‘Udahnula bi, ispustila zvuk’

‘Udahnula bi, ispustila
zvuk’

'Reality Bites', Winona Ryder i Ethan Hawke

‘Reality Bites’, Winona Ryder i Ethan Hawke

Vrtim se u tvom krevetu. Jutarnje sunce je nemilosrdno. Na polu-javi mi se čini da si tu, budna si i gledaš u mene. Znam taj jutarnji pogled koji ima skriveni plan; doživio sam ga već. Jesi li se i ti sjećala istih stvari kao i ja?

Sorry… to je zbog otvorenog prozora, ne mogu bez toga… – nalaktila si se na boku -…mogla bih u šetnju…-
– Sad? Nisi normalna…. – promrmljao sam jedva dok se znoj cijedio s mene, a ti si ukrala i moju plahtu i zakukuljila se. Cijelu noć nisam spavao. Vrtiš se i mumljaš u snu.
– Pa to je najbolje; kad je najtoplije, sve dok se ne iscijedim. Znaš koji je to dobar feeling? Kad ti nedostaje daha, dok ti tijelo posustaje, ali osjećaš sve mišiće… Obožavam to. Svaki dan isto; spavanje, šetanje, spavanje, šetanje i tek onda pisanje. Znam, isprazno i nekreativno u usporedbi s tvojom jutarnjom radnom etikom…- protežeš se i okrećeš na drugu stanu -…daj, spavaj još. –
-Ništa od toga nije isprazno i nekreativno. Ti ni ne znaš koliko si suprotna od toga. – rekao bih joj. Zagrlio bih ju i stisnuo uz sebe. Da je zaista ovdje. Gledam u bijeli strop. Lampa je napuknuta. Na najčudnijem spoju, tik uz rub visilice. OK, vrijeme je za tu tvoju šetnju, ne mogu spavati kao ti. Stvar navike.

Spuštam se u ulicu. Grad je prazan. Neki ćelavi frajeri s podignutim ovratnicima sjede na visokim stolicama u kafiću. Ne razgovaraju. Samo me gledaju. Vizualiziram te kraj sebe. Nosiš jednu od svojih dugih košulja, vezanu u čvor i kratke hlačice na neke jednostavne platnene bijele tenisice. Magazin ranih 90ih. Pušiš, naravno. Kada si počela pušiti? To nisi prije radila. Ali pamtim te s tom cigaretom uvijek. Kosa ti je raspuštena, mokra, kovrčava. Slušam glazbu s tvog telefona. Nisi bila osoba od selfija, ali situacije su posvuda. Fotografski zapisnik tvojih kretanja. Sviđa mi se ona iz šetnje tijekom koje znam da si slušala Larry Hearda, Love’s arrival. To ljeto kad sam te natjerao da pobjegneš sa mnom od svoje opsesije slušala si taj album, samo to i Parrisha vjerojatno. Znala si izlizati sve.

– Svaki put zvuči potpuno drugačije. Odvališ neki album, nabiješ slušalice i fakat plešeš u hodu. I pjevaš ako ti dođe pa šta? Treba mi moment samo za mene. Isključim se od svega. Vjerujem da nekom slučajnom prolazniku to izgleda ludo. Tko zna što misli. Ali koga briga? –

Nije te bilo briga što drugi misle. Nije ti bio jasan taj koncept uopće. Zašto smo opterećeni tuđim vizijama nas? Zašto nas muči tko je što i kome govorio? To su ionako samo pretpostavke, brojni pokvareni telefoni i osjećaš se kao da nešto tajiš od samog sebe opterećujući se time. Nije ti bilo bitno ni što ja mislim. Nije, zapravo. Znali smo pričati o nekim sumnjama i da, pitala bi me za mišljenje, ali to je druga stvar. Trebala si oslonac i svjestan sam toga da si me samo htjela uključiti u svoj život. Ali bilo ti je bitno što on misli. Nisam ti to nikada rekao, sada ne bih ni mogao, ali promijenio te. Dopustila si mu to. Uvukao se dublje nego što si ti ikada pretpostavljala da je moguće. Nisi ni predosjetila da dolazi. On je bio frajer u poznatom plavom kaputu.*

