Priča iza Instagram profila koji miriše na ljeto, Dalmaciju i nostalgiju

Priča iza Instagram profila koji miriše na
ljeto, Dalmaciju i nostalgiju

Postoje profili koji nas uranjaju u svoj svijet s nečim više od same fotografije. Onaj anonimne pjesnikinje iz Dalmacije profilirao se u takav školski primjer. Ankorana, odnosno na starodalmatinskom dijalektu ‘usidrena’, na Instagramu servira poeziju uz popratne fotografije više od dvije godine.

Ankorana – poezija i fotografije s posebnim šarmom

Njezine su pjesme pak daleko od popularne instapoezije koju se stilski povezuje s Rupi Kaur, štoviše, za nju Instagram nije nikakva odrednica, etiketa ili ograničenje, već način da ono napisano dođe do što većeg broja ljudi. “S vremenom su sami čitatelji tražili tiskano izdanje kako bi ga čuvali u trajnijem obliku i poklanjali drugima”, ispričala nam je, a naklada Fragment pripremila je književni primjerak.

Litnja poezija, ljudi i nostalgija sinonimi su za Ankoranu koja svoj identitet ne želi otkriti. Osmislila je jedan sasvim novi, a upravo zahvaljujući, osim pjesničkom, estetskom izričaju. Svaka pjesma nosi svoju fotografiju koja nas prenosi dublje u šarm i značenje poezije. S Ankoranom smo uspjeli porazgovarati preko njezinog anonimnog maila i pokušali zagrepsti pod površinu vizualno besprijekornog profila.

Vaše su pjesme tople, životne i vrlo opipljive. Progovaraju o raznim životnim iskustvima, ali često upravo univerzalnim. Kako biste ih opisali i zašto su, po vama, napravile takav odjek?

Svaka pjesma jedna je slika ili osjećaj. Nazvala sam je litnjom poezijom jer je često napisana u Dalmaciji za litnjeg dana i to jednostavno, uz realistične motive svakodnevnce pa je čitatelju bliska. Također, pisala ju je žena koja je progovorila o svojim unutarnjim borbama i vrijednostima u koje vjeruje. Voljeti kroz sve aspekte života jedna je od njih. Naizgled banalna, ali esencijalna vrijednost pa nikad ne izlazi iz mode. 

“Svaka pjesma jedna je slika ili osjećaj”

Vaš je profil zbilja Dalmacija u malom. Ne samo poezija, već i estetski dojam. Kako ste ga osmislili? Pročitali smo da vam nerijetko čitatelji šalju fotografije. Kako to funkcionira i što vam je bitno kod fotografija koje objavljujete uz pjesme?

Instagram je platforma koja se prvenstveno oslanja na vizualni sadržaj pa sam znala da će mi uz tekst trebati efektne fotografije koje će privući pozornost. Na samom početku kliknula sam s par fotografa od kojih često posudim fotografiju. Oni su ujedno i moji čitatelji pa mi se nerijetko čini da su oni moju pjesmu fotografirali prije nego što sam je ja napisala. Kod fotografija, kao i kod pjesama, bitno mi je da budu prirodne, jednostavne, uz detalj koji će izazvati reakciju kod čitatelja, odnosno gledatelja. 

Poeziju na Instagramu dio publike ‘guta’, a dio odmahne glavom jer još uvijek smatra da je ona ‘prava’ poezija samo ona u objavljenim knjigama. Danas, uz objave na Instagramu, imate i književni, ukoričeni primjerak sa svojim djelima. Kako sami gledate na tu predrasudu prema Instapoeziji, pratite li svjetske pjesnike koji objavljuju na Instagramu i jeste li osjetili kakvu razliku otkad ste objavili I knjigu?

To su predrasude čitatelja koji ne prihvaćaju promjene doba u kojem se nalazimo. Književnost se kroz prošlost uvijek mijenjala, od epova napisanih na kamenu, svetih knjiga na pergamenu i danas poezije na Instagramu. Ovo je jedno novo, digitalno razdoblje, ali cilj je uvijek isti – dotaknuti čitatelja. Dok god u tome uspijeva, sve je to književno vrijedno. Na samom početku nisam imala u planu izdavanje zbirke, bila sam zadovoljna onim što sam osmislila – poezijom koja će se lako dijeliti i biti dostupna svima, u bilo kojem trenutku. Ipak, s vremenom su sami čitatelji tražili tiskano izdanje kako bi ga čuvali u trajnijem obliku i poklanjali drugima, a tko sam ja da im ne udovoljim. Trenutno ne pratim nijednog svjetskog Instapjesnika, ali pratim stanje na domaćoj sceni. 

