima i puno fotografija različitih motiva koje nisu objavljene na internetu.

Koje vlastite radove bi možda sama istaknula da su ti posebice dragi u posljednje vrijeme i koju poruku oni nose sa sobom?

Ne bih isticala koji su mi posebni jer svaki nosi svoju priču. To je životna ljubavna pjesma, iz srca.

Slušaj me

Kaže srce

Tu nema tajni

Nježno je i divlje

Izvorno

Hodaj gola i bosa

Ususret

Veće je to od jezika

I nemoj pokušati razumijeti

Budi tok

Zatvori oči na licu koliko god puta je potrebno

Da mene vidiš i čuješ

Ja nemam pitanja

Kaže srce

Učitati još
Zatvori