Festival svjetske književnosti nam je od 6. do 12. rujna predstavio niz renomiranih autora koja su već na široko poznata u svijetu hrvatske i svjetske književnosti. Nama su, ipak, za oko zapela neka nova imena, mahom mladi i već nagrađivani autori koji se bave poezijom. Marija Skočibušić kojoj je primjerice tek 17 godina, Lara Mitraković, Monika Herceg i Denis Ćosić, iako puno mlađi od, recimo, izvrsnog Semezdina Mehmedovića ili Dorthe Nors, također su sudjelovali u interesantnim diskusijama na ovogodišnjem izdanju festivala.
Razgovarali smo s njima o tome kako ih stariji kolege iz književnih krugova prihvaćaju i reagiraju na njihovo stvaralaštvo, što ih inspirira i kako vide budućnost poezije.
Je li poezija mlađima primamljiva ili previše apstraktna?
“Poezija je ovdje otkako je i pokušaja govora, ona je u početku primarno bila način uspostave našeg odnosa prema prirodnim silama, molitve bogovima. Tako da poezija uvijek ima u sebi tu emotivnu snagu koja naše biće povezuje s vanjskim svijetom, ona je uvelike meditativna i kada je čitamo ili pišemo, stupamo u dijalog sa samima sobom, učimo o sebi, a tako možemo učiti zacjeljivati, a ne preskakati vlastite rane. Poezija je za mene upravo to i čini mi se da je njen potencijal velik, bilo da se obraća mladima, ili starijima jer ona je bezvremenska i IMA mogućnost činiti nas empatičnima, boljima. Nisam sigurna da mladi zapravo čitaju i pišu poeziju, ali nadam se da će se promijeniti jer taj potencijal koji nosi izgovaranje naših emocija papiru je po meni takav da nas može učiniti boljima, a samim time i rub svijeta oko nas” ispričala nam je Monika Herceg, 29-godišnja pjesnikinja, autorica knjige ‘Vrijeme prije jezika’, čije su pjesme prevedene na desetak jezika.
S njom se slaže i Lara Mitraković, 28-godišnja autorica ‘Dva puta za jug’ i ‘Brojanje pogrešaka’, koja smatra da je poezija zasigurno popularizirana zahvaljujući društvenim mrežama i činjenici da je prisutna na raznim eventima koji nisu usko vezani uz književnost.
“Takav način izražavanja, barem prema mome mišljenju, omogućuje nam da iskažemo sve najintimnije i najbolnije točke naših bića, da se nosimo sa svim trenutnim nedaćama i svijeta i naših privatnih života. Poezija kao otpor, inat i ljubav u jednom”, dodaje.
Marija Skočibušić, jedna od autorica koja još uvijek pohađa srednju školu, tvrdi da njezino iskustvo svjedoči drugačijoj situaciji: “Sudeći po svojemu okruženju, nisam primijetila da se poezija većini nameće kao zanimljiva forma izražavanja, štoviše, čini im se nepristupačnom jer zahtijeva veću koncentraciju pa je izbjegavaju. Prednost poezije je svakako sloboda stvaranja; mogućnost postavljanja vlastitih pravila i pronalaska autentičnih načina korištenja jezikom.”
Kako književni krugovi tretiraju mlađe autore i gdje uopće objaviti svoje prve radove?
“Većinom sam doživio pozitivna i ohrabrujuća iskustva, a od pojedinaca i ozbiljan angažman u smislu promocije ili mentoriranja. U početku sam radove objavljivao na internetskim portalima, časopisima i regionalnim zbornicima. Danas rijetko pribjegavam tome, osim ako me uredništva zatraže radove ili procijenim da je nešto vrijedno podupiranja”, otkriva nam 24- godišnji Denis Ćosić, još jedan mladi autor čiji su radovi već nagrađivani.
Trenutna, već postavljena pjesnička i književna scena spremna je, izgleda, otvoriti se prema novim imenima, slaže se s tim i Monika. Istovremeno je najveći izazov upravo sam izložiti svoje radove.
“Prema mom iskustvu, vrata književnog svijeta, ako biste to tako zvali, otvorena su čim sam se usudila pokucati. Postoje mnogi časopisi, na Internetu, ali i tiskani, čitanja na kojima je moguće čuti različite pjesničke glasove, mnogo natječaja na kojima je moguće objaviti prve knjige. Tako da je bitno samo usuditi se.”
Svoje radove mladi pjesnici danas mogu puno lakše i direktnije izložiti. Interesiralo nas je kako točno dolaze do svoje publike i gdje mogu početi. Lara nam tvrdi da “trenutno postoji doista mnogo načina za izlaganje radova, od Facebook stranica poput ODvalimo se poezijom (koju vodi pjesnikinja Sanja Baković), Facebook stranica i blog Željka Belinića; zatim različiti književni portali npr. Strane, astronaut.ba i sl. Također je moguće objaviti pjesme u časopisima kao što su naprimjer Tema, Poezija, Artikulacije i dr., a mladi se autori mogu prijavljivati i na različite natječaje ili za objavu prve zbirke poezije ili samo pojedinih pjesama npr. Prvi prozak na vrh jezika, Treći trg, Zdravko Pucak, Rukopisi, Goranovo proljeće, Ulaznica i drugo.”
Je li kontroverzna ‘instapoezija’ Rupi Kaur zaista poezija?
Početkom atipične 2020. Rupi Kaur proglašena je autoricom desetljeća, o čemu smo pisali u siječnju. Bujica je reakcija zasula medijski prostor: što odobravanjem, što osuđivanjem takve vrste poezije. Prijepora ima i kod mlađih koji se i sami bave pjesništvom.
“Rupi Kaur je čitana jer je potrebna, potrebne su nam poruke koje nas mogu probuditi, utješiti, koje nam govore nešto što je univerzalno, bitno, što nam nekad ne govore dok rastemo, a trebali bi. Mi smo svjetlost i pogrešno je ne govoriti nam, još kao djeci, da je sve što trebamo raditi zapravo sjati i ne dati drugima da nam to osporavaju. Jedna svjetlost ne umanjuje drugu. Mislim da je prije svega potrebno gledati tako na to, ljudi konzumiraju ono što im je blisko i u tome nema ništa loše ili krivo. Kao što Kaur ima čitatelje, dugo ih ima i Plath ili Sexton, ili Syzmborska (i mnoge druge) i jedna čitanost neće umanjiti drugu, dapače, možda će netko radi Kaur otkrivati poeziju dalje”, objašnjava Monika. Djelomice se s njom slažu i ostali autori.
Marija tako, iako shvaća svjetsku popularnost takve vrste izričaja, ne preferira isti.
“Rupi sam pročitala u osnovnoj školi, a otada na njezin i val sličnih izričaja gledam kao na idealne za ljude koji inače izbjegavaju poeziju, baš zbog pristupačnog načina korištenja jezika, pa se može reći da je ona na neki način uspjela redefinirati poimanje poezije na internetu. Osobno, ne prepoznajem književnu vrijednost „instapoezije“ s obzirom na očitu nedorađenost i plitku sažetost. Smatram je lako probavljivom, nemaštovitom i patetičnom.”
‘Dnevnički self-help’, tako nam je instapoeziju opisala Lara s naglaskom da na kraju ipak svatko sam odlučuje što mu je u nekom trenutku odgovara za čitati ili pisati. I ona i Denis interesantno su nam ukazali na parodičnu Facebook stranicu Not Rupi Kaur.
Postoji li zarada u pjesništvu?
“Većina ljudi u Hrvatskoj ne može dostojno živjeti od svoga rada, kako će tek od pjesništva”, vrlo kratko i jasno je zaključio Denis, približivši nam istinu s kojom se većinski svi naši autori slažu.
Književnost u smislu karijere tako podrazumijeva niz ostalih angažmana, dodaju i Lara i Monika.
“Vjerujem da se od književnosti može živjeti ali u to treba uložiti puno truda – istinski od jutra do mraka živjeti samo književnost, pisati, javljati se na natječaje, rezidencije, poticaje, pisati kritike, sudjelovati na različitim događanjima, u organizaciji festivala, samo me je strah da od svega ne dođe do zasićenja i gubitka one početne strasti, mada vjerojatno onima koji je zaista vole nikada nije previše književnosti, čak i onda ako to pomisle”, objasnila nam je autorica rukopisa ‘Brojanje pogrešaka.’
“Ono što je nama potrebno u kulturi jest strategija koja mora misliti na pisce na način da se njihova publika razvija, da se potiče čitanje, da knjiga, pogotovo ne poezije nije neki vanzemaljski objekt, već prijatelj. Ako nemamo čitatelje, teško je govoriti o budućnosti knjige, a samim time i o egzistenciji pisaca”, nadopunila je Monika podsjetivši nas još jednom na to da je kultura čitanja u Hrvatskoj svakako točka koja zahtijeva još puno rada.
Kako izgledaju počeci i kako prevladati strah od reakcija drugih?
Činjenica je da brojni mladi autori svoje radove ostavljaju u ladicama ili na računalima zbog straha reakcija okoline. Ipak, upravo znatiželja, strah i inat u kombinaciji motivirali su neke od naših pjesnika da izlože svoje radove.
“Kada sam počeo javno pokazivati svoje radove, odnos okoline bio je podijeljen. Neki su na to gledali s podsmijehom i nerazumijevanjem, drugi pak poticajno i s odobravanjem. Bilo je onih koji su mi još tijekom srednjoškolskog obrazovanja prognozirali uspješna pjesnička ostvarenja i na takvom načinu potpore sam im zahvalan, pomogli su mi da ne odustanem od svojih želja”, priznao nam je Denis.
Marija je prve pjesme pisala u osnovnoj školi, a iako sudjeluje na brojnim literarnim natječajima, priznaje da joj reakcije drugih još uvijek predstavljaju svojevrsni strah: “Prve sam pjesme napisala u osnovnoj školi, a u šestom razredu odlučila dati na uvid profesorici iz hrvatskog jezika, i to u želji da saznam radi li se o nečemu što bi moglo biti vrijedno truda. I dalje znam biti previše samokritična jer sam svjesna iznimne preciznosti i vještine koje poezija kao forma zahtijeva, pa se teško oslobađam straha od tuđe reakcije, osobito ako se radi o mišljenju meni važne osobe.”
Lara je prvi doticaj s pjesmama također imala u osnovnoj školi, ali tek se na fakultetu ponovno primila pisanja. Njezine su pjesme izlazile na početku na portalima i časopisima, a uskoro je uslijedila i prva zbirka. Ipak, priznaje da je strah ono pozitivno što nas vuče korak dalje: “Kod mene uvijek postoji strah od reakcija drugih, ali na njega gledam više kao na nešto pozitivno, budući da me taj strah vodio da ipak iz inata napravim sve ono za što sam mislila da nisam sposobna.”
Poezija je prvenstveno njihova sigurna zona, kako nam priča Monika: “Virus poeziokok u mom slučaju vrlo je rano zarazio moj organizam, imala sam možda trinaest godina. Čitala sam mnogo Tina Ujevića, Vesnu Parun i vjerovala da poezija može reći o o meni sve ono što nemam hrabrosti, ili riječi sama izgovarati sebi, ali i nekome. Već tada poezija me učila kako da kao introvert koji je naučen gušiti svoje emocije preživim i osjećam na papiru, jer društvo je zapravo takvo da nas uči da moramo trpiti, ne pokazati da nas boli, što je krivo i štetno. Danas mislim to isto, često ne znam izgovarati sve što osjećam, ali kad dođem na papir, osjetim slobodu i da sam doma. Poezija to svakako jest, ona je i sloboda i mjesto na kojem možemo zavoljeti sebe i zato je bila i jest uvijek bitna, uvijek tu, bez obzira na društveni, povijesni kontekst i koliko god nam se čini da je na margini.”
Što inspirira pjesnike?
I ono malo i ono veliko, jednostavno sve što ih okružuje, svakodnevno.
“Sve (od prirode, odnosa, vlastite povijesti, trauma, sreće, borbe, feminizma) jer sve može biti poezija. Poezija je prije svega izvan riječi, ona je ta ljepota koja se pojavljuje na najslučajnijim mjestima, ona je smijeh, zagrljaj, naši prijatelji, ljubavi, stabla, pa čak i oluje. Tako da je dovoljno osluškivati i kad se nešto uhvati za nas, kao za mrežu, pisati. Vjerujem da kod pisanja trebamo slušati potrebu, pisati o onom što želi biti napisano. Poeziju ne možemo siliti, ona se prišulja”, ispričala je Monika.
“Poezija ima dovoljne široke ruke da sve obuhvati”, dodaje Lara, a njezino sve su također sitni i kratki trenuci svakodnevice “slučajni dodiri na ulici, rečenice koje čujem u prolazu, zalasci sunca, zagrebački kolodvor i Remiza, sva ona ljepota koja nas okružuje svakoga dana, samo moramo gledati u pravome smjeru. Najviše me inspirira otok Vis na kojemu sam odrasla, sporost života i živost otočkih odnosa, jednostavnost ljeta i općenito ljubav u svim svojim oblicima – i sretnim i onima manje sretnim.”
Denis i Marija otkrili su nam i koje ih teme trenutno intrigiraju i koje planiraju uklopiti u svoje nove radove.
“Uvijek nastojim postići ukupnost, načiniti mikrokozmos skriven među koricama knjige. Za novu knjigu pjesama u prozi, koju trenutno ispisujem, inspirirala me jedna obiteljska priča o poteškoći dobivanja muškog potomka. S obzirom da je priča atmosferski mistična i oslanja se na praznovjerja, osmislio sam pozadinu i počeo stvarati novi poetski svijet”, otkrio nam je pjesnik, dok se mlada Marija uhvatila gotov tabu tema, kako kaže: “Trenutno sam u fazi ponovnog vraćanja rukopisu u kojem pretežito istražujem žensku tjelesnost u kontekstu odrastanja, nasilje unutar četiri zida, problem govora, osjećaje straha i srama. Važno mi je baviti se temama koje u našem društvu graniče s tabuom, sustavno navoditi na propitkivanje njihovog poimanja kod sebe i čitatelja. Promišljanje, učenje empatije i pokušaji uspostave razgovora su od neizmjerne važnosti, a poezija je sredstvo komunikacije kojim se, ako se pravilno koristi, sve od navedenog može potaknuti. Važno je razviti osjetljivost, naučiti uočavati i pozorno osluškivati jer se stihovi najčešće nalaze u onoj temi koje se najviše bojimo dotaknuti, jednostavnim, usputnim rečenicama ili gestama prijatelja, mama, baka, prolaznika.”
Festival svjetske književnosti završio je jedno bogato izdanje, a na službenoj i Facebook stranici možete popratiti što se sve događalo.
Foto: Marina Mche, Siniša Sunara, Fraktura
