Ilina Cenov: ‘Pačinko’ je osebujna saga jedne obitelji koja oduševljava
Ilina Cenov: ‘Pačinko’ je osebujna saga jedne obitelji koja oduševljava

Ilina Cenov: ‘Pačinko’ je osebujna saga
jedne obitelji koja oduševljava

Postoji nešto ćemu se mi, knjiški moljci, posebno veselimo: kad dobijemo na čitanje knjigu koja još nije službeno izašla iz tiskare. E, pa upravo tako mi je Hena omogućila da čitam djelo korejsko-američke autorice Min Jin Lee (rođena 1968. u Seulu, od 1976. živi u SAD-u) Pačinko. Kako ne mogu čitati na raznim uređajima, stigle su mi isprintane, neuvezane stranice, tako da je osnovna opasnost bila da ne zapuše vjetar…

Inače, ovaj roman ugledao je svjetlo dana u SAD-u još 2017., a po njemu je snimljena i istoimena serija u produkciji Apple TV-a, koja, primjerice, na Rotten Tomato ima čak 98%, što, složit ćete se, nije mačji kašalj.

Povijesna saga jedne obitelji

Počinjemo 1910., u korejskom ribarskom selu Yeondgo, blizu lučkog grada Busana. Hoonie, rođen s rascijepljenim nepcem i iskrivljenim stopalom, ženi se za siromašnu i radišnu Yangjin. Nakon više mrtvorođene djece, dobivaju kćer Sunju. U ranoj Sunjinoj mladosti Hoonie umire od tuberkuloze, te majka i kći nastavljaju raditi i održavati skromni pansion. Sunja se s petnaest godina bezglavo zaljubljuje u Koh Hansua, dosta starijeg, bogatog poslovnog čovjeka, Koreanca nastanjenog u Japanu. Tek kad zatrudni, Sunja saznaje kako ju ljubavnik ne može oženiti, jer u Japanu ima ženu i tri kćeri.

Igrom slučajeva u pansion majke i kćeri, na svom putu iz Koreje u Japan, odsjeda mladi protestantski svećenik, obrazovani Isak Baek, također Koreanac. On smatra kako se zatekao na ovome mjestu zbog čiste Božje providnosti: kako bi oženio djevojku, prihvatio njeno dijete kao svoje, te ju spasio od sramote. Nakon ženidbe mladi par 1932. odlazi u Japan, gdje Isaka čeka mjesto pastora u crkvi…

Dalje kreće neprepričljiva saga jedne korejske obitelji u Japanu, kroz šezdeset godina (dakle, od 30-ih do kraja 80-ih godina 20. stoljeća): rođenja, smrti, poslovi, snalaženje pojedinih članova obitelji, zapravo, sam Život, a sve to kroz prizmu povijesnih događaja

Roman koji se susreo s brojnim preprekama

Min Jin Lee željela je ovu priču ispričati tijekom više godina, ali nikako stvari nisu sjedale na mjesto. Čak je i prvu skicu romana Pačinko odlučila uništiti, jer je smatrala kako nije dovoljno dobra. Tek kad je privremeno odselila u Japan, zbog suprugovog posla, sve se promijenilo, i njena imaginarna brana se srušila: tek tamo, u razgovoru s korejskim useljenicima, otvorile su joj se neke nove spoznaje, a samim time i nove teme i rukavci radnje.

Naime, Pačinko govori o povijesti jedne obitelji, ali on je i puno više. 1905. Koreja je postala japanski protektorat, a sve da bi ju Japan anektirao 1910., što je uzrokovalo snažnu gospodarsku eksploataciju od strane Japana. Nakon Drugog svjetskog rata Koreja je trebala postati samostalna država, ali već 1948. ona se dijeli na Sjevernu i Južnu.

E sad, ogroman utjecaj Japana na korejskom poluotoku uzrokovao je da je velik broj korejskog stanovništva otišao u Japan, posebno prije Drugog svjetskog rata, te tamo i ostao. I to ne bi bio neki poseban problem, da se prema novim stanovnicima, ali i prema njihovim potomcima rođenima desetljećima kasnije upravo u Japanu, ta zemlja nije odnosila poput maćehe: Koreanci su bili (jesu li još uvijek stvarno ne znam) građani drugog reda. Ili, kako kaže prva rečenica ovog romana: “Povijest nas je iznevjerila, ali nema veze.”

Nametane su im različite administrativne zabrane, morali su uzeti japanske inačice svojih imena, smatrani su lijenima, prljavima, nepoštenima. I u takvoj su diskriminatorskoj klimi morali rasti, i preživljavati. “Prilagodi se. To je jedino što ti preostaje.”…

Priča koja progovara o diskriminaciji

Upravo kroz priču o likovima, uglavnom Koreancima, Lee je progovorila o diskriminaciji, o teškoćama useljenika u zemlji gdje ih se globalno ne smatra dobrodošlima, njihovoj borbi za krov nad glavom i komad kruha, za mjesto pod suncem u njima nepristupačnoj Zemlji izlazećeg sunca. “…ljudi svejedno nastavljaju igrati, jer nadaju se da će se sreća baš njima osmjehnuti. Kako se itko može ljutiti na one koji igraju za pobjedu?”

Ono što je, između ostalog, vrijednost književnosti, jest da nas uči o nekim više ili manje nepoznatim povijesnim događajima, a odnos Japana prema Koreancima je upravo nešto što nismo imali prilike izučavati na našim satovima povijesti. Što ne znači da i ne trebamo znati. I baš taj zadatak Pačinko uspješno izvršava – na nepretenciozan, maštovit i pitak  način saznajemo veliki dio povijesti jednog naroda u turbulentnom dvadesetom stoljeću.

No, nemojte se bojati težine ovoga djela. Upravo suprotno: vrlo se lako i brzo čita, apsolutno teče, kako radnjom, tako i rečenicama, zanimljivo, dinamično i nepredvidivo. Vjerujem da će među domaćim zaljubljenicima u pisanu riječ pronaći svoje brojne poklonike, jer za to ima i više nego dovoljno razloga. Stilski, pisana je pomalo scenaristički, što pridonosi brzini i dinamici čitanja, iako, osobno, voljela bih da su rečenice imale malo više ‘mesa’. Ali, ovo su stvarno sasvim moje, subjektivne književne preferencije .

Kako završava ova osebujna i velika priča, te što uopće znači pačinko (ne, neću vam reći), saznat ćete ako se ubacite u ove uzbudljive stranice, a ukoliko planirate gledati seriju, tada preporučam da se prvo pročita knjiga, jer, reda biti mora!

Tekst: Ilina Cenov

Foto: Hena, Unsplash

Preporuka

Zatvori