Kada je stala pred nas, bila je baš onakva kakvom je oduvijek pamtimo – primjetna u svoj svojoj skromnosti. Bez da kaže i jednu riječ, primijetit ćete je u prostoriji jer Tina Vukov jednostavno ima ono nešto. Već u prvim trenutcima razgovora otkrili smo joj kako je jedna od ikona i našeg djetinjstva, kako su njezine pjesme obilježile određene generacije te da mnoga druženja ni danas ne mogu proći bez hitova Il Treno per Genova i Tuga dolazi kasnije. Na našu se konstataciju tek nasmijala i zahvalila, ustvrdivši kako joj je drago što one žive i danas.
Zanimljivo, Tina je bila jedna od prvih sugovornica našeg portala, na samim njegovim začetcima 2015. godine. Ovoga puta sastali smo se ponukani njezinim nadolazećim nastupom na Zagrebačkom festivalu. No, u razgovoru smo se dotakli i ostalih tema, kao i događanja u proteklih devet godina.
- Pred tobom je nastup na Zagrebačkom festivalu na kojem ćeš se predstaviti s pjesmom Sunce. Kako si ju ti osobno doživjela?
Sunce je nešto drugačije od onoga što je publika navikla čuti od mene. Pjesma je optimistična, vedra, ima brži ritam, ali i dozu sjete. Tekst prenosi lijepu poruku, a glazbeno mi je izazov stati na pozornicu i predstaviti se s brzom pjesmom.
- Iza tebe je skoro dva desetljeća djelovanja na estradi. Pamtiš li, riječima Gabi Novak, samo sretne dane?
Ove godine je točno dvadeset od prvog pojavljivanja na Dori s pjesmom Tuga dolazi kasnije. Pamtim uglavnom sretne dane, dogodilo mi se puno lijepih trenutaka o kojima sam maštala kao djevojčica i danas sam jako ponosna na sva ostvarenja. Ali s obzirom na to da sam toliko rano krenula, nisam ih uvijek bila svjesna u trenutku, trebalo mi je dosta da procesuiram događaje, i lijepe i ružne.
- Moglo bi se reći da si na estradi prošla i sito i rešeto. Što misliš da je tvoja najveća snaga?
Nemam dojam da sam prošla i sito i rešeto, ipak sam uvijek bila više izolirana od zbivanja na estradi. Ali svakako sam osjećala pritisak i očekivanja svaki put prije no što bih stala na pozornicu, izdala novu pjesmu, dala intervju. Djelomično od medija i okoline, a djelomično od same sebe. No godine naprave svoje pa se naučiš malo bolje nositi s tim strahovima, a mislim da je moja vrlina (istovremeno i mana) to što sam prilično staložena i mogu se emotivno odmaknuti od situacije. A i u dubini negdje vjerujem da će na kraju sve ispasti dobro.
- Koji je najveći izazov koji si prevladala i danas ga smatraš sjajnom lekcijom?
Vjerojatno ne uzimati k srcu tuđa mišljenja.
- Bez obzira na sve, moramo primijetiti kako si ostala vjerna sebi. Što je ono čime se vodiš u životu? Što te inspirira?
Hvala! Uvijek me inspiriraju ljudi koji žive van kalupa. Sviđa mi se ideja da imam slobodu biti ono što jesam i ne robovati konvenciji. Osim toga, često se sjetim dviju izreka: 1. Zlatno pravilo: Ne radi drugima ono što ne želiš da se radi tebi i 2. Indijanska poslovica: Bože, daj mi snage da prihvatim ono što ne mogu promijeniti, hrabrosti da promijenim ono što mogu i mudrosti da razlikujem jedno od drugog.
- Iza tebe je niz nastupa, imaš li još uopće tremu?
Uvijek je prisutan adrenalin, ali nemam više tremu kao nekad.
- U izvođenju koje vlastite pjesme posebno uživaš? A koja ti je tuđa pjesma posebno draga?
Uvijek volim pjevati Tuga dolazi kasnije i Il treno per Genova, a od tuđih posebno mi je draga Vraćam se koju sam 2006. izvela u duetu s Arsenom Dedićem i danas je redovito pjevam na nastupima. Godine 2021. sam izdala album obrada svojih omiljenih domaćih klasika naziva Što me čini sretnom pa i one tu spadaju.
- Na što si u svojoj dosadašnjoj karijeri posebno ponosna? Kako bi voljela da se ona nastavi?
Mislim da sam najponosnija na Tugu i Treno, sa samih početaka, koje su zaživjele i dan danas se pjevaju. Tu je zaslužan i Robert Funčić koji ih je napisao, ali dogodila se kemija i uspjeh koji nismo mogli predvidjeti. Voljela bih nastaviti stvarati, pjevati i uživati, kamo god me to odvede.
- A kakva je Tina iza pozornice? Koje su male životne radosti koje te vesele?
To bi trebalo pitati druge, ali više manje sam ista, haha. Veseli me izaći u šetnju i sjesti na kavu, volim svoj mir, gledanje serija i filmova, i naravno, druženje s prijateljima i sa psom Lunom.
- Za kraj – Dolazi li tuga uistinu kasnije?
Dolazi! Ali i odlazi 🙂
Ostavljamo vas uz pjesmu Sunce, čiji su autori Ines Prajo i Arijana Kunštek, a producent Ivo Popeskić.
Foto: Martina Movrić
