Anita Ruso Brečić je primjer stručnjaka koji balansira između akademske karijere i kreativnog poduzetništva

U vremenu kada umjetnost sve više živi na digitalnim platformama i društvenim mrežama, uloga povjesničara umjetnosti i kustosa dobiva nove, neočekivane dimenzije. Danas, više nego ikad, njihova misija nije samo čuvati i tumačiti djela, već stvarati mostove između umjetnika i publike, između tradicije i inovacije, između fizičkog doživljaja umjetničkog djela i njegove digitalne prisutnosti. Anita Ruso Brečić, povjesničarka umjetnosti, kustosica i osnivačica platforme Savjetnica za umjetnine, sjajan je primjer stručnjaka koji uspješno balansira između akademske preciznosti i kreativnog poduzetništva.

Kroz svoje projekte, poput Art Brief Membershipa i programa RenesART, Anita spaja umjetnike i publiku, educira i inspirira, ali i otvara vrata tržišta umjetnina široj publici. U razgovoru koji smo vodili u sklopu Ateljea na Ribnjaku, otkriva kako se intuitivno i stručno kreće između svijeta muzeja i galerija te digitalnih platformi, kako vidi trenutačno stanje hrvatskog tržišta umjetnina, i koje vrijednosti smatra ključnima za nove generacije zaljubljenika u umjetnost.

• Kako danas vidite ulogu povjesničara umjetnosti u svijetu u kojem umjetnost sve više seli na digitalne platforme i društvene mreže?

Umjetnost se nesumnjivo seli na digitalne platforme i društvene mreže jer one služe kao vezivo između umjetnika i publike, potencijalnih kupaca, ali smatram da je i dalje osobni kontakt između promatrača i umjetničkog djela ono što je ostalo nepromijenjeno unatoč novim tehnološkim dostignućima. Čini mi se da se u suštini uloga povjesničara umjetnosti nije previše promijenila, mi smo i dalje tumači nečijeg rada kao i medijatori, osobe koja spajaju, dovode u istu prostoriju umjetnike, njihove radove i publiku.

Ono što se promijenilo su možda alati uz pomoć kojih to radimo. Imamo više mogućnosti u širenju poruke o liku i djelu nekog umjetnika, ali sama bit naše uloge je zaista ostala ista kroz vrijeme. Moj program Art Brief Membership je nešto što je moglo funkcionirati na isti način i u 19. st. i danas. Samo što danas zaista imamo suludu privilegiju doprijeti do svakog čovjeka na svijetu koji se služi internetom.

• Kako uspijevate spojiti akademsku preciznost povjesničarke umjetnosti s kreativnošću i interpretativnošću kustosa?

Te dvije uloge u mom svijetu se nekada sudaraju, ali čini mi se da se iz tih sudara svemira nekada izrodi nešto novo i dobro. Ja bih rekla da sam po prirodi netko tko je više naklonjen ovom kreativnom dijelu, više volim funkcionirati iz ženske energije, fluidno, iz intuicije, a akademsku strogost gledam kao muški princip u funkcioniranju. Stroga struktura, logika, usmjerenost na cilj kroz akcije nije nešto što mi dolazi prirodno, ali sam svjesna da je nužno da bi se stvari odradile. Borba je prisutna, ali kada je prihvatimo kao nužni dualitet u životu nekako bude lakše plesati između preciznosti i kreativnosti.

• U trenutku kada ste pokrenuli Instagram profil Savjetnica za umjetnine, koliko ste bili svjesni da zapravo stvarate most između tržišta, emocije i umjetnosti?

Super mi je kako ste spomenuli emociju, jer nekako se ona lako izostavi, a sve što u životu radimo radimo da bismo se nekako osjećali, ili da izbjegnemo neki osjećaj. Nisam baš na početku bila svjesna portala koji će se otvoriti kroz ovaj rad. Moram priznati da se i dalje navikavam na to kolika lepeza mogućnosti se otvorila iz te početne ideje da budem GPS na putu do umjetnina onim ljudima kojima je umjetnost bitna u životu. Često me znaju ljudi pitati je li nešto slično Art Brief Membershipu postoji na tržištu. Meni bude simpatično kada shvatim da tako jedna banalna ideja nije do sada realizirana u ovom obliku. Jer zaista nema ništa inovativno u samoj ideji da okupite ljude koji vole umjetnost i da ih vodite u ateljee umjetnika.

• Koliko je bilo teško iz akademskog svijeta zakoračiti u poduzetnički i jeste li naišli na skepticizam okoline?

Nakon što sam postala mama, našla sam se u zajednici žena koja se bave pretežito online poduzetništvom i koje rade na izgradnji kapaciteta za nošenje poduzetništva kao dijela vlastitog identiteta. Kao netko tko radi u akademskoj zajednici imam veliku privilegiju slobode. Znamo da taj tip posla ne uključuje odlazak na posao svaki dan u isto vrijeme. Jako volim svoju slobodu i meni je uz obitelj i vjeru to najbitnija vrijednost. Shvatila sam da tu privilegiju moram iskoristiti na najbolji mogući način i odlučila sam krenuti u poduzetništvo. Ovaj hibridni način života, u kojem ste zaposleni u javnoj službi i istovremeno djelujete u realnom sektoru je nešto što zna naići na skepticizam okoline, što mogu razumjeti.

Puno je lakše ući u poduzetništvo kada imate stalna primanja. Mnogi će reći da je riječ o hobiju od kojeg zaradite nešto sa strane. S druge strane, u takvoj situaciji velika većina ljudi ni ne želi riskirati, jer zašto i bi kad ti je već dobro i imaš sigurna primanja. Ja svoje djelovanje izvan akademske zajednice, u vidu free lance kuriranja izložbi i projekata koje vodim na platformi Savjetnica za umjetnine ne vidim kao hobi. To je moj drugi posao kojem pristupam profesionalno, kojem posvećujem svo vrijeme koje mi ostane kada obavim zadatke vezane za nastavu na fakultetu i znanstveni rad.

• Koliko je važna osobna intuicija u vašem radu, a koliko se oslanjate na stručnu metodologiju i istraživanje?

To sve ovisi o projektu. Art Brief Membership je nešto u čemu se vodim pretežno intuicijom. Polaznice programa vodim u umjetničke ateljee umjetnika koje poznajem i cijenim, koji su društveni i otvoreni, koji rado dijele svoja iskustva i znanje. S druge strane, program RenesART koji se odvija u telegram kanalu i u kojem do kraja godine jednom tjedno isporučujem masterclassove na temu renesansne umjetnosti na pitak i zanimljiv način za koji ne morate nužno imati neko predznanje, je primjer projekta koji je definitivno utemeljen na stručnom istraživanju.

• Kako biste opisali trenutačno tržište umjetnina u Hrvatskoj? Koje su najčešće zablude ljudi kada pomisle na kupnju umjetnine?

Iz mog iskustva najveći problem su uvjerenja s kojima živimo kao što su: umjetnine su za snobove, elitiste, zlatne mladeži itd. To su plitke predrasude. Ja znam takve pasionirane kolekcionare koji na rate umjetnicima plaćaju umjetnine, koji odvajaju mjesečne svote za kupnju umjetnine, dok istovremeno ne voze skupe automobile i ne žive u svojoj nekretnini. S druge strane, znam dosta ljudi koji se usele u novi stan i onda potroše par stotina eura za komercijalne plakate dok bi za istu svotu, da su upućeni, mogli dobiti npr., vrhunske grafike najpoznatijih domaćih umjetnika, da ne govorimo o generaciji umjetnika koja tek izlazi na tržište.

Pitanje je znanja i prioriteta. Kada ste upoznati s umjetnicima, znate što sve postoji na tržištu, onda ćete bez problema kupiti neko umjetničko djelo nekome za svadbu ili bilo koju drugu priliku, ali ćete i za svoje prostore promisliti želite li više davati novce za komercijalne poklone ili za nešto što je autentično i jedinstveno i čime na kraju krajeva omogućujete umjetniku da i dalje stvara vrijednost.

Smatram da se tržište umjetnina lijepo počelo regulirati, kroz aukcijske kuće kao što je ArtMark, nove galerije koje ozbiljno posluju s umjetnicima kao što su Trotoar i Kolekcionart i nove potencijalne izmjene i dopune Zakona o porezu na dobit koje je HDLU nedavno uputio prema Vladi, a vezano za porezne olakšice za ulaganje u kulturu. Te su izmjene i dopune najavljene za početak 2026. godine.

• Je li ulaganje u umjetnine danas doista isplativo – i u kojem smislu, financijskom ili emocionalnom?

Nastavno na prethodni odgovor sigurna sam da će itekako postati i financijski isplativo i za one koji nisu profesionalni kolekcionari. Za one koji ulažu u ono kako se osjećaju u svom domu ili prostoru u kojem rade to će sigurno prvenstveno ostati emocionalno ulaganje, ali će možda njihovi potomci profitirati od njihovog senzibiliteta.

• Kako pristupate situacijama kada osoba ne zna što želi. Postoji li intuitivni trenutak u kojem osjetite koja će umjetnina biti ona prava?

Većinom ljudi ne znaju što žele. Najčešće znaju što ne žele i to je isto dobra početna točka. Najčešće se to relativno brzo isfiltrira kroz nešto intenzivnije izlaganje umjetničkim radovima za kraće vrijeme. U ovim slučajevima kada osobe kupuju za svoju dušu uvijek je neki intuitivni moment. Točno vidim kako se osoba stalno vraća na tu istu umjetninu, kako je često spominje kada je uspoređuje s drugima. Ja nikada ne namećem svoje mišljenje, ali ipak nenametljivo navigiram svoje klijente jer mi je cilj da kupe kvalitetnu umjetninu i da izbruse vlastiti ukus.

• Sve više mladih pokazuje interes za umjetnost. Što mislite, što je potaknulo taj novi val interesa za kupnju umjetnina u Hrvatskoj?

Rekla bih, bez nekakvog pretjeranog razmišljanja da je to neka, možda primitivna, želja da se razlikujemo od drugih. Kad malo promotrimo naše društvo mi se svi vrlo slično oblačimo, putujemo na slična mjesta, isprobavamo istu hranu, koliko god se sada to činilo paradoksalno jer izbor nikada nije bio veći i dostupniji. U tom brzom i naizgled površnom svijetu, umjetničko djelo je jedinstveno, posebno, ono dodaje vrijednost našim prostorima, stvara atmosferu u njima koja onda generira najrazličitije osjećaje. Svi mi imamo situacije kada uđemo u nečiji prostor u kojem se osjećamo posebno, u kojem je ugodno i lijepo. Mi smo vizualna bića, baždareni smo da tražimo ljepotu, smiraj, da se okružujemo predmetima koji imaju posebna značenja i priče. Umjetnost nas na neki način centrira i uzemljuje.

• Postoji li neki univerzalan savjet koji biste dali osobi koja prvi put kupuje umjetninu?

Samo se što više izlagati umjetninama, od online svijeta prijeći u stvarnost. Ulaziti u galerije, muzeje. To nisu mjesta privilegirana samo za „neke tamo ljude koji su to studirali“.

• Kada gledate unatrag, postoji li trenutak u karijeri koji smatrate prekretnicom i koji je definiralo tko ste danas?

Moj boravak u Parizu na Erasmusu i doktorskom studiju od 2010. do 2015. godine. To je vrijeme u kojem sam bila radikalno posvećena posjećivanju muzeja i galerija, stalnih postava i izložbi. U Parizu sam se, kao nikada prije i poslije u životu, na svakodnevnoj bazi izlagala umjetninama.
Posjećivala sam rodne kuće umjetnika, radila na mjestima na kojima su se oni okupljali, dane provodila obilazeći sve moguće galerije, muzeje, izložbe, crkve, kapelice, katedrale, kulturna događanja.

Hodočastila sam u muzeje od Orsaya, Louvrea, Arts décoratifs, do Orangerie, Jeu de Paume, Musée Jacquemart André, Musée Marmottan Monet, Musée de la vie romantique, Carnavalet i brojnih drugih manje i više poznatih. Cijelu jednu godinu sam svaki petak koristila produljeno radno vrijeme Louvrea i obilazila sve od Egipta do dijela posvećenog islamskoj umjetnosti.

• Koji dio vašeg profesionalnog puta smatrate najviše “nevidljivim” – ono što publika ne vidi, ali je presudno za uspjeh?

Puno promišljanja, pisanja, dogovaranja se događa behind the scene. Ne dopuštam sebi da upadnem u spiralu imanja ili nemanja inspiracije. Da je tako radila bih par sati tjedno. Dosljednost je jako važna kada svoj posao prezentirate online. Ako ljudi dođu na vaš profil i vide da ste neaktivni imat će isti osjećaj kao da su došli u trgovinu ili kafić koji su zatvoreni. Idu dalje. A mi želimo da se zadrže na našem profilu i zato treba stalno iznova pričati o onome što radite, o onome s čim služite zajednici. To zna biti zamorno jer praktički pričate uvijek o istoj temi, ali i sama se začudim iz koliko se uglova može o nečemu pričati.

Pokušavam zamisliti idealnog klijenta i emotivno se povezati s osobom kroz sadržaj. Želim da se osoba koja se nađe na mom profilu osjeti viđenom i da poželi ostati i raditi sa mnom i sa svim drugim nevjerojatnim ljudima koji su ušli u moje programe.

• Smatrate li da su društvene mreže više pomogle ili odmogla u načinu na koji danas doživljavamo umjetnost?

Društvene mreže su, kao i novac, nešto što je neutralno. Na nama je da ih koristimo, podesimo na postavke tako da nam služe za dobro. Ja ih vidim kao pozitivan medij. Kada sam ja počela studirati 2006. godine na YT nije postajalo gotovo ništa od umjetnosti. Vi danas uđete npr. na YT National Gallery u Londonu i imate mnoštvo različitog sadržaja uz pomoć kojeg saznajete ne samo koje se umjetnine tamo nalaze nego dobijete i stručne analize, preporuke za izložbe i sl. Mislim da to može djelovati samo poticajno na ljude. Oni koji uopće nemaju senzibilitet i ne žele ga imati neće se zadržavati na takvim mjestima.

• Koje bi promjene, po vašem mišljenju, najviše unaprijedile hrvatsku muzejsko-izložbenu scenu?

Promjena u mentalitetu. Dok god je većini društva najbitnije koliki ste kredit digli da biste mogli voziti neko auto, a pritom ne možete platiti održavanje istog mislim da tražimo odgovor na krivim mjestima. Uvijek bi prije rekla da ulaganja u tu scenu trebaju biti veća i mislim to i dalje, ali s druge strane nekako uvijek zaboravimo pogledati onaj korijen problema.

• Što biste savjetovali mladim stručnjacima koji žele graditi karijeru u povijesti umjetnosti ili kustoskom radu?

Da uvijek gledaju širu sliku i ne misle da je jedino što mogu raditi podučavati djecu i studente i raditi u muzejima. Da iskoriste sve svoje resurse, sva znanja, sve svoje adute da nađu vlastiti smjer kojim će se kretati, a da se pritom ne ukalupljuju previše u zadana pravila i propise.

 Foto: Martina Movrić