Čitajmo domaće ponavljam stalno, a pri tome mislim na autore čitave nam bivše države. Razloga je više. Kao prvo, ima doista sjajnih, vrhunskih pisaca. Drugo, mjesto radnje (bivša i sadašnja država), vrijeme radnje (bliska nam prošlost i sadašnjost) i raznolike teme, nama su čitateljima iz očitih razloga vrlo bliski i vidljivi, uspješno ih se može prepoznati i identificirati. I ne, ne pišu samo ratnu tematiku, što vrlo često i potpuno promašeno ističu oni koji ih uglavnom ne čitaju.
Među dražima iz gornje kategorije meni je svakako Zoran Žmirić (rođ. 1969. u Rijeci). Ovaj prilično plodan autor do sada je objavio niz djela, pokupio brojne nagrade i priznanja, ima vjernu čitalačku publiku, a o romanima „Pacijent iz sobe 19“ (evo, ratne je tematike, i da, odličan je) i „Putovanje desnom hemisferom“ smo već ranije pisali.
Njegovo najnovije djelo „Hotel Wartburg“ priča je o jednoj (tada) jugoslavenskoj obitelji iz Rijeke koju čine mama, tata, sin, kćer i – 438 cm dug Wartburg karavan, crvene boje.
To gotovo mitsko čudovište od automobila, vidjelo je sve važnije događaje tada jugoslavenske svakodnevice: od dolaska bebe iz rodilišta, odlaska po meso u Bosnu, odlaska na ljetovanje, prijevoza hladnjaka i ostale krame susjeda i rodbine na njihove vikendice, ili putovanja do Trsta po traperice. Upravo sin njime kreće na posljednje automobilovo putovanje, a ujedno i na intimističko prisjećanje na svoje djetinjstvo, mladalaštvo i zrelije godine, kroz sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća.
Žmirić nam opisuje naizgled sasvim prosječnu majku, oca, sina, kćer, kojih je tada bilo na tisuće – roditelji su pripadnici radničke klase, stanuje se u neboderu i imaju taj simbol komunizma, jezivo ružan i očito neuništiv automobil istočnonjemačke proizvodnje, očev ljubimac – koji je, jednom kad si ga kupio, godinama vjerno bio svjedok svekolikog univerzuma jedne obitelji. „U tom je autu cijeli jedan život.“
I zaista, prvih nekoliko poglavlja servira nam uobičajen život tadašnje zemlje, one neke tipične slike – radne akcije oko zgrade, u kojima sudjeluju svi susjedi koji „kafenišu“ i druže se, bezbrižno igranje djece u susjedstvu, rakijanje da te žena ne vidi…
Međutim, vrlo brzo nam se ovaj roman otvara u nešto drugo i pokazuje nam ovu naizgled prosječnu zajednicu, kao ujedno i prilično nesretnu i disfunkcionalnu, uvučenu u obiteljsko nasilje. O njemu se tada uglavnom šutjelo i promatralo ga se manje-više kao neku vrstu korisnog (pre)odgoja, po maksimi – ako ja i ne znam zašto sam te mlatnuo, ti sigurno znaš. Susrećemo se s manjkavim, apsolutno pogrešnim odnosom oca i sina, gdje otac, suvereni vladar života svojih potomaka i supruge, ogrezao u patrijarhat i posve primitivne ideje, netipično obožava kćer, dok sina ne razumije i ne doživljava. To je otac kojemu šaka poleti tamo gdje nikako ne bi smjela, dok je, primjerice, uvijek na uslugu svim susjedima, vedar i simpatičan. Susrećemo se s krivnjom, bijesom, zamjeranjima, teretima, ali i oprostom i (neodgovorenim) pitanjem – je li taj i takav otac mogao drugačije? Tko je on uopće bio?
Žmirić nas vješto i lako vodi kroz gorkohumorne, ali i samo pregorke epizode, zbog kojih sam se, čitajući, prekoravala, kako sam se uopće ranije mogla smijuljiti. On to čini vrlo jednostavnim i pristupačnim (ne i banalnim) jezikom, bez suvišnih ukrasa, kratkim, ali sadržajnim poglavljima, rečenicama i dijalozima. Upravo time, ali i kroz Ich-formu, uvjerljivo, nepogrešivo i „ravno u glavu“ prenosi emociju, a mi plovimo ovim rečenicama, čas se i sami prisjećajući vremena našeg odrastanja, a čas se štrecajući na iznenadne scene nasilja i nepravde, na štetu sina.
I još nešto, od glavnih likova (to će prvenstveno biti otac, ali i sin, majka i sestra), ovdje ime ima – jedino auto. Ostali su bez imena i bez nekih jasnih odrednica, ali to daje svojevrsnu univerzalnost i uopćenost te imam osjećaj da smo u ovu priču lakše i dublje uvučeni baš zbog toga.
„Hotel Wartburg“ je zanimljiv, čitak i iznimno životan roman koji nas vodi na putovanje u blisku prošlost, pružajući nam suptilnu nostalgiju, usprkos tome što autor u jednom intervjuu kaže kako nije nostalgičan tip. Naime, ja tome nisam uspjela pobjeći – nismo imali Wartburg, ali sam se prisjetila ganc novog Yuga Koral 55 boje trule višnje, ponosno parkiranog pred kraj 80-ih u zagrebačkoj Dubravi. Zapljusnut će nas prepoznavanje, potaknut će nas na prisjećanje i razmišljanje, a uočit ćemo i dozu melankolije, posebno svi mi kojima je godina proizvodnje negdje u godinama kad i, danas tako rijetkim, da ne kažem nepostojećim Wartburzima…
I na kraju – čitajmo domaće, čitajmo Žmirića.
Tekst: Ilina Cenov
Foto: Pexels, Fraktura
