S Makom Murtićem ususret zagrebačkom koncertu Mimike orkestra

S Makom Murtićem ususret zagrebačkom
koncertu Mimike orkestra

Mimika orkestra

U četvrtak, 7. studenog u Vintage Industrial vraća se Mimika Orchestra – alter jazz orkestar koji će vas oduševiti skladbama Maka Murtića i to autentičnim ispreplitanjem tradicionalnog i suvremenog jazza, progresivnog rocka, folklora, suvremene klasike i live elektronike.

Sastavljen od vokala, limenih i drvenih puhača, velike ritam sekcije i live elektronike, ovaj 20-eročlani orkestar izvodi Murtićevu glazbu koja slušatelje odvodi na pustolovinu, u kojoj se jazz stapa s drugim glazbenim vrstama i umjetničkim formama, pripovijedajući antropološke, kulturološke i mitološke priče prošlosti i budućnosti.

Kako definirate svoju glazbu? Definirate li ju uopće? Jer, ponekad je teško opisati ju, a opisi kao što su – kombinacija tradicionalnog i suvremenog jazza, progresivnog rocka, folklora, suvremene klasike i live elektronike – možda nisu najadekvatniji za razumjeti vaš zvuk… Recite nam koje je vaše viđenje.

Mislim da je zapravo najveći problem Mimika orkestra staviti ga u okvir etabliranog žanra. Mene kao skladatelja zanima vrlo raznolika glazba, od folklorne do eksperimentalne i mislim da upravo ta žanrovska neodređenosti (iako ne bih to nazvao svaštarenjem, već homogeni spoj raznih struja) stvara problem u promociji ansambla onima koji ga nisu čuli. A oni koji su ga čuli pak izmišljaju razne nazive i opise. Ja mislim da je glazba Mimika orkestra u suštini narativna i slijedi gotovo filmski oblik scena i događaja u tim scenama, pa se tu pojavljuju razni elementi raznih utjecaja, ali kad se i pokrene specifična tema, primjerice Slavenska poganska vjerovanja s albuma Divinities of the Earth and the Waters utjecaj folklorne glazbe poprima mističnu, gotovo psihodeličnu auru, pa bih na kraju nazvao to psihodelični progresivnim jazzom, značilo to ista ili ne.

Vaš posljednji studijski album “Divinities of the Earth and the Waters” kritičar portala Music Box, Nikola Knežević, proglasio je najboljim albumom 2018. godine. Koliko su vam takva proglašenja bitna, važna i gode li vam?

Bitna su od ljudi do čijih mi je mišljenja stalo, a do Nikole i sličnih novinara mi je definitivno stalo jer to su kritičari koji posjećuju i upoznati su s alternativno scenom, koja ne samo da je jaka u Zagrebu već doživljava doslovce boom kvalitete i kreativnosti, pa mi je značajno da je u toj sceni Nikola vidio značaj ovog albuma. Mislim da je bitno postaviti vidljivost cijeloj sceni i doista je divno citati nečije viđenje nečega (čak i ako je loša kritika – imamo s drugim bendom jednu divnu lošu kritiku koju često koristimo za promociju 🙂 )

Ima vas jako mnogo… Kako funkcionirate, kakva je dinamika benda?

Mimika funkcionira kao orkestar – kazališna trupa i sastoji se od probranih individualaca s naše scene (a nekad i s gostima iz drugih krajeva). Ja pišem glazbu i aranžmane, ali je mnogo toga otvoreno interpretaciji i sugestiji, pa se često skladbe i mijenjaju (primjerice u Vintageu nas dugogodišnji flautist Leo Beslać prelazi na analogne klavijature, pa se događa drugačiji splet zvukova nego sto je inicijalno zamišljeno). Za razliku od nekih drugih bendova doduše, bas s obzirom na broj, ovaj funkcionira kao organizirana, izrežirana skupina, a opet sa slobodom individue da na stageu doslovce preuzme show. Tako da uz zapisano, događa se kako na probama tako i na stageu neplanirano.

Jazz scena u hrvatskoj, posebno Zagrebu posljednjih godina se budi i življa je više nego ikada nego posljednjih desetljeća, posebno autorski jazz. Što mislite u kojem smjeru će se ovo buđenje razvijati?

Ne samo jazz scena. Cijela zagrebačka alternativna scena. Neki neimenovani žanrovi i ideje se bude. Scena ima fenomenalna imena, od Porto Morto i nemanje pa do ludih sessiona po svuda i autorske glazbe Chui, Kozmodrum, Trokut, Paralele itd. Razvijaju se čak i raznolike jazz scene, neke orijentirane tradiciji, neke odlaze u drugim smjerovima, sve i svašta se miješa i publika vise nije striktno jazz, rock, funk, itd publika, već se i publika, kao i glazba počela hibridizirati u nešto novo, nešto zagrebačko. Mislim da to buđenje postoji zbog platformi koji omogućuju razvoj istoga, a to su razni klubovi po Zagrebu i alternativni festivali. Ono sto me brine je da ta scena (izuzev par pojedinaca) trenutno ima malu vidljivost van Zagreba i generalno prostora bivše Jugoslavije, a kako se pokazalo s mojim kolegama iz Londona (gdje sam živio) činjenica je da je nužno i za glazbu tj njeno osvježavanje da se svira van lokalnih područja jer se prvo i nova publika stvara te ima priliku čuti nešto njima nepoznato, a drugo nasi autori mogu biti inspirirani iz prve ruke svirajući pored ljudi iz drugih dijelova svijeta (tj biti u situaciji izaći iz statusa quo, malo se osvježiti). Ali možda se i to desi.

Dolazite u Vintage Industrial Bar s nastupom 7. studenog – što ćemo čuti, što možemo očekivati?

Ovo nam je treći Vintage čini mi se ! Ovoga puta se lagano vraćamo u klupsku fazu, pa ćemo uz poganski program svirati i dobar dio programa koji smo u Londonskoj klupskoj fazi svirali, cak i neke neizdane skladbe, a s obzirom na to da radimo i jedan novi veći projekt, imati ćete priliku čuti i neke skladbe s tog novog albuma. Doduše ključno je da će biti veliki party s cijelim društvom na stageu i cijelim društvom u publici. A kao sto sam rekao, Leo nosi svemirski brod klavijatura iz raznih psihodeličnih vremena, pa ćemo sto posto imati prilike čuti neki potpuno novi zvuk!
Veselimo se jako!

Učitati još
Zatvori