– Ne znam što se dogodilo. Nije mi jasno. Pokušavam već danima pronaći neki smisao, ali iako znam što je racionalno opirem se tome. Ne mogu. Najmanje od svega mi je jasno zašto samu sebe tjeram da i dalje inzistiram ne nečemu što očito ne postoji. Ne znam je li ikada postojalo. Trebala bih se osjećati glupo, naivno, izigrano…znaš, sve ono što čitaš ili slušaš u pričama u kojima je netko žrtva, ali ne osjećam se tako. Samo i dalje imam neki suludi poriv da nastavljam, a svjesna sam da to nema smisla. Samo sam raspadnuta. Kao da uživam u toj boli dok samu sebe gazim.– gubila si se u opisu svog stanja u tom zapisu. Nisi bili spremna ni tada, kad si odlučila ispustiti sve napraviti to. Znam i zašto. Nisi nikada htjela da imam neku lošu sliku o njemu ili da ga krivim za ono što su u konačnici bili i tvoji postupci i odluke. Dok smo sjedili ranije te godine na mom kauču, mislio sam da je napokon došlo tvoje vrijeme. Bila si na prekretnici, ali nekog drugog značenja, lišena strahova, kompletna, činilo mi se.

Ostavila si mi tada mnoštvo stihova. Nikada ih nisam uglazbio. Bojao sam se narušiti tu  strukturu i tvoju percepciju. Bojao sam se da ne bih nikada ni mogao. Svi ti sati u studiju…kao da sam ih bacio. Oprosti. Ali da, u pravu si; nikada nisi bila u pravu kada je o tebi riječ. Kako to nismo predvidjeli? Ni ti ni ja? Njegov dolazak iz sjene? Bila si potpuno u njegovom stisku. Tvoje izjave iz perioda njegova dolaska bile su toliko kontradiktorne, pune isprika, uporne u tome da vidiš samo lijepo. Zaslijepilo te. Što ti je dao da se osjećaš tako, a napokon si se pronašla i vladala sobom? Sjećam se kako si me kritizirala kad si primijetila koliko sam se drugačije ponašao kad je Lena bila s nama. Govorila bi mi:  – to nisi ti. Zašto to radiš pa ona to ne traži od tebe? Poznajemo istu osobu. –

'Reality Bites', Winona Ryder i Ethan Hawke

‘Reality Bites’, Winona Ryder i Ethan Hawke

Bio sam svjestan toga oduvijek. Nije da sam želio impresionirati Lenu, dobro me poznavala. Ali htio sam joj dati onu osobu koju je ona trebala. Nisam bio isti s njom i s tobom, tu nisi bila u pravu. Ti si bila moj produžetak. Naš je odnos bio drugačiji od starta. Nakon naleta interesa koji nikad nismo proživjeli, samo ignorirali, racionalizirali, postali smo neki simbiotički spoj. Nisam ništa morao glumiti. Ti me nisi trebala niti u jednoj ulozi, osim da sam tu. Nisam ništa morao uljepšavati, a ti si voljela iskreno baš tu nesavršenost, premda znam da si uvijek vidjela još više; uvijek neki potencijal. Nisam ih mogao sve ostvariti. Lena je trebala drugo, nije me to tražila, ali ja jesam. Uz nju sam odrastao. Nisam se mogao ne mijenjati. Veze su kompromisi, zar ne? Pristajao sam na njih konstantno, jer mi je potrebna konstanta, potrebno mi je poznato. Ne mislim čak ni da ti je bilo stalo do njegova mišljenja, ali mijenjala si se uz njega; nisi to primijetila? Radila si isto što i ja. Ne bi mi to nikada priznala; vjerojatno bi mi i zamjerala zauvijek, ali htjela si ga spasiti. Od čega? Od njega samog? Shvatio sam to, onog dana kad si me ostavila usred aerodroma, kad sam mislio da si napokon izbila sve to iz misli. Da si ga pustila. Znala si me zavarati, tako jednostavno. Ne mislim da si to činila namjerno; štitila si onaj dio sebe za koji si mislila da ne bih mogao shvatiti. Štitila si njegove postupke, oboje zapravo. Možda nisi htjela da vidim te tvoje nesigurnosti.
-Čitala sam jednom da roditelji trebaju grliti svoju djecu kad se ona tome najviše opiru. Da ih moraju naviknuti na to; dopustiti im sve rantove i grliti ih. – Stajali smo u redu za chek -in. Samo je to ispalila. Vjerojatno je ključalo u njoj cijelo vrijeme. Cijeli taj tjedan.
– Ali, on nije dijete. On je odrastao čovjek. Kako ga misliš grliti, ako on to ne želi? – nije me htjela slušati. Sad me i živcirala.
– Nije dijete, misliš da to ne znam… On treba znati da sam tu. Za njega. U tim stanjima. – Ja to ne razumijem? Imala je pravo, jebeno nisam razumio tu opsesiju jednim trenutkom koji je ispario davno.
– Rekao ti je da ne želi. Ne želi tebe! Nije mu stalo do tebe. Nije mi jasno zašto inzistiraš na tome. Aska, on te ponižava. –
– On me treba, A. – šutjela je još neko vrijeme, a onda se okrenula i nastavila hodati ispred mene. Tvrdoglava, tvrdoglava glupačo. Mislio sam izvući će te, odvući od te lude ideje. Mislio sam da će ti tjedan, daleko od svega, otvoriti neke nove poglede. Ali bilo ti je to tako lako i samoj. Za to ti nisam bio potreban ja. Uvijek u centru pažnje.

