Svjetska premijera Vidre održana je na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, pred punom dvoranom u Narodnom pozorištu. Usred festivalskog adrenalina, premijera Vidre donijela je trenutak tišine i pomno usmjerene pažnje prema filmu koji će nam dugo ostati u sjećanju. Priča o mladima, o borbi za vlastiti glas i prostor, o našem regionu sa svim svojim manama i snagom – Vidra je remek-djelo scenarista Stefana Boškovića, redatelja Srđana Vuletića i producenta Ivana Đurovića.
U razgovoru za Journal, Bošković nam otkriva sve o procesu nastajanja filma, patrijarhatu koji se proteže kroz generacije i važnosti dobrih suradnika u maloj kinematografiji.
J _ 01 Vidra spada pod coming of age žanr, i to iz ugla tinejdžerke – za nijansu nježnije od tvojih dosadašnjih projekata. Kako je bilo pisati ženskog lika u sazrijevanju i pronalaženju sebe?
Nisam siguran da je ovo moja nježnija priča, možda je umjerenije izvedena pa to ostavlja dojam pojačane nježnosti. Tu je i dalje nerazvodnjeni patrijarhat protegnut kroz generacije. Od onog banalnog, tradicionalnog, do ovog koji se migolji kroz procjepe i djeluje vrlo perfidno, manipulativno. Tu je i rana seksualizacija, žensko tijelo koje se napada i koje postaje polje pritiska i konflikta. Tijelo koje muškarci žele dobiti, na ovaj ili onaj način, kroz zavođenje ili nasilje. Ali u Vidri patrijarhat nije samo usmjeren protiv žena. On je tiho i sistemski prisutan, i dječaci Balša i Luka su takođe proizvod tog istog sistema.
Uvijek imam nedoumica kod pisanja likova, jer mi oni predstavljaju točku iz koje se sve treba pokrenuti. Pogotovo sam imao nedoumica u pisanju tinejdžerke. To je doba ranjivosti koje sam davno napustio i morao sam se vratiti u to. Mnoga djeca su mi pomogla, da uopće uđem u generacijski portal. Iz puno razloga nisam ni uzimao perspektivu tinejdžerke, već je to bilo njezino putovanje kroz takav svijet kakvim ga vidim. Niti je ovo priča koji se bavi uzrocima.
J _ 02 Jesi li nailazio na izazove u samom procesu?
Jesam. Prije svega, ono što me najčešće opterećivalo bila je činjenica da tri muškarca rade film o tinejdžerki koji se bavi užasno osjetljivim fenomenima. Mislim na redatelja i producenta pored sebe. Također, nijednom nisam pomislio da zbog toga trebamo odustati. Kad kažem opterećenje, mislim na pojačanu osjetljivost pri pisanju i postavljanju situacija, jer uvijek postoji strah da se ne izazove pogrešan dojam.
Danas postoji veliko pitanje tko što smije pisati? Tko ima pravo tumačiti tuđe iskustvo i govoriti u ime drugoga? Pisanje više nije samo čin izražavanja, nego i čin odgovornosti. Već neko vrijeme ne postoje dominantni narativi i to je vrlo značajno, ali ne mislim da svi trebaju pisati samo ono što osobno jesu. Ne vjerujem u zabrane, ali vjerujem u odgovornost. Ne vjerujem da hetero ne smije pisati o queer temi i obrnuto, da žena ne smije pisati muške likove ili muškarac ženske, da se ne smije pisati o ratovima koje nismo preživjeli. Tom logikom ne bih mogao pisati serijskog ubojicu, ili uopće ubojicu, ako sam sam ne počinim ubojstvo. Mislim da je stvar u tome da više ne smijemo dopustiti da se olako piše o bilo čemu i bilo kome, iz onog ugla nadmoći i pretpostavke da sve znamo.
J _ 03 Jedan od motiva u filmu je upravo tema samopouzdanja – da progovoriš, da budeš to što jesi i ne zazireš od sebe i one oko sebe. Je li postojao proces istraživanja za ovaj film, prije nego što si se upustio u pisanje? I kako je taj proces izgledao?
Prvo sam imao ideju o toj priči, pa je prošla nekoliko transformacija prije nego što sam je počeo zapisivati. Tek kad sam postavio osnovnu strukturu i znao kraj, mogao sam krenuti dalje. Imao sam mnogo konzultacija, mnogo razgovora s djecom tog uzrasta. Imao sam stotine pitanja, dobivao stotine odgovora, da bi se na kraju sve iskristaliziralo u priču o tinejdžerki koja nije ni nadarena ni posebna, već je samo jedna obična, ranjiva djevojka u kritičnom i krhkom trenutku.
J _ 04 Izvan premijere koja slijedi u Sarajevu, Vidra je već prepoznat film na drugim festivalima. Koliko je važno imati ovakav film kao dio crnogorske, i regionalne, kinematografske scene?
U malim kinematografijama svaki film je puno više od samog proizvoda. Vidrom smo privukli pažnju festivala i marketa još dok je projekt bio u razvoju. Ali na kraju to ništa neće značiti ako film ne ispuni svoj potencijal i ne nadmaši ga. Važno je da su ti najbliži suradnici ujedno i vrlo bliski, ne samo poslovno. Mora se izgraditi krug povjerenja. Sa Srđanom Vuletićem sam postigao tu vrstu suradnje i to je bio veoma dug i značajan proces za mene. Ono što mislim da je možda i važnije jest uloga produkcije u malim kinematografijama. Odnosno, od produkcije ovisi do koje razine možeš ići u realizaciji svojih ideja.
U Vidri (što je rijetkost) nije postojala cenzura niti traženje alternativnih rješenja. Realizirali smo projekt onako kako smo ga planirali i to je velika stvar, kada imaš povjerenje u produkciju. S producentom Ivanom Đurovićem već sam surađivao mnogo puta i imamo još dva projekta u najavi, tako da sam znao da imam čvrst oslonac.
J _ 05 Radili ste s mladim glumcima koji upravo tumače likove svojih godina u Vidri – kako je izgledala ta suradnja i na koji si način njima prenio suštinu filma?
Zajedno smo ih birali na kastingu, ali Srđan je radio s njima nakon toga, sve do samog snimanja. Moram reći da je napravio možda i najvažniju stvar za ovaj film. Tinejdžere je iz nulte točke doveo do takve glumačke razine da je to postalo najveća snaga ovog filma. Sve zasluge pripadaju samo njemu.
J _ 06 U jednom intervjuu si rekao da te zanima ono što je prije kraja, da te zanimaju procesi. Koji se procesi odvijaju u Vidri?
Ja sam budan jedino u procesu. Mene zanima kako djelo nastaje, a ne ono što će postati. U procesu stvaranja sve se odlučuje. Tu se razvija etički kompas. Tu se stvara atmosfera i preispituje perspektiva. Za mene pisanje nije samo puko izvođenje plana, nego živ odnos s materijalom koji ne možeš do kraja kontrolirati. Postoji jedna točka koju uvijek tražim u svom procesu pisanja. Točka koja označava spoznaju da pišem o nečemu puno dubljem nego što sam mislio. Takvi trenuci ne nastaju iz talenta, već iz sporog i upornog rada. Zato me zanima proces. On me tjera da budem ranjiv, da se odričem kontrole, da ne razmišljam o tome da pišem pametno, nego istinito. Volim i nagrade, da se razumijemo, samo one nemaju nikakve veze s procesom.
J _ 07 Koji bi coming of age film ili knjigu preporučio svakoj osobi?
Rijetko kad dajem preporuke. Ali prvo što mi pada na pamet jest ono što je meni nekad bilo važno. To je Salingerov Lovac u žitu.
*Članak je preuzet s portala Journal.rs
Foto: Duško Miljanić, Muamer Kolar, IMDB / Instagram: @stefanboskovic_
