Ranjiva, iskrena, slobodna… Sve je to Nina Violić. Ovoga puta o strahu, kolektivnom identitetu i moći kazališta
U vremenu u kojem živimo, zastave sve češće vijore kao prijetnje, identiteti se spremno gube u masi, a riječi gube težinu pod lavinom buke. No, naša sugovornica govori staloženo, ali do srži. Ona je Nina Violić, u svakom pogledu, bez lažnog pretjerivanja, jedinstvena pojava naše kazališne scene. U njezinu svijetu granica između života i scene ne postoji.
Naš susret zakazali smo na ovogodišnjem Zagrebačkom salonu vizualnih umjetnosti, mjestu koje baš poput naše sugovornice, poziva na promišljanje o ljudskom iskustvu, identitetu i kolektivnom osjećaju. Dok Nina publiku već godinama osvaja svojom iskrenošću, autentičnošću i sposobnošću da kroz likove istražuje ranjivost i moralnu kompleksnost, Salon pruža sličan izazov kroz vizualnu umjetnost, otvarajući prostor za introspektivu i dijalog o društvu u kojem živimo.
U otvorenom razgovoru govori o tome što znači ostati vjeran sebi u javnom prostoru, kako pristupa moralno složenim likovima, zašto kazalište vidi kao prostor ranjivosti, a ne provokacije, te gdje danas pronalazi nadu i inspiraciju.
- Obje predstave premijerno predstavljene u listopadu, Zastave i Parazitska posla, otvaraju pitanje što znači biti pojedinac unutar kolektiva koji nosi ideološke ili ekonomske zastave. Kako Vi osobno doživljavate granicu između autentičnog ja i kolektivnog identiteta koji nam društvo nameće?
Glavna svjetska propaganda na svim meridijanima i paralelama trenutačno je smrt. Kupovina bombi, raketa, aviona za smrt, brodova za smrt, umjetna inteligencija programira se za neku buduću smrt. Smrt svima koji nisu kao mi! Nacionalizam i militarizacija, znači, reklo bi se da je kolektivni identitet danas na planeti smrt. A opet s druge strane čovjek nikad nije bio pametniji, obrazovaniji, uviđavniji, svjesniji nekog kolektivnog postojanja, empatičniji, bolji. Mi smo kao ljudi sve bolji, iako nam se to ovako izbliza ne čini svaki dan, ali jesmo. I u tom smislu, kolektivno je zanimljivo i inspirativno.
Ja ne mogu drugačije nego individualno, nisam nikad pripadala nekom pokretu, skupini, nisam se mogla nikada identificirati kolektivno. Gluma je neprestana potraga za osobnim, individualnim, a opet rad u kazalištu i na filmu je kolektivni čin i za mene je upravo u tom kolektivnom postupku ljepota i veličina našeg posla. Mislim da je individualno ono što mi možemo, a kolektivno je uvijek neka utopija o kojoj maštamo.
- Mnogi vas ističu kao autentičnu pojavu na našoj sceni. Koji su najveći izazovi u očuvanju vlastitih vrijednosti dok radite u umjetnosti ili javnom prostoru?
Ne poistovjećivati se sa svojim uspjesima i ne identificirati se s onim što javnost misli da si ti, ili javnost voli i priznaje kod tebe. To je presudno da bi ostao normalan. Ljudi, a pogotovo mediji vole izabrati neki detalj i vezati ga za tebe, recimo kod mene u mojim početcima ta ladica je bila: kontroverzna, ekscentrična, ekstravagantna. Mene to nikad nije zanimalo da održavam tu sliku u javnosti kroz koju su me vidjeli, iako sam sigurno malo bila i to, ali bila sam i puno više i složenije i kontradiktornije od toga.
Ustvari, nisam se nikad puno obazirala na to kako me se doživljava i svojim radom uvijek sam rušila tu sliku, jer su me uvijek iznova zanimale neke nove stvari, mijenjala sam se. I danas to najviše volim kod sebe kad mi padne u vodu neki dugogodišnji stav ili kad pokušam nešto što sam do nedavno prezirala, nema većeg olakšanja. Gluma je zato predivna jer ako se posvetiš svom poslu bez rezerve nema ti druge nego biti iskren prema sebi.
- U obje predstave Vaši likovi žive u sustavu u kojem je parazitizam gotovo nužan za preživljavanje. Kako glumački pristupate likovima koji su moralno ambivalentni, a ipak duboko ljudski?
Svi smo mi moralno ambivalentni, svi koji imamo račune u bankama i financiramo svojim radom razne političke mafije, svi koji pristajemo na ovaj sustav smo moralno ambivalentni. Ana Borongaj je možda najkompleksniji Krležin lik kod nje je ambivalentnost prisutna u svakom udahu i svakoj rečenici, zato je beskrajno zanimljiva, jer se kad je igraš slobodno možeš poigrati sa svim svojim pukotinama i ponorima, pogotovo u zadnjoj sceni pred smrt u kojoj se ona doslovno raspadne preko svih granica dostojanstva. Nema ničeg ljudskijeg od toga kad čovjek pokaže svoju slabost, kad se guši u njoj i ne može si pomoći. To je predivan glumački zadatak.
- Publika često prepoznaje motive iz svakodnevice u ovim predstavama. Osjećate li da kazalište danas postaje zrcalo stvarnosti ili više mjesto otpora stvarnosti? Ili možda nešto sasvim drugo…
Gledala sam nedavno predstavu u Kunstu Ivora Martinića koja mi već danima ne izlazi iz glave Bilo bi šteta to ne obaviti danas. Već duže vrijeme razmišljam o tome kako kazališna subverzivnost danas više nije ni u političkom stavu, ni u gomilanju stravičnih, bolnih, brutalnih motiva, ni u čemu na što smo navikli da nas kazalište upozorava i progovara kroz povijest ono o čemu se ne progovara javno. Danas se o svemu javno blebeće, a ništa više nema težinu istine. Vratimo se Ivorovoj predstavi. On je odabrao dva fenomenalna mlada glumca Bernarda Tomića i Pavla Vrkljana koji igraju prekid svoje dugogodišnje veze. U toj predstavi nema društvenog problematiziranja o položaju gej populacije, nema reklo bi ