Nekada kada kupujem knjige, koje vrlo često volim kupovati uživo, odabirem ih prema koricama a nekad čak i po uvezu ili papiru ili tipografiji… Pa kada sam prije nekoliko godina primila u ruke „Sobe uz more, sobe u gradu“ Frodea Gryttena morala sam ju kupiti zbog reprodukcije na koricama – slike Edwarda Hoppera „Hotel Room“ koju sam godinama prije vidjela u muzeju u Madridu. Sjetila sam se pitanja koja su navrla dok sam tada u Thyssen-Bornemisza muzeju gledala tu sliku – zašto mlada žena sjedi sama, poluodjevena u hotelskoj sobi s neraspakiranom ili tek spakiranom prtljagom? Sklonija sam postavljanju pitanja, bujice pitanja, kad je proučavanje umjetničkih djela u pitanju.
A norveški pisac Frode Grytten skloniji je pisati priče inspirirane slikama – spomenuta zbirka kratkih priča inspirirana je djelima spomenutog američkog slikara. Frode je napisao i knjige inspirirane pop i punk bendovima – njegov roman „Zapalite kuću“ fikcionalna je biografija grupe The Clash, njegov možda najslavniji i najnagrađivaniji roman „Pjesma košnice“ roman je o stanarima velike zgrade u malom norveškom gradu u kojem se „čuje“ puno slavne alternativne glazbe 90-ih. U „Sutra je ponedjeljak“ Frode piše o Haroldu čiji je život otela IKEA, a ženu demencija a najnovija zbirka kratkih priča prevedena na hrvatski „Muškarci koji nikome ne trebaju“ donosi priče o ljudima s ruba i dna s puno realistične iracionalnosti.
Čitajući nedavno ponovo Frodeove priče posve je jasno zašto mnogi smatraju kratkopričašku formu najvirtuoznijom spisateljskom formom. On pjeva sa svojom tastaturom i neki je totalno punkersko renesansni frajer koji je nedavno imao dvije kazališne premijere – u Bergenu kao Frode Grytten Beat Band sada izvodi „kazališni-koncert“ „Vrag i ja“ a u Oslu se, u nacionalnom kazalištu, izvodi njegova nova drama.
Prije nekoliko godina na Twitteru je više od 500 dana, svaki dan pisao mikro-priče, pa se onda umorio od društvenih mreža ali ipak mi je poklonio dvije mikro-priče po narudžbi – jednu za moje omiljene stihove Leonarda Cohena (ona se nalazi na kraju ovog nalazi intervjua) i drugu za moju omiljenu sliku Edwarda Hoppera „New York Movie“ na kojoj elegantno obučena biljeterka stoji zamišljeno po strani u dvorani gledajući u pod – piše Frode:
„Ona zna. Život je drama s izrezanim dosadnim dijelovima. Ali što ako su ti dosadni dijelovu prava drama tvog života?”
- Koje, čije slike bi najadekvatnije portretirale kako si proveo pandemiju?
FG: Pogledaj sliku Edwarda Hoppera „House at Dusk“ iz 1935. Boravak unutra, pogled prema van, čeznutljiv i sanjiv, pogled u dane koji nestaju, dane koji umiru i nestaju svake noći, u beskrajni sumrak, beskrajni interijer, povezivanje sa svijetom samo razmišljanjem i zamišljanjem, bez akcije i djelovanja, samo čitanje, pisanje, razgovaranje, meditacija i sjećanje.
- Da li bi se ti dani mogli portretirati i nekom pjesmom ili albumom?
FG: Van Morrison je napravio neke stvarno glupave pjesme o covidu i pandemiji, gotovo je nevjerojatno da umjetnik njegovog kalibra može napisati stihove tako niske kvalitete. Ali ako odeš ranije u njegov opus i poslušaš Hymns to the Silence iz 1991., desetominutnu proslavu tišine i meditacije, povratka kući, osjećaja mira, bivanja s voljenom osobom, čežnje za izlaskom van i boravka uz kristalno čistu vodu. Stvarno prekrasni glazbeni komad.
- Kad sam čitale tvoje „Sobe uz more, sobe u gradu“ osim što su to kreacije, priče, inspirirane slikama Edwarda Hoopera, osjećala sam ih i kao intimne antropološke opservacije ljudi i situacija oko tebe. Da li su putovanja bitan dio tvog spisateljskog procesa? Da li su ti nedostajala putovanja?
FG: Ne, nisu mi nedostajala putovanja. Putovanja su iscrpljujuća, potroše te, uzimaju vrijeme, i snagu, troše tvoje baterije, tvoje srce i dušu, mislim da nismo stvoreni da putujemo toliko brzo, toliko često, toliko daleko i na kraju su ta putovanja ta koja su nas dovela do toga da sjedimo izolirani, rastrgani tjeskobom, to je naše bezumno putovanje i nemogućnost da vidimo vrijednost svog mjesta, to je srž ove pandemije. Letovi i aerodromi su najgori izumi našeg doba, nigdjemjesta koja uništavaju našu mogućnost da sami sebe jasno doživimo. Ali fali mi stići, fali mi doći na mjesto gdje me ljudi dočekuju, pozdravljaju, grle, nasmiju mi se, smiju mi se i kažu: Nedostajao si nam.
