Tko je Maali? Novo ime glazbene scene donosi
dozu zamamne, umirujuće nostalgije

Možda ga (još) ne poznajete, ali njegove pjesme zvuče kao da razgovarate sa starim prijateljem. Donose tu neku dozu zamamne, gotovo umirujuće nostalgije. On je Maali, odnosno Mate Picukarić ako zatrebate njegovo službeno predstavljanje. Glazbenik je to čiji nježni indie folk već na prvu ostavlja dojam poznatosti, topline i iskrenosti. Nedavno je predstavio svoj prvi album, a bio je to sjajan povod za zajednički razgovor.

U intervjuu koji slijedi, razgovarali smo s o tome kako je postao Maali (i što s tim ima jedan drugi Mate), zašto za njegove pjesme kažu da zvuče kao priroda, što mu uopće znači glazba te kakav je kad nije na pozornici.

• Za početak, kako je Mate Picukarić postao Maali? Koliko znamo s tim ima veze jedan drugi Mate? 

Od malena me prati pjesma Ja sam mali Mate, a s obzirom na to da od dosta malih nogu sviram i pjevam hrpu puta su me pitali jesam li ja snimio tu pjesmu. Kad sam 2020. došao na ideju da izbacim pjesmu Fall na kojoj sam u to vrijeme radio znao sam da ne želim izdavati pjesme pod svojim imenom. Kroz razmišljanje o drugom imenu pala mi je na pamet ideja da prisvojim taj križ koji me toliko godina prati i na neki način implicitno ostanem Mate što mi je bilo baš lijepo, a dva “a” su tu jer izgleda bolje, nećemo se lagati.

• Što bi volio da tvoji slušatelji, kao i oni koji će tek postati, znaju o tebi?

Moram priznati da mi je još novo i neobično što ljudi mogu poslušati album i dobiti dobar uvid u mene i o čemu razmišljam, tako da nisam siguran što bih još na to dodao. Eventualno bih mogao reći da vjerujem da sam vedra osoba, iako radim glazbu koja je često melankolična.

• Oni koji se još nisu imali priliku upoznati s tvojim opusom, koja je pjesma za koju bi im se sugerirala da je idealna za upoznavanje s njim?

Mislim da je Someday dobar početak. Osim što mi je jedna od dražih pjesama na albumu, prati je i divan spot koji je napravio Dinko Šimac (Beyond Pines) koji se može naći na YouTubeu.

• A kako je zapravo započela tvoja ljubav prema glazbi?

Teško je reći točan trenutak, ali se sjećam da smo mama i ja puno pjevali dok sam bio mali, a tatu sam uvijek gledao kako svira bubnjeve po volanu od auta. Rekao bih da sam oduvijek okružen glazbom, ali ne tako da joj se pridavalo puno pažnje. Jednostavno je kod nas doma uvijek nešto sviralo i tek kad sam kasnije prolazio po kolekciji CD-a i ploča vidio sam da smo slušali stvarno svašta, od Cesarije Evore do Dalmatina.

Ako moram nešto izdvojiti mislim da su na mene posebno utjecali Stričeki i gljive. To je bend s početka 90-tih koji je radio glazbu za djecu koju sam non stop slušao kao mali. Prije par godina preslušavao sam opet te pjesme i shvatio da su mi još uvijek super, svaka je u različitom stilu, odlični tekstovi i aranžmani s različitim instrumentima koji se provlače. Topla preporuka svima koji traže novu muziku za klince.

• Što je ono što te, prema vlastitom mišljenju, izdvaja na domaćoj glazbenoj sceni?

Što sam dosta niži od ostalih.

• Kažeš kako ne želiš biti ograničen određenim žanrovskim okvirima. Na koji način ti to daje slobodu u izražavanju?

Sigurno bih imao veći pritisak tijekom pisanja kada bih razmišljao o okviru u koji pokušavam uklopiti pjesmu. Već mi je i ovako dovoljno zahtjevno. Nije da se svjesno oslobađam žanrova, samo ih se ne sjetim baš kada se nađem u sretnoj okolnosti da imam inspiraciju nešto pisati. Tada više razmišljam o tome što me trenutačno ispunjava, što trenutačno volim slušati i postoji li način da to nekako uključim u svoju glazbu. Rekli su mi ljudi da bez obzira na to što je album šarolik ima nešto zajedničko u svim pjesmama. To me baš veseli čuti.

• Kako bi opisao glazbeni identitet svog prvog albuma? Postoji li neka pjesma na albumu koja ti je posebno prirasla srcu i zašto?

Rekao bih šareni indie folk, a iako kao svaka dobra majka sve pjesme volim jednako, ipak bih izdvojio pjesmu A Friend. Tijekom pisanja puno pažnje dajem tekstovima i čini mi se da se često nađem u situaciji koju od milja zovem “problem druge kitice”. U pravilu pišem tako da u prvim kiticama dođe do razrade teme ili zapleta koji se u nadolazećem refrenu razriješi. Kada završim s tim dijelovima osjećam se kao da je pjesma gotova, ali nije, nego sam kroz taj rasplet ispuhao što sam trebao.

Imam dojam da sam sve potrebno napisao, ne znam o čemu da više pišem i zapravo prođe dugo dok ne uspijem dovršiti ostale kitice. Mislim da su baš zbog toga na većini mojih pjesama kitice nakon prvog refrena slabije od prvih. Razlog zašto mi je A Friend toliko draga, osim što sam stvarno zadovoljan tekstom i glazbom, je zato što nisam bio glup, nego sam imao dovoljno samokontrole da ne krenem u pisanje druge kitice i shvatim da sam rekao sve što treba.

• Koliko ti je važno da pjesme budu odraz osobnih iskustava?

Barem zasad drugačije ne znam. Dođe mi da pišem kada se nešto nakupi. Kroz pjesme najčešće proradim osjećaje koji se neko vrijeme kuhaju tako da je sigurno proces povezan s osobnim iskustvima, ali nemam potrebu da pjesma nužno govori o stvarnom događaju. Čak češće izmišljam događaj koji bi dobro prenio osjećaj i ideju pjesme, a oni su ti koji su zapravo osobni.

• Ako samo bacimo pogled na komentare ispod tvojih pjesama na YouTubeu, uvidjet ćemo kako dolaze iz različitih krajeva svijeta. Od Indonezije do Argentine. Jesi li očekivao to? Pomažu li ti komentari publike da sagledaš svoju glazbu iz druge perspektive?

Ni blizu nisam to očekivao. Kada su komentari tek krenuli mislio sam da su to lažni profili mog prijatelja koji iz svog stana na Maksimiru uvijek piše komentare “Come to Brazil” ili “Greetings from Peru”. Tek sam kasnije shvatio da to nije Jopa, nego stvarni ljudi. Moram priznati da mi još uvijek dijelom ne ide u glavu da netko u Kuala Lumpuru sluša nas kako sviramo i pjevamo. Lud i predivan osjećaj.

• Kako reagiraš kada netko kaže da mu tvoja pjesma “zvuči kao priroda”, “toplina sunca” ili “razgovor sa starim prijateljem”? Doista su to lijepe usporedbe…

Stvarno jesu, dok prolazim kroz komentare puno mi znači pročitati na koji način ljudi proživljavaju glazbu i čini mi se da smo uspjeli prenijeti sentiment na koji smo ciljali. Najljepši komentar mi je ipak onaj u kojem sam saznao da “Maali” znači “vrtlar” na hindiju, baš me ta slučajnost jako veseli.

• Imaš li neku poruku za one koji će tek poslušati tvoj album? Ili si sve rekao u pjesmama 🙂 ?

Većina toga je u pjesmama.  Ono što bih poručio ljudima je da uživaju u albumu ako mogu i dođu na koncertnu promociju 20. rujna u Kinoteku.

• A sjećaš li se ti kada si svoju pjesmu prvi put čuo na radiju? Prati li ovu uspomenu neki poseban osjećaj?

Sjećam se, bio sam u autu u gužvi, na Radio Studentu su puštali Fall i ja se nisam mogao prestati smijati jer sam samo razmišljao o tome kako ta pjesma sad svira u još nekim autima i radijima ljudi koje ne poznajem i koji ne znaju mene. Kad sam polagao vozački sam skoro umro od uzbuđenja što sam po prvi put za volanom jer sam do tada mislio da je vožnja auta rezervirana samo za odrasle ljude koje sam cijeli život gledao kako voze. Valjda sam na sličan način zamišljao da postoji glazba za radio i glazba koju ja radim. Baš je zato bio ogroman pozitivan šok kada se to dvoje preklopilo.

• Polako te upoznajemo na pozornici, a kakav si izvan nje? U čemu uživaš kad ne pjevaš?

Nigdje ne idem bez slušalica, uvijek ću izabrati bicikl prije auta, mislim da sam ovisan o mobitelu, jako volim kuhati, u romantičnom sam odnosu s nasipom na Savici, kavu ujutro ću uvijek popiti iako mi često ne sjeda na želudac i imam najbolje ljude oko sebe.

Foto: Karla Čurin