Lena me jednom pitala mislim li da si lijepa. Bila je to više izjava, nego pitanje.
– Aska ima stila. Lijepa je, na neki način – pogledala me značajno dok je jela lubenicu na balkonu našeg apartmana, prvog jutra nakon što ste se upoznale. Izjavna rečenica s upitnikom iznad glave.
-Ahm…. valjda – rekao sam nelagodno. Što sam joj trebao reći? Da sam godinama sanjao kako bi bilo biti s tobom? Da sam htio svaki fizički kontakt koji smo si uskraćivali? Da sam zamislio svaki položaj u kojem bih te okrenuo; da sam htio svršiti u tebe, jedino u tebe? Kao kad si se skinula ispred nas na plaži, otkrila sve što nisam nikada mogao dirati i skočila u more. Nisi to napravila zbog mene, da me jebeš u mozak. To si bila ti, bila si slobodna s nama.  Znam, sad bi mi se smijala da sam ti to tako ispričao, nabrijano, sa svojom ozbiljnom, stisnutom facom. Ali ja bih napravio jedinu stvar koju nikada nisam mogao.

Ali da, bila je zainteresirana za tvoju pojavu neko vrijeme. Shvatio sam da sam napravio grešku. Gradio sam priču o tebi kao nešto jednostavno, a shvatila je da si više čim te ugledala. Rekla mi je kasnije da nikada nije mislila da postoji nešto zbog čega bi bila ljubomorna, ali bilo joj je jasno. Ušetala si nonšalantno u prostor. Djelovala si kao da poznaješ sve ili vladaš njima. Lena je znala za tebe, naravno. Pričao sam joj već nakon prvog susreta. Na kraju kojeg sam te umalo poljubio. Jesi li to ikad shvatila? Bio sam razvaljen, u highu nakon gaže. Na početku svog vrhunca. Stisnuo sam ti glavu rukama, na rastanku. Tu malu glavu. Kako si bila sitna u usporedbi sa mnom. Uvijek sam mislio da će te moji zagrljaji slomiti. Poljubio sam te kukavički u sam rub usana. Ma, znala si. Znala si što mi se vrzmalo po glavi, jer si ostala ukopana na trenutak. Zamišljam da si izgledala isto tako kad si mi pričala o tome kako si ga ugledala nakon drugog sloma. Nije bio tvoj dan. Uhvatio te pljusak. Smočio kompletno. Kosa ti je bila raščupana i divlja od vlage u zraku i vrućine koja je isparavala u zraku. Pljusak je već prošao. Osjećala si se dobro tako oprana i mislila kako u tom trenutku ima nešto divlje i oslobođavajuće, dok se svi skrivaju pod nadstrešnicama. Zapjevušila si nešto u mislima i nespretno stala. Nagnula si se na jednoj nozi da zaustaviš pad. Podigla si pogled. Suprotnom stranom ulice hodao je on. Trenutak, ali ukopala si se, rekla si. Smijao sam se toj priči, tvojoj viziji sebe kao odjednom neugledne kokoši i njega savršenog…daj! Ali sad mislim da si imala isti izraz. Mogu ga zamisliti. Taj šok, neki nalet nepoznatog grča; zakazivanje instinkta. Zanemarila si to. Ali poznajem tvoje lice. I znam kako se na njemu sigurno vidjelo stanje kad je odlučio samo proći pored tebe. Kao da si nevidljiva, neka nepoznanica s kojom se nije ranije susreo.