- Sve tvoje priče i novele su remekdjela storytellinga o svakodnevici. Kako pretvaraš obično u tako poetične narative?
FG: Leonard Cohen mi je jednom rekao, Leonard i ja smo bili veliki prijatelji… Šalim se. Samo sam ga jednom intervjuirao, 1992. za norveške novine kad mi je rekao: Naše vrijeme je kao mašina koja baca sve u ekstrem, gura sve na periferiju, ekstremima dajemo sav naš interes i pažnju; dali smo vanjskome legitimitet i poziciju da govori. I Cohen je u pravu. Naš svakodnevni život je zaboravljen i labeliran kao jadan, neinteresantan i dosadan. Naša svakodnevnica nije dovoljno dobra, nedostaju joj boje, nedostaje joj uzbuđenja, nije dovoljno divlja, nije dovoljno mlada, nije dovoljno luda, nije dovoljno seksi. Tako da u pravu si, moj cilj je osvetiti svakodnevno i svakodnevicu, organizirati poetičnu i savjesnu pobunu.
- Od tvoje knjige „Pjesme košnice“ (1999.) do „Muškarci koji nikome ne trebaju“ (2006.) čini mi se da se tvoj glas od nostalgičnog i melankoličnog pretvorio u mračan i ljutit. Što ga je učinilo takvim?
FG: U pravu si. Možda. Ne znam. Nemoguće je analizirati i evaluirati vlastito pisanje. Ali mislim da ljudi o kojima pišem sada imaju više razloga za ljutnju, oni su reducirani, oni su marginalizirani, pretvoreni u konzumente, slučajeve i stoku, nisu više bitni, uzima ih se u obzir samo kada otvaraju svoje novčanike ili moraju izaći na birališta. Imaju svo pravo svijeta biti ljutiti ali ta ljutnja je kontraproduktivna i najčešće završava nasiljem i vjerovanjem u moderne klaunove i trumpove i berluskonije… Ali ove godine sam napisao dvanaest novih priča o kupanju…
- O kupanju?
FG: Da, o kupanju, o ljudima koje se bacaju u fjordove i bazene i jezera i na svu sreću te su se priče pokazale lakšima, sretnijima, barem ne ljutima, neke su melankolične i pune čežnje ali imaju osjećaj životnosti čini mi se.
- Počeo si svoju spisateljsku karijeru iz bijesa, revolta – pročitala u jednom od tvojih intervjua da ti je The Clash otkrio moć imanja glasa i užitka pisanja. Napisao si i roman inspiriran bendom – „Zapalite kuću“. Znaš li da li je itko od članova benda ikada pročitao intervju?
FG: Nemam pojma. Mislim da ne. I bolje da ne. Ali taj bend i to vrijeme i taj pokret bili su važniji nego što je itko u tom trenutku mogao vjerovati. Bio je to mali i gotovo ekskluzivni pokret kada je počeo, osjećao sam se prilično izoliranim što me palio punk i The Clash a danas vidimo koliko je puno ljudi pristupilo toj uradi-sam kulturi, počelo svirati, snimati filmove, pisati, pričati i vikati slušajući bendove poput The Clasha.
- Imaš ozbiljnu povijest „prevođenja“ pjesama i slika u priče. Otkud to?
FG: Osjećam da je to nekako došlo posve prirodno, da prigrlim ono što volim i što me napravilo onime što sam danas. Odrastao sam u paklu malog grada, ne znajući ništa, ne radeći ništa, igrao sam nogomet i slušao glazbu. Ali moj rodni grad bio je i pun kulture sa stvarno dobrom bibliotekom i odličnim kinom pa sam naučio voljeti knjige i priče i pjesme i Fellinija i Polanskog i Monty Pythone i Billya Wildera,… Znaš, mali grad pokazao mi je veliki svijet, i pokazao mi put, pa je pisanje i inkorporiranje pjesama i slika i fotografija i filmskih scena u to pisanje moja način da tome svemu kažem hvala.
- Da li u vezi glazbe i tvog pisanja leži i razlog što je tvoja proza tako lijepo ritmično napisana?
FG: Hvala. Nisam u stanju pjevati, i zbog toga mi je stvarno žao. Pa moram pjevati sa svojim kompjuterom, s 29 slova koja tamo imam na raspolaganju.
