Mi se ne grlimo
Upoznajemo četiri različita pripovjedna glasa, tri zanimljive žene i jednu djevojčicu, u nekoliko koncentriranih dana ranog ljeta.
Tu je prvenstveno majka obitelji Lala, koja se priprema za proslavu svog šezdesetog rođendana. Za tu priliku iz većeg grada u manji, u kojem Lala živi, stižu njezina otuđena starija kći Mara i unuka, dvanaestogodišnja Eli. Lala život i kuću dijeli s Nikom, mlađom kćeri, obilježenom neimenovanom, ali sveprisutnom bolešću.
Svaka od njih četiri ima svoj glas: Lala nam se obraća u ich-formi, na određeni način radeći inventuru proživljenih godina. Mara majci piše pismo, svojevrsnu rođendansku čestitku, u kojoj napokon progovara o onome što do sada nikada nije izbilo na površinu. Nikina su poglavlja u trećem licu, ona majci snima videočestitku koja se otima kontroli. Nika također više ne šuti. Eli snima ocu glasovne poruke u kojima opisuje što se događa u tih nekoliko dana prije velike proslave…
Svi su pripovjedni glasovi u potpunosti različiti, a svaki je autentičan. Svaka je protagonistica drugačija. Sa svojim problemima, razmišljanjima, stremljenjima, prošlošću.
O nekim se stvarima jednostavno ne govori (ili?)
Ono što im je zajedničko jesu šutnja i potiskivanje. Svaka od tri žene ima nešto o čemu postojano ne govori. Osim Eli, koja je premala da bi zaustavila ono što želi izići na svjetlo i još uvijek, srećom, nije usvojila tu bespotrebnu šuteću osobinu odraslih.
O nekim se stvarima jednostavno ne govori. I tako godinama. Desetljećima.
Bolje da se ne dira u to nešto. Što god to bilo. Pa nije to tako strašno, ima i gorih stvari od tog nečeg, našeg.
Ne računaju s time da je, u konačnici, sinergija obiteljskih odnosa poremećena, iako na van sve izgleda u redu. Ali hoćemo li se zadovoljiti time da je nešto samo u redu? Ili želimo nešto više? Nešto bolje?
I u tih nekoliko dana prije velike proslave ruše se sve brane. Događa se zaokret. Riječi napokon izlaze van. Zapravo, tamo gdje im je i mjesto. Jer, vratimo se malo na početak – svačija je priča važna i svatko ima pravo pustiti je u svijet. I biti saslušan. Pa taman da i samo sam sebe sasluša…
Nismo pape, kraljevi, državnici
Nastjini romani uvijek su introspektivni, intimistički, usmjereni na pojedinca, čime nas potiču na unutarnju promjenu i samoanalizu. Ona ne opisuje niti posebno apostrofira nekakve junake, ljude koji svojim ponašanjem pokreću tektonske promjene.
Ali, pravo gledajući, tko od nas ima toliko velik utjecaj da bi ono što činimo, ili govorimo, pokretalo mase?
Nismo pape, kraljevi, državnici.
Jedino što možemo napraviti jest vlastita mikropromjena. Mijenjamo sebe, što se neminovno prelijeva i na svijet koji nas okružuje. To je i jedino i najbolje što možemo. Najbolje što se općenito može.
Dok čitamo Nastjinu treću, otvaraju nam se brojna pitanja i dotiču nas. Što je, uostalom, smisao i svrha dobre književnosti. Ono o čemu razmišljaju i što propitkuju Lala, Mara, Nika i Eli spretno izvlači na površinu i srodna, više-manje slična ili različita, ali samo naša, samo moja, pitanja. Kakav je moj život? Kakvi su odnosi s ljudima koje susrećem? S obitelji? Prijateljima? U poslu?
I, zadnje, ali ne i najmanje važno, kakva je moja dinamika sa samim sobom? Što sam ja sam sebi? Jesam li ja sebi važan?
Svačija je priča važna
Mi se ne grlimo posljednji je dio trilogije autoričine stvarnosne proze, najmanje utemeljen na njezinu osobnom iskustvu, odnosno iskustvu njezine obitelji, ali ipak naslonjen na njega. I kao i s prethodnicima, predviđam uspjeh i širenje kruga onih koje ova spisateljica u najboljim godinama dotiče i na određeni način mijenja svojim riječima. Ona nas uporno i opetovano potiče da prigrlimo svoje priče jer one su itekako vrijedne.
Jer, da se vratimo na izvorište, još jednom, treći put, u čast ove treće: svačija je priča važna…
Foto: Pexels
