Jučer je nakratko stao svijet. Odlazak Panonskog mornara uzburkao je i najmirniju vodu, a ona silna velika toliko puta opjevana u njegovim pjesmama, nije stala teći. Tako to valjda ide. Ljudi dolaze i odlaze, a ni oni najveći nisu izuzeti. Đorđe Balašević napustio je ovaj svijet i zaplovio u neki drugi, “ostavivši iza sebe svet, zablude, promašaje koji tište, prosto, lako, k’o neko beznačajno pristanište”.
Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine
Njegove pjesme bile su više od suštih tekstova, njegov pozitivan duh i smisao za humor bio je više od zabavljačkog ponašanja jednog glazbenika. On je naprosto živio svoju glazbu i ona je živjela njega. 67 godina života malo je za tako velikoga čovjeka, ali onako kako je on zadužio glazbeni svijet i ljude s prostora bivše Jugoslavije, netko ne bi mogao ni da tri puta poveća taj broj. Miljenik svih generacija, nikada se nije dao isprovocirati na političkoj osnovi što su pokušavali bezbroj puta, on im je vraćao tako da je pisao pjesme i savršeno humoristično interpretirao stvarnost na vlastitim koncertima. Koncertima koji su redovito bili rasprodani.
Neka posebna energija koja se rađala na njegovim nastupima kada bi i nekoliko sati publika bez prestanka pjevala njegove pjesme. Takva vrsta emotivnog naboja rijetko se viđala na ovim prostorima, a samo je Đole mogao da ju “ishendla do kraja”. Umjetnik je to za čijeg su života osnivani brojni tribute bendovi, koji će tek sada dobiti pravi smisao, kao i onaj koji se uvijek šalio na to da ne smije još umrijeti jer mu se još “ne dobiva ulica u Novom Sadu“. Oduvijek je osjetio kako život radi, a ta emocija koju nam je prenosio sada će nastaviti putovati bez njega, nekim starim ali i nekim novim klincima.
