Koja je uloga književnosti danas? Razgovarali smo s nagrađivanom spisateljicom Ivanom Sajko

Na ovogodišnjem Festivalu svjetske književnosti među najzapaženijim gošćama bila je spisateljica i kazališna autorica Ivana Sajko. Tamo je predstavila i svoj najnoviji roman, Zadnji dan mira koji je privukao veliku pažnju publike i kritike. Njezina proza oštro zahvaća tjeskobe suvremenog čovjeka, a istodobno otvara prostor za intimne trenutke nade i solidarnosti. Dobitnica je i brojnih nagrada među kojima su nagrade za dramu Marin Držić, nagrada za prozno djelo Ivan Goran Kovačić te njemačka nagrada za književnost koju dodjeljuje Haus der Kulturen der Welt u Berlinu. S Ivanom smo razgovarali o iskustvu gostovanja na zagrebačkom festivalu, o njezinu romanu koji izbliza portretira anksioznost i nesigurnost današnjice, ali i o ulozi književnosti u vremenu koje sve češće nalikuje ‘posljednjim danima mira’.

• Gostovali ste na Festivalu svjetske književnosti ove godine. Kako ste doživjeli publiku i razgovore koje ste vodili?

Prije svega, silno mi je drago da Zagreb ima svoj festival književnosti i da ljudi prihvaćaju čitanja i razgovore s autorima kao neku kulturnu potrebu. U Njemačkoj su književne kuće (Literaturhaus) institucije poput državnih kazališta i u njima se odvijaju žive rasprave i susreti vezani – ne samo usko uz domaću i stranu književnosti – nego i uz teme koje nas u određenom dobu uznemiravaju ili preokupiraju. U tom smislu mislim da je kod nas, u Hrvatskoj, uistinu hvalevrijedan svaki korak koji popularizira književnost kao javno, a ne samo individualno, intimno iskustvo čitanja.

Moj nastup na festivalu bio je s Espi Tomčić i Mimom Simić. Espi je izuzetno talentiran kazališni autor i zbilja sam ponosna što sam mu jako jako davno bila mentoricom kreativnog pisanja. To je fantastičan osjećaj. Mima, s druge strane, je moja prevoditeljica na engleski. Mi živimo u istom gradu – u Berlinu – pa je bilo lijepo sresti se javno u Zagrebu i iz distance malo progovoriti o našoj suradnji, posebno jer nam nakon “Love Novel” ove godine u dvije različite nakladničke kuće izlazi i novi engleski prijevod “Every Time We Say Goodbye”.

• U romanu Zadnji dan mira ulazite duboko u anksiozno stanje suvremenog čovjeka. Što je bila polazišna točka za pisanje?

Pretpostavljam da je to naprosto osjećaj nesigurnosti koji se u Berlinu snažno osjeća, jer je to grad kroz koji prolaze sve europske krize i nekako je prvi na udaru. U njemu živi četiri milijuna ljudi koji pričaju različitim jezicima i koji uistinu trebaju znati pregovarati da bi mogli živjeti skupa respektirajući svoje razlike. Krize unose tenziju među ljude. Počinju se mjeriti beneficije, tražiti krivci, ljudi se okreću desnici koja olako svali krivce na imigrante, mada sve statistike pokazuju da bi bez tih imigranata cijela država prestala funkcionirati. No ratovi koji okružuju Europu naprosto se drugačije osjećaju u Berlinu, čemu je možda i razlog njegova povijest rušenja i njegova politička izloženost. To je mjesto u kojemu se radi svega toga lako mogu osjetiti te vibracije anksioznosti, paranoje, straha od pogleda na budućnost.

• Koliko vam je pandemija, ratovi i klimatska kriza izravno odredila atmosferu knjige, a koliko ste tražili univerzalniji pogled na ‘kraj svijeta’?

Nisam govorila o kraju svijeta, nego o tom finom, vrlo intimnom osjećaju koji pokušava u nama zataškati strah, koji nam pokušava reći da se ne događa ono što se događa i da stvari možda nisu tako strašne kao što to piše u novinama, kao što nam ih najavljuju. To je onaj mehanizam – kad već spominjete klimatske promjene – kad pročitamo vijesti o topljenju permafrosta ili mikroplastici u našim vodama, pa se uvjerimo da to još nije došlo do nas i da će neki dobri ljudi sigurno sve to riješiti kako mi ili naša djeca o tome ne bismo trebati brinuti. I to činimo u najboljoj namjeri, s puno nade, i možda pri tom, lažemo i sebi i drugima.

• Knjiga nosi snažan osjećaj hitnosti, ali i traženja nade. Jeste li dok ste pisali imali želju čitatelju ipak otvoriti prostor za optimizam?

Kad kažem da je nada u mladim ljudima, onda zapravo zvučim grozno, jer svaljujem na njih odgovornost da riješe sav taj kaos i raspad koji im je svaljen na leđa. No ne znam gdje bih drugdje pogledala nego na mlade ljude koje, barem kad gledam one kojima sam okružena, imaju pristup znanju koji mi nismo imali te gledaju na svijet mnogo šire nego li mi ranije.

• Koliko vas zanimaju nove generacije čitatelja, mladi koji odrastaju u potpuno drugačijem medijskom i društvenom pejzažu?

Ha ha, prema onom što sam vam upravo rekla očito je da me oni najviše zanimaju. No mislim da pozicija afirmiranih umjetnika srednje generacije nije da sole pamet mladima, nego im pokušaju omogućiti platforme i vidljivost s kojih mogu sami govoriti i stvarati. Sjećam se koliko sam sama, kad sam bila mlađa, bila zahvalna nekim kolegama koji su mi pomogli. A najviše sam mrzila one koji su mi stavljali sami sebe kao uzor ili mi govorili kako se stvari trebaju raditi. Čak i kad predajem kreativno pisanje klonim se receptura. Pokušavam misliti sa studentom s kojim radim, pokušavam vidjeti što je specifično u tom novom pogledu na svijet, na pisanje, bez da postavljam granice ili čvrste strukture. Naravno, neki to ne vole, ali oni koji žele mislit svojom glavom, oni prepoznaju takav pristup kao afirmativan i osnažavajući.

Što se tiče publike, drago mi je što je moja publika često mlađa od mene i to je, mislim, najveći kompliment koji mogu dobiti.

• Kako izgleda vaš proces pisanja. Imate li rituale ili se uvijek iznova prilagođavate temi i formi?

Moj je jedini ritual disciplina.

• Na koji način vidite ulogu književnosti danas. Može li književnost i dalje biti mjesto otpora i promjene ili joj ostaje tek uloga svjedoka?

Mislim da literatura nikad nije bila mjesto promjene. Jeste nekog suptilnog otpora za onaj broj ljudi koji čita, no to je uvijek bila i uvijek će biti manjina. Dakle, možda nećemo uspjeti promijeniti svijet, no zasigurno ćemo mnogo više uživati u njemu, čak i u njegovim najbolnijim i najcrnijim mjestima. Književnost ima tu mogućnost, da uživamo u tužnim pričama, da se pridružimo toj grupi tihe publika koja dijeli tajno iskustvo knjige. Mislim da u tom smislu književnost čini naše osobne svjetove boljima, naš osobni život sretnijim, punijim, smislenijim. Knjiga ne spašava sve, nego jednog po jednog, pojedinačno.

• Nakon Zadnji dan mira, planirate li uskoro novi roman? Na čemu trenutno radite?

Nakon tog romana bila sam dovršila jedan divan projekt dječje knjige, a upravo pišem dramatizaciju svog romana Povijest moje obitelji od 1941 do 1991, i nakon. Kad to završim, možda će malo usporiti, jer sam zadnjih desetak godina vrlo intenzivno pisala, posebno za kazalište, iako se kod nas ništa od tih tekstova nije bilo igralo. No željela bih u Hrvatskoj, za početak, barem neke od tih tekstova objaviti, možda pogurati da nešto zaigra na sceni. Do tada pred sobom imam i još dosta prijevoda oko kojih brinem tako da sam prilično zaposlena. Ovo je, inače, moj uobičajeni odgovor nakon perioda kad puno pišem. Uvijek kažem da ću usporiti ili napraviti pauzu, a onda, gotovo poskrivećki, krenem razvijati nešto novo.

Foto: Vanja Juranić, Anto Magzan