Prešutio sam ga i ja, taj trenutak, ali imao sam osjećaj da ako joj ne govorim ostalo; sve naše male glupe sitnice, reda radi, „da se ne zaboravimo“ (kao da bismo mogli)… da ako joj ne kažem, ušao bih s tobom u neki tajni odnos koji bi me izjeo. U početku sam se danima pitao kako smo imali toliko krivi tajming. Pričao sam joj sve o tebi, kad bi se javila; što bi mi pisala; dijelio s njom neke naše šale. Uključivao ju u to. Ali nisam bio spreman na vaš susret. Htio sam vas istovremeno obje posjedovati. Shvatio sam odmah. Lena te ugledala i zaljubila se u tebe. Danima je pričala o tebi. Sjećam se jer mi je počelo smetati. Išla mi je na živce s prepričavanjem vaših razgovora. I bio sam ljubomoran; na nju jer je zadobila tvoju pozornost. Nisi to namjerno radila. Htjela si upoznati još jedan vrlo bitan dio mog života. Nisam vidio da si to doživjela kao išta teško. Ti nisi bila ljubomorna. Dapače, doživjela si ju kao sestru; nekoga tko je u tebi vidio osobu koja inspirira. A bila je tek jedna od mnogih u toj zaluđenosti. Trajala je kratko, ali počela je nositi neke stvari kao ti. Rekla mi je i da si ju potaknula da prihvati sebe. Imala je krizu te zime kad si bila ovdje. Došla si zbog nje zapravo. Nije znala što želi ni tko je. Nije se usudila ići dalje i riskirati. Mislio sam da sam joj dovoljan oslonac. Ali reći da ću poduprijeti svaku njenu odluku nije bilo dovoljno. Trebala je smjer. Kasnije sam ti i zamjerao jer si ju potaknula na onaj smjer za koji sam i sam vjerovao da joj treba. Dugoročno, nismo se mogli tako lako nositi s tim. Znaš i sama što donose nova vrata i svjetovi. Još jedan kompromis.  Možda jedan previše.

Sjeo sam na obalu rijeke ispod nekog mosta preko kojeg je prolazio vlak. Jedini zvuk terora u tišini divlje, razbarušene prirode. Upalio sam snimač. Nisam već dugo sakupljao zvukove. Nemam ideja. Jesam li ti to rekao, Aska? Već godinama nemam ideja. Fejk sam. Radim, ali ne stvaram. Čini mi se da sam već sve iscijedio i da nema dalje. Iscrpljuju me putovanja. Iscrpljuju me svirke. Osjećam da nitko ne prati moju priču i pitam se pričam li je uopće. Toliko je ponovljenih epizoda. Toliko je ljudi protutnjalo mojim životom. Sva ta lica koja mi žele ugoditi. Kako to da sam od svih uvijek sa sobom nosio tvoje? Imam tu malu bilježnicu kod sebe. Nosim ju cijelo vrijeme. Otvorio sam ju sinoć. Razmišljam o tome da mu je samo ostavim pred vratima. Ali želim znati što će reći. Želim da ju pročita. Želim ga promatrati dok to čini. Vjerujem da mu je pisala stvari o kojima ništa ne znam. Zašto uopće vjerujem da imam pravo na to, na njenu intimu? Ona to realno nije tražila od mene. To je moja misija. Neki moj zavjet, da će njene misli doći do njega. Ne mrzim ga. Ne poznajem ga. Samo znam da mu je htjela „dati sebe.“

Sranje… jebeno je vruće u ovom gradu.

‘Udahnula bi, ispustila zvuk’ roman je u nastavcima autorice Ane Tash, prijašnja poglavlja možete pročitati ovdje.

Foto: ‘Reality Bites’, Screenshot

Preporuka

Zatvori