Ishodište života u djelima Vaska Lipovca
Volim i pratim umjetnost, ali posebno mjesto u mom srcu imaju dva slikara – Vasko Lipovac i Vojo Radoičić. Vedrina, zaigranost, jednostavnost, rapsodija boja, ljepota u ne tako lijepom, sreća u nesreći, radost isprepletena s tugom – sve to istovremeno možemo vidjeti u radovima ovih umjetnika. Uvijek prevagne vedrina, vjerujte mi!
Prva asocijacija na Vaska Lipovca je more i plava boja, sportaši, erotske figure, sakralne skulpture. I lice mi se istog trena promijeni, “zavladaju” osmijeh i sjaj u očima! “Vidim” uspuhane bicikliste, mišićave veslače, brkate mornare, brodiće na plavom moru, svece i biskupe s ljudskim osobinama, jedre kućanice, ljubavnike, prizore iz mediteranskog života… Na prvi pogled tako jednostavan i već viđeni svijet. S odmakom tek shvatite kako je Vasko svojim umjetničkim jezikom prikazao ishodište. Života, naravno.
Posjet ateljeu
Gledati Vaskova djela na izložbi u Klovićevim dvorima je jedno, a osjetiti atmosferu gdje je stvarao i provodio najviše vremena je nešto sasvim drugo. Nestrpljenje je raslo kako smo se približavali ateljeu. Ali, atelje nije bilo lako pronaći. Put prema ateljeu prepun je lišća i zelenila, uhvatila se patina i prašina. Kao da je vrijeme stalo.
Ušli smo, nismo znali gdje bismo gledali, ali puno ozbiljnih očiju i bezizražajnih lica s Vaskovih skulptura gledalo je nas. Zasigurno su se u sebi grohotom smijali promatrajući nas tako zbunjene od ljepote, ali i šoka i nevjerice. Zar je to dio radova koje sam imala priliku gledati u Galeriji Klovićevi dvori? Napušteni i skriveni od pogleda. Izložbu u Klovićevim dvorima pogledalo je preko 40 tisuća ljudi, a ovdje, sada, u ateljeu… Zašto?! Pitanje je koje si ne mogu izbiti iz glave.
U ateljeu se može vidjeti presjek Vaskovih radova, od ranih studentskih do onih koje je započeo netom prije smrti. Osim u ateljeu, Vaskova umjetnička ostavština nalazi se i na drugim lokacijama koju Vaskovi sinovi zdušno pokušavaju sačuvati i očuvati, bez prodaje radova i financijske potpore sa strane. Nemoguća misija, reklo bi se sa stajališta neutralnog promatrača. Nažalost, u međuvremenu su neka djela počela propadati, a to je ono što ih najviše boli.
Vaskova djela uklapaju se svugdje
Vasko Lipovac stvorio je impozantan opus, bio je radoholičar, svaki dan provodio je u ateljeu (čak i nedjelje), a na godišnji nije išao. Rad i stvaranje bili su njegov odmor. Prodavati radove nije volio, možda i zato jer je stvarao u ciklusima u kojima je više radova činilo jednu cjelinu te je samo tako moglo i (umjetnički) funkcionirati. Nije volio putovati niti odlaziti iz ateljea, volio je kad ljudi dolaze kod njega, posjećuju ga. Ali, ne previše i predugo već s mjerom. Naravno, Vaskovom.
I tako smo mi pričali s Vaskovim sinom Mariom zvanim Kiko, jednim od čuvara “ostavljenog” umjetničkog blaga. Kako se vrijeme odlaska iz ateljea približavalo stalno sam se okretala i pokušavala “upiti” maksimum te nestvarne ljepote, nekog paralelnog svijeta, paralelne stvarnosti. Sretna i ljuta. Ljuta zato što su sva Vaskova djela zbijena u neadekvatnom prostoru, zato što nisu među nama, njegovom vjernom publikom. U meni je rasla želja da se ovo mjesto “otvori” i da Vaskova djela budu sveprisutna. Zamišljam skulpture u prostoru, slike na zidovima, nebitno o vrsti interijera. Jer, Vaskova djela se uklapaju svugdje. Slažemo se u odgovoru, sigurna sam.
Već je 16 godina kako Vaska nema, a ljudi ga još uvijek obožavaju. I Vaska kao čovjeka i Vaska kao umjetnika. Vaskova životna premisa bila je “Važno je što nam je zajedničko, a ne različito.”
Nama, ljubiteljima Vaskove umjetnosti zajednička je želja da se sva Vaskova djela izlože na jedinstvenoj lokaciji. Napustila sam Vaskov atelje i Split uvjerena kako će njegova djela pronaći mjesto – među ljudima. Ljudima ozarenih lica jer tako na njih djeluje umjetnost Vaska Lipovca.
Foto: Nives Čavić
