Slavko Sobin o muško-ženskim odnosima,
odgoju i ružičastom odijelu

Slavko Sobin je hrvatski glumac kojeg smo upoznali na Sarajevo Film Festivalu dok je perfektno stiliziran u ružičastom odijelu davao intervjue. U tom trenutku bilo je neobično, ali tek na kraju smo saznali koja ideja stoji iza tog stajlinga. Ostanite strpljivi.

Poput najvećih zvijezda odmah je pristao na intervju i već danas imamo tekst za Journal. Donosimo prvi u nizu tekstova o izvanrednom ostvarenju “Samo kad se smijem” zbog kojeg smo ostali do kasno u noć na Open Air Cinema Stari Grad pozornici i osjetili hladnoću Sarajeva u pozno leto. Vrijedilo je.

Slavko Sobin: Kratak uvod i par trivija

Splićanin koji se već s osamnaest godina odselio u Los Angeles kako bi studirao glumu je već naslov za sebe. Diplomirao je 2006. godine na American Academy of Dramatic Arts što mu je pružilo priliku da radi jednako u regionalnim i međunarodnim produkcijama. Od njih je svakako najpoznatija Game of Thrones ili uloga u Oskarom ovenčanom filmu Cold War Pavela Pawlikovskog. Poseban kuriozitet je što će se vjerna publika u Srbiji sjetiti Slavkovih početaka u megahit seriji Ponos Ratkajevih ili uloge u Žigosanim u reketu, ali ono o čemu sada govorimo daleko prelazi sve navedeno.

Slavko je glavni lik u filmu Vanje Juranić Samo kad se smijem koji je prikazan druge večeri na Sarajevo Film Festivalu. Vanja Juranić je u dirljivom govoru na početku projekcije film posvetila žrtvama u Gradačcu i posebno Nizami Hećimović, riječima

“Nizama, ovo je projekcija posvećena tebi”

Bilo je posebno delikatno, ali i neophodno razgovarati o femicidu sa Slavkom Sobinom koji je na platnu oslikao ulogu Franeta ne skrivajući nijednu nijansu tog lika. A vjerujte – ima ih milijun.

Koliko je bilo teško ući u ulogu muškarca koji je tako patrijarhalan da se u potpunosti razlikuje od osobnosti glumca koji cijeli život uči?

Prvo moram reći da je privilegija glumcu dobiti ulogu u filmu koji priča tako važnu priču. Koja je toliko važna za javnost da je osjeti i vidi. Najmanji je problem igrati patrijarhalnog muškarca. Teško je odigrati čoveka koji je ne samo nasilnik već je i on sam žrtva sistema, patrijarhata. On je muškarac kojeg roditelji nisu odgajali da poštuje ženu. Frane je čovjek koji ne zna bolje, a možda bi i htio bolje, ali ne zna kako. Žrtva je začaranog kruga nasilja, odgajanja i odrastanja, stava da su muškarci snažna dominantna bića, koji ne smiju imati osjećaje niti ih pokazivati. Teško je bilo nijansirati između nasilnika i žrtve. Njega isto boli, nosi u sebi bol i sve bi dao da nije takav.

Koliko smo svjesni patrijarhata u svojim obiteljima, na svakom obiteljskom okupljanju u svakoj svađi ili pomirenju?

Možda će ispasti da ja nisam svjestan patrijarhata jer je moja obitelj drugačija. Moji roditelji su ravnopravni. Kod mene toga nema. Ali smo okruženi time u regiji. Nažalost imamo i od prije dva dana slučaj femicida koji nas podsjeća. Ljudi često kažu dosta te priče, naučili smo sve, ali to nije točno – i dalje okrećemo glavu od nasilja. I dalje institucije ne rade svoj posao pravovremeno. Svjestan sam, naravno, patrijarhata. I svjestan sam straha i srama da se umiješamo. Svjestan sam okretanja glave ljudi kad čuju nasilje u stanu iznad.

Što ti je bilo najteže? Kakvo je iskustvo procesa? Postoji li neka anegdota?

Najteže je bilo naći mjeru da Frane ne bude samo nasilnik. Užasno je bilo teško snimati scene fizičkog nasilja, tu mora postojati ogromna pažnja prema partnerici. Nije lak film, gledala si ga. Nije lagano – u tom periodu smo svi živejli tu priču. Nema ha ha ha evo anegdote sa snimanja… Jednostavno tako je.

Zašto misliš da muškarci trebaju pogledati ovaj film?

Ne mislim da je nužno pogledati iz ovog ili onog razloga. Film se kolektivno mora gledati da se osvijesti sve to. Tihana Lazović i ja smo se dali ne samo kroz rad na filmu nego i u promociji.

Nisu ta odijela u ružičatoj boji i te čipke i ta odijela bez košulja bez razloga.

Trudimo se da naša pojavljivanja budu logičan produžetak filma. Hito bih razbiti iluziju macho muškarca. Naprosto, tako sam ja odgajan, ne postoje rodne podjele – što muškarac smije, što ne smije, gdje je mjesto ženi, a gdje muškarcu. Mislim da se to vidi u svemu što radimo. Ali imam zadršku, nikad nikom ne bih docirao što da radi. Sad da ja kažem da muškarci moraju gledati, pa da vide nešto. Svatko tko je pametan izvući će ono što treba, ali pitanje je hoćemo li dosegnuti ljude koji su prozvani u njemu.

Na Sarajevo Film Festivalu se pojavljuješ u još jednom filmu, a to je “Smrt devojčice sa žigicama”, reci mi nešto o njemu jer ga još nismo stigli gledati?

Smrt devojčice sa žigicama reditelja Gorana Kulenovića će biti premijerno prikazan 15. kolovoza na Sarajevo Film Festivalu. Ponovo je to priča o patrijarhalnom društvu, triler o društvu u kojem se šuti, u kojem se tajnama čuvaju zločini. Priča je ispričana na potpuno drugi način. Moja uloga je, usudio bih se reći, jedan drugačiji otac nego onaj u Samo kad se smijem i pozivam publiku da dođu i pogledaju.

Vjerujemo da će biti zanimljivo usporediti ove dvije uloge, a svakako će slike s premijere biti drugačije. Film Smrt devojčice sa žigicama je ekranizacija prvog romana Zorana Ferića, poznatog i kao mediteranski Twin Peaks. Sigurni smo da će posebno čitatelji požuriti pogledati ovaj uzbudljivi crnohumorni roman na velikom ekranu.

*Intervju je preuzet s portala Journal.rs.

Foto: Obala Art Centar – Sarajevo Film Festival, IMDB, Instagram (@slavkosobin, @lokomotivabylana)