- Pa što ti onda radiš u bandu, odnosno bandovima? Nedavno si zajedno sa svojim Beat Bandom čestitao 20. godišnjicu hrvatskom Festivalu europske kratke priče, imao premijeru svog „kazališnog-koncerta“… Nisi li rekao da nisi baš za pjevanje…
FG: Ne pjevam. Imamo dva briljantna pjevača u bendu, a ja recitiram i čitam uz glazbu, uz njihovo pjevanje. To je neka vrsta projekta govorne riječi s nekim našim twistom i osjećajem ali ja svakako ne pjevam. Nikada neću.
- „Kazališni-koncert“ je neka tvoja hibridna forma?
FG: Da, to je hibrid – pomalo koncert, pomalo kazalište, i kad profunkcionira, sljubi se u nešto treće i nadam se da je zabavno i zahtjevno i ovaj puta sam dobio priliku da budem i ja i vrag i to je rijetka prilika, vjerojatno jedina u životu!
- A nedavno si i zalio pozornicu Norveškog nacionalnog kazališta s 2000 litara vode…
FG: Znaš kad se sobe poplave vodom sve prljave tajne isplivaju i plutaju na površini, kao i prošlost, skrivena značenja, zaboravljene rane, sve stvari koje nitko nije bio u mogućnosti adresirati i pričati o njima… O tome je moj novi kazališni komad.
- Naišla sam na informaciju da si napisao zbirku priča o slavnom norveškom bendu a-ha. Kad sam imala nekih 12 godina ja sam bila luda za Mortenom Harketom, frontmanom a-ha, ali tebe ne mogu nekako zamisliti kao njihovog fana.
FG: Ne, moram priznati da nikada nisam bio fan. Oni su imali stvarno neke odlične pop skladbe ali kad su se oni pojavili ja sam brijao na Talking Headse, Davida Bowiea, The Smiths, Elvisa Costella, The Pogues, Patti Smith, The Clash, New Order, Springstena, Dylana, Mitchell, Magazine, The The i takve… Gledao sam a-ha na njihovoj prvoj turneji. Morten Harkt je bio katastrofa na sceni, kretao se nekako čudno i sramežljivo, nije mogao riječ izustiti između pjesama… Ali kakav je on pjevač, to je fascinantno, i ta mračna kemija između njih trojice potpuno različitih tipova u grupi je fascinantna, kao pop grupa oni su stvarno unikatni, nevjerojatni, žudim da više pop glazbe bude tako dobro i sa takvom melankoličnom kvalitetom. Knjiga koju sam napisao bila je jedna od deset knjiga koje su slavile deset najvećih norveških albuma svih vremena. Ja sam odlučio napisati kratku priču o svakoj njihovoj pjesmi na „Scoundrel Days“ albumu. Bilo je jako zabavno i neke priče su divlje i čudne sa klonovima Mortena Harketa i njegovim podivljalim fanovima. A i snimio sam album s Morteonm Qvenildom, norveškim kompozitorom i pijanistom koji je bio dio a-ha. Album se zove „Landet bortanfor landet“ („The Country Beyond The Country“), o dronovima i ratu i Area 51 i Trumpu, dostupan je na Spotifyu, i kad smo prvi puta izvodili taj materijal došao je i Morten Harket i slušao i bodrio nas iz publike.
- Da li si slučajno napisao i nešto inspirirano jednim od mojih i dan danas, dobrano nakon tinejđerskih godina, omiljenom bandu Röyksopp?
FG: Ne, ali znao sam ih viđati na ulicama Bergena, ima tome sada već puno godina, ne znam da li još uvijek tamo žive, uvijek su imali neko misteriozno i internacionalno ozračje, kao da znaju nešto što ja i svi ostali ne znamo.
- 2014. si pisao seriju mikro-priča na Twitteru koje si kasnije izdao kao knjigu. Vidim da više nisi aktivan na društvenim mrežama. Zašto si ih napustio?
FG: Umorile su me. Bilo je zabavno to pisati neko vrijeme, pokušavati napisati kratku priču od samo 140 znakova svaki dan i radio sam to nekih 540 dana. To mi je bilo dosta. Nisam više imao što reći ali dok je trajalo to je bio moj Oulipo izazov, tjerao sam se da budem sažet i fokusiran i discipliniran. Bilo je stvarno interesantno. Ali društveni mediji su katastrofa, kradu ljudima kreativnost, vrijeme, fantaziju i kradu sav novac koji bi trebao ići talentiranim piscima i novinarima i dokumentaristima i mogu plaćati manje poreza nego što i ja plaćam. Te ogromne globalne korporacije koje se smrdljivo bogate i ne plaćaju ništa nazad društvu treba sve uništiti.
- I za kraj, uz onu mikro-priču o mojoj omiljenoj slici Edwarda Hoppera „New York Movie“, molim te i jednu o mojim omiljenim stihovima Leonarda Cohena:
„There is crack, a crack in everything
That’s how the light gets in“
FG: Niti riječi decenijama. A onda odnikuda: osmijeh. Suza. Urlik. Pjesma. Pet mjesec svjetlost izlazi iz njega.
Foto: Instagram, screenshot, Goodreads, V.B.Z., Disput