“Ovo je jedno novo, digitalno razdoblje, ali cilj je uvijek isti – dotaknuti čitatelja”

Posebnost Ankorane je u tome što ne bježi od dijalekta. Štoviše, dalmatinski dijalekt daje šarm, prirodni obol vašoj poeziji. Zašto se niste, kao puno pjesnika, okrenuli standarnom hrvatskom? Kako ste ostali ‘usidreni’, izuzetno usidreni, u dalmatinsku kulturu u današnjici koja toliko nameće da se okrenemo nečem ‘svjetskom’?

Da pišem ikako drugačije, imala bih osjećaj da lažem, da se pretvaram da sam nešto što nisam. Dijalekt je dio mene, s njime ustajem, razgovaram na kavi, obavljam telefonske pozive i odlazim spavati. Iako sam sumnjala da će me dijalekt ograničiti na usku publiku, pokazalo se da me izdvojio kao nešto drugačije, dosad nepročitano i zanimljivo pa ga je prihvatila i šira publika. Kad pišem, pišem za sebe, ne za svijet nego o svom svijetu. Pišem o onome što poznajem, o onome što svakodnevno živim, a to je Dalmacija. 

Poeziju pišete gotovo tri godine. Kako se ona, skupa s vama, promijenila u tom periodu? Što je bio razlog da sjednete i pišete tada, a što sada?

Svaku promjenu pozdravljam. Čovjek se mora mijenjati inače stagnira. Možda sam s vremenom postala zrelija pa time i moja poezija. Ono što je zanimljivo je što mi u tome pomaže baš poezija, to je uzajamni proces. Kada svoje misli stavim na papir, jasniji su mi vlastiti osjećaji i pravci kojima moram krenuti. Tako da sam s tim ciljem krenula pisati i sada pišem. 

Tko su ti ‘litnji ljudi’ koji vas inspiriraju, okruženje generalno? Gdje se osjećate najbolje i o čemu bi uvijek iznova mogli pisati?

U Veloj Luci postoji jedna konoba gdje svako ljeto sjednem okružena litnjim ljudima za jedan plastični stol uz vino, ribu i gitare. To je okruženje u kojem sam ja samo ja, a emocije su potpuno jasne i čiste. Tada mogu iskreno reći da je to život koji želim živjeti i o kojem želim pisati svaki dan. 

“Nostalgija i čitateljima i meni daje osjećaj nade i sigurnosti, jer ako smo već proživjeli dobra vremena, onda se ona mogu i ponoviti”

Prva asocijacija na Ankoranu nam je – nostalgija. Je li osjećaj nostalgije nešto za čim često posežete u svom pisanju? Zašto joj svi pomalo naginjemo?

Zato što nostalgiju uvijek čine sretna sjećanja. Nitko nikad nije bio nostalgičan za teškim vremenima. Ja joj se vraćam da me podsjeti što je bitno. Kada vrtim unatrag svoj život, uvijek se sjetim dobrih trenutaka i to me podsjeti da moram raditi na tome da ih što više u budućnosti ponovim. Nostalgija i čitateljima i meni daje osjećaj nade I sigurnosti, jer ako smo već proživjeli dobra vremena, onda se ona mogu i ponoviti. 

Jednom ste prilikom otkrili da ste cijeli život u nekoj umjetnosti – muzici, drami, knjizi. Što vas onda najviše inspirira, čije pjesme, knjige, filmove i sami volite?

Istina, u umjetnosti sam cijeli život tražila utjehu i razumijevanje. Ovaj intervju bio bi predug da vam napišem koliko je autora na mene utjecalo i uistinu mi mijenjalo život. Kako biste razumjeli jednostavnost svakodnevnice, savjetujem vam, čitajte Danijela Dragojevića, a kako biste se narugali svakodnevnici, čitajte Smoju, uistinu je i danas njegov mentalitet među nama. Knausgardova „Moja borba“ pomogla mi je kad sam se borila sama sa sobom, a Orwellova „1984.“ kad sam se borila s društvenim apsurdima. Scarlett O’Hara u filmu „Zameo ih vjetar“ naučila me da će sutra uvijek biti novi dan i da u njemu trebam biti hrabra i prkosna, a „Cinema Paradiso“ da odgovore uvijek treba tražiti na početku, kada smo imali manje, a tako puno više.

Foto: Ankorana

Preporuka

Zatvori