Ilina Cenov: ‘Knjiga ‘Slani mrak’  inspirativan je podsjetnik da život može biti drugačiji’

Ilina Cenov: ‘Knjiga ‘Slani mrak’ inspirativan je podsjetnik da život može biti drugačiji’

Najvolim kad u krstarenju knjižnicom slučajno nabasam na neki biser, ne mogu reći baš neočekivano, jer u knjižnici ima puno bisera, ali…Šetam. Tražim. Nalazim. Baš je tako bilo s knjigom mlade domaće autorice, Lore Tomaš , „Slani mrak“, koja mi je dopala u ruke prilikom jedne takve inspirativne šetnje…

„Slani mrak“ žanrovski je teško odrediva knjiga, međutim, to je zapravo ovdje i manje važno. Važno je ono što je Lora Tomaš zapisala, a važna je i poruka, koju je ovom knjigom poslala. Naime, Lora je skupljala različite zapise, s više naših otoka, i napravila izuzetan, zanimljiv, velik kaleidoskop ljudskih sudbina, mahom stari(ji)h stanovnika neimenovanog otoka. Kako sama autorica kaže, željela je spojiti reportažu i istraživanje s fikcijom, te je posjetila i Unije, i Susak, Biševo, i Brač, Hvar, Korčulu, Krk, Cres… Sve je otoke stopila u jedan, a sve intervjuirane stanovnike, koji su dijelili svoje živote s njom, stopila u nekoliko likova, pa tako pratimo fragmente sudbina Mare, Luce, Petra, Ane, Dide, Zore…usamljenih stanovnika otoka, koji kao da su svi odreda Pale sam na svijetu.  

Svi oni pričaju djeliće svojih životnih priča i sudbina, preklapajući tako standardni jezik i dijalekt, čime tekst postaje dinamičan i fluidan. Neki od likova su otišli u daleke Amerike i Australije, neki se iz dalekih Amerika i Australija vratili, kako bi umrli na toj svojoj, nikad zaboravljenoj i nikad prežaljenoj grudi. Neki opet nikada nisu otišli, i čitav su život proveli iza kamenih zidina pitoresknih kućica, u kolopletu uskih kala, koje živnu jedino ljeti, dolaskom turista. Život su proveli čekajući… Dolaske, odlaske, smrt… 

U ovome romanu otok je također svojevrsni lik, izolirano mjesto, kamenčić okružen nepreglednim morem, u kojem svećenik dolazi ponedjeljkom, pa su ga i nazvali don Ponediljak, dok doktor valjda i ne dođe nikad, ili naiđe kad je već prekasno. Ali, ono što je Tomaš uspjela prenijeti jest nevjerojatna ambijentalnost i atmosferičnost otoka,  što mi ljudi s kontinenta zapravo i ne poznajemo: beskrajnu osamljenost, izdvojenost, samoću…“Dodije samotinja svakomu“…  

I sudara se ovdje i tuga, i radost, i tragedija otočke usamljenosti, i nepovratno iseljavanje otoka – bilo na drugi svijet, ili u nepoznate zemlje, i staračke boljke i sudbine, i gorkohumorne epizode tvrdih, šturih, oštrih stanovnika, koji možda upravo i tu tvrdu, šturu, oštru otočku usamljenost i osamljenost i preživljavaju baš zato što su takvi…Da su drugačiji, ne bi valjalo. Ne bi preživjeli…

Divno piše Lora Tomaš, odmjereno, promatrački, dokumentaristički. Dozvoljava svojim protagonistima da vode glavnu riječ. Ona opisuje, navodi, uvjerljivo servira priče i pričice, plete polako, ispitivački, stvara prekrasne rečenice. U njima se pomalja sva životna mudrost ljudi s puno (previše?) životnog iskustva, kojeg su, gle čuda, ili stekli kroz teški život na tom jednom mjestu, ili stekli otiskujući se u daleke, nepoznate svjetove, a da bi se vratili desetljećima kasnije, kao da nikada otišli nisu… „Jedini način da se umakne nevolji je da se ostari, shvati na kraju on koji je obišao cijeli svijet, a da o njemu nije imao pojma.“

„Slani mrak“ je divan, inspirativan podsjetnik da život može biti i nešto drugo

I neopisivo me već od prve stranice ova knjiga podsjetila na moju pokojnu babu, Jelu. Kad kažem baba, ne mislim ništa loše, jer baba je bila stamena ženska iz doline Neretve, uspravna, čvrsta, vječno u pokretu, vječno u poslu, i nipošto nije bila baka… Nije dolina Neretve otok, ali kad se gleda s vrha babinog sela, bome, ako tako ne izgleda: šaš se povija na sve strane, i doista imaš osjećaj da si na otoku, okruženom morem trave i močvare… I babine seoske mudrosti, i njene psovke, kojima smo se mi unuci potajice hihotali, sve to kao da sam pronašla na stranicama ove iznimne knjige. I bilo mi je tako nekako toplo i poznato…

U ovom našem ubrzanom svijetu, mudrost i fiolozofija otoka i otočana, njihov polagan, osmaljenički život nam je gotovo pa potpuna nepoznanica. Naši sadržajima napunjeni (prepunjeni?) životi ne dopuštaju da promatramo kroz neku ponistru da li će netko naići, ili da promatramo samo to beskrajno more… I „Slani mrak“ je divan, inspirativan podsjetnik da život može biti i nešto drugo, ne nužno bolje, to nam se i ne otkriva na ovim stranicama, jer otočki je život sirov i surov, ali drugačije svakako jest… Čitajući, poželjela sam i ja u studenom doći do studenog Suska, i šetati tihim ulicama, dok fijuče vjetar, susresti kakvu nonicu, možda baš neku koja će me podsjetiti na moju babu, i doživjeti neki drugačiji oblik života… A dok se ne ostvari neki studeni Susak u studenom, tu je, nama na dohvat ruke, fascinantan „Slani mrak“…

Foto: Hena com

Preporuka

Zatvori