Slava, sumnje i snovi: Baby Lasagna dao nam je sasvim iskren pogled na godinu koja mu je promijenila život

Da mi je bit’ Baby Lasagna, napisat hit, samo to sanjam, riječi su pjesme jednostavno nazvane Baby Lasagna u kojima je sjajno sumirana posljednja godina života našeg današnjeg sugovornika – Marka Purišića. Filmska priča, od rezerve do finala, od anonimnog dečka do najveće glazbene zvijezde. I to samo u jednoj godini. Da, sve su to epiteti koje ste već nebrojeno puta čuli/pročitali kada se spomene njegovo ime. Iza njega je zasigurno najluđa godina života, a o istoj smo imali priliku razgovarati netom prije njegova odlaska na Eurosong, gdje je u sjajnom nastupu s Käärijom jednostavno dokazao da je stvoren za scenu.

Glazbeni put ga je posljednjih mjeseci odveo diljem Europe, od pozornica i stadiona preko trgova i televizijskih kuća sve do auto otpada, barem u ovom slučaju. I vjerujte nam – i tamo je bio senzacija. Ovom prilikom na snimanju su mu se pridružili i Martin, Mihael i Matija, dečki koji mu na spomenutim pozornicama (ali i u životu) drže leđa. Kako je to danas biti Baby Lasagna doznajte u nastavku…

• Kakva je godina za tobom! Doslovno filmska. Ako se sada prisjetiš trenutka kada si pjesmu Rim Tim Tagi Dim prijavio za Doru, jesi li uopće imao u primisli mozga da je sve ovo moguće?

Ne, naravno. Sjećam se, kad su nas zvali da je Zsa Zsa izašla i da smo upali, da sam rekao Elizi: Ma zamisli da sad s ovime odemo na Eurosong. Oboje smo se naravno smijali jer je zvučalo smiješno i nemoguće. Isto kao što je bio šok vidjeti to glupo Baby Lasagna ime na listi rezervi. Nije bilo puno vjere jer se nismo oslanjali na to – postojale su samo male opasne nade koje nismo uzimali za ozbiljno niti im pridodavali pažnje jer su bile baš to – opasne.

• Što je, osim događanja na privatnom planu, najljepše što ti se dogodilo u posljednju godinu dana?

U poslovnoj sferi najdraža stvar koja mi se dogodila je Nova Rock Festival, dakle poziv da sviramo na glavnoj pozornici tog festivala. Na toj istoj pozornici svirali su Linkin Park, Korn, Slipknot, Maneskin, Foo Fighters, System Of A Down,… A najbolja stvar od svega toga je ta da su nas zvali dugo nakon Eurosonga i dugo nakon svršetka hype kojime organizatori vjerojatno nisu bili ni zahvaćeni.

To mi je posebno drago jer stavlja vrijednost i priznanje na našu glazbu i album, a ne na neku priču ili momentum koji se događa. I naravno, Nova Rock je jedan od najvećih festivala alternativne i rock/metal glazbe na svijetu. Taj festival sam gledao kao klinac i nadao se da ću jednog dana moći svirati tamo – i evo me.

• Zemlja je zbog tebe disala kao jedno, kakav je osjećaj biti heroj nacije? Osjećaš li pritisak da uvijek budeš pozitivan primjer ili inspiracija?

Osjećam odgovornost, ne pritisak. Važno mi je pokušati projicirati ono iza čega mogu stajati i što mislim da je pozitivno. Ne mislim da sam heroj nacije, a zasigurno to nisam sada. Do sada ljudima vjerojatno i idem na živce s obzirom na to da smo u zadnjih godinu dana iskakali od svuda haha.

• Iskreno si govorio o tome kako novopečena popularnost nije samo med i mlijeko. Više je pelin i med. Otvoreno si pričao i o svojim borbama za održavanje mentalnog zdravlja. Jesi li imao osjećaj da ti je život izmakao kontroli u nekom trenutku?

Pa nisam. Osjećao sam izazove s kojima se prije nisam suočavao. Osjećao sam se kao da živim nečiji tuđi život, ali nikada da je izmakao kontroli. Možda eventualno kada su mi novinari ulazili u dvorište za izjavu i ljudi za sliku haha. Pitao sam se mogu li sve to izdržati, ali znao sam da će se sve smiriti i da to neće zauvijek trajati. Znao sam i vjerovao da će se unormaliti kao što i je.

• Koliko ti je teško balansirati između vlastitog identiteta i slike koju o tebi imaju mediji i javnost?

Dobro pitanje. Osjećao sam se kao da sam lagao javnost jer nisam 100 % onakav kakav me se percipira u javnosti. No, na kraju sam kroz razgovor sa psihologinjom i ljudima razlučio da je to normalno. Nitko od nas nije isti doma i pred kamerama. Dapače, da sam isti kao pred kamerama smatrali bi me čudakom. Nismo potpuno isti kada se družimo s jednom osobom ili s nekom drugom. Ne pričamo jednako s prijateljem i učiteljem, s bratom ili doktorom. Također, ne pripadam javnosti i s toga ne moram ni davati svaki dio sebe “van”.

S druge strane, nije to velika disonanca između mene privatno i mene javno. Baš radi toga nije bilo izazovno i strašno.

• U čemu si zapravo pronašao spas u trenucima kada ti je možda bilo najteže?

Na duge staze to je vjera. U njoj pronalazim sve odgovore na životne izazove i to je moje gdje polažem sve. Osim toga moja žena, moja obitelj i moji prijatelji su mi najvažnija stvar u životu. U druženju s njima mi sve prolazi i tamo mi je najugodnije. Iskreno, kada sam na turneji ili na nekome putu najviše razmišljam o tome. O tome kako ću doći doma i ići tamo s ovim, i tamo s onim.

Nakon obitelji i prijatelja najviše se opuštam trenirajući. Baš sam si nedavno složio jednu teretanicu doma te sam tamo skoro svaki dan i gotovo da je meditativno.

• Osjećaš li strah da bi sve to moglo nestati jednako brzo kao što je i došlo? Ili zapravo u tome pronalaziš i neku utjehu ili olakšanje? Jesi li ikad poželio da se uspjeh dogodio sporije, s više vremena za prilagodbu?

Čitam ova Vaša dva pitanja i razmišljam da li da jednom budem u potpunosti iskren i hoće li mi se što odbiti o glavu? Ne možda nužno da li da budem iskren, nego kakav da budem – često ni sam ne znam što točno osjećam. Nisam siguran da li danas vlada onaj shrvani čija istina je strah. Da li da odgovorim: Naravno da me je strah. Naravno da razmišljam i gledam kako opstati u ovoj štakorskoj utrci u kojoj smo svi suđeni da izgubimo. Istina je da sam gledao milijun ‘hypeova’ kako je došlo i otišlo, te se sada i sam osjećam kao da se moram da i moja priča ne bude takva.

S druge strane nekada zavlada onaj hrabri i ustrajni pa mi misli ipak nalikuju na ovo: Puno njih je nestalo, ali mogu barem pokušati. Imam utakmica u nogama, imam znanje i radnik sam. Nakon ‘hypea’ dogodili su se enormni uspjesi i očito je da ima interesa. Vrijedno je borbe i vrijedno je rada. Samo imaj hrabrosti i poniznosti. Nekad se njih dvojica izmjenjuju na isti dan, a nekad jedan ostaje tjednima.

Istina je vjerojatno ta da naravno da je spao hype, nitko nije očekivao da će toliko trajati – ali ima ljudi koji su ostali zbog nečeg drugog, a ne samo jedne pjesme. Istina je da bih volio da je karijera građena polako, ali sigurno, ali moram igrati s kartama koje su mi dodijeljene. No, istina je i ta da se intenzivno bavim glazbom od svoje devete godine i da sam skladao, svirao i pjevao kada me nitko nije slušao i kada me nitko nije plaćao. Istina je ta i da sutra ova karijera propadne, moj rad neće propasti, moj nagon za stvaranjem neće propasti. Istina je ta da sam ja glazbenik i ne znam ništa drugo, a kao takav ću stvarati i svirati dokle god budem mogao – neovisno o tome hoću li raditi arene ili pjevati doma sam u sobi. Moja vrijednost nije na internetu ni u brojkama…

• Što si posljednjih godinu dana naučio o sebi? Na što si najviše ponosan?

Naučio sam da nisam od šećera. Naučio sam da mogu podnijeti puno više nego što sam mislio i da sam jači nego što sam mislio. Vidim da sam se podosta podcjenjivao u svim aspektima moje osobnosti, i tek sada kada sam bio prisiljen testirati ih i dovesti do nekih granica, shvaćam da sam bio dobrano u krivu.

• Kad smo se prvi put sreli rekao si nam da bi volio doživjeti kako izgleda kada ljudi uživo reagiraju na tvoju pjesmu. To ti je pošlo za rukom. I kakav je osjećaj? Drži li adrenalin?

Mislim da je taj osjećaj teško opisati. Skoro pa stvara ovisnost. Mislim da se baš radi tog osjećaja puno glazbenika vraća na pozornicu makar su otišli već u mirovinu ili im turneja škodi fizičkom i mentalnom zdravlju. Postoji i ona druga strana o kojoj mi je pričao jedan mladi poznati kolega još prošlo ljeto – kada publika ne reagira. Koliko god ovaj prvi osjećaj stvara ovisnost, ovaj je drugi dobrano izazovan i najrađe bih se sakrio u neku rupicu haha.

• Na ovom snimanju imali smo se priliku družiti i s tvojim bendom. Koliko ti znači imati ljude na pozornici koje poznaješ i kojima vjeruješ?

To znači sve. Iskreno, mislim da sam skoro podcijenio važnost dobrog okruženja jer sam pogodio sve iz prve. Tek sada kada sam se vratio s turneje i pričao s ljudima na tu temu sam shvatio koliki sam sretnik i koliko imam predivne i poštene ljude oko sebe. Gledate se svaki dan, neispavani, gladni i napeti, pa kao takvi vrlo lako može doći do kočoperenja i sukobljavanja. Srećom svi iz tima znaju vladati vlastitim emocijama i kontrolirati ego. Znaju da ne treba svaku bitku voditi i da svi radimo prema nekom većem cilju od samog izvršavanja posla i vlastitog profita.

• Je li te popularnost promijenila u nekom smislu ili samo pojačala ono što si već bio?

Pa ne znam iskreno. Mislim da je to na nekom drugome da kaže više nego na meni samome. S jedne strane ne znam, s druge strane kladim se da bih mogao napisati kraći rad o tome. Kao što sam rekao iznad, shvatio sam da sam jači nego što sam mislio, no počeo sam imati manje strpljenja s nekim stvarima koje sam prije lakše trpio. Podosta je teško samog sebe skužiti i mislim da je za to potrebno aktivno promišljanje i samoanaliza. Trudim se ostati onakav kakav sam bio i prije, volim vjerovati da mi to i polazi za rukom, ali možda sam sebi lažem.

• Svi pitaju što dalje? Hoće li nakon uspješne turneje glazba biti stavljena po strani na neko vrijeme? Znamo da ćeš se posvetiti vrtu...

Ne znam što da kažem i kako dočaram koliko sam uopće daleko od te misli i takvog nečega. Baš kao što sam ranije spomenuo, pišem od svoje devete, desete godine i cijeli život bavim se samo glazbom. To je sve što znam i sve što želim raditi. Koncerti i sve oko toga zna biti naporno, ali mene najviše opušta sjesti u studio i stvarati – to radim odmah, dan nakon što dođem doma, nakon 18 dana koncerata. Tako da ne, nikako i nikada. Šalio sam se da možda jednom stanem, ali to stajanje je od projekta Lasagna, od koncerata, ali nikako od stvaralaštva.

• U čemu su tvoje životne radosti? Što te danas posebno veseli?

Životne radosti su mi, osim pisanja i stvaranja glazbe, slobodno vrijeme sa ženom i obitelji. Volim se ići tetovirati, trenirati, čitati, a i pisati. Volim ići na more i kuhati.

Zahvaljujemo Auto otpad Tomi na ustupljenoj lokaciji za snimanje.

Foto: Martina Movrić

Koordinatorica snimanja: Ivona Oštrić

Social media: Dorotea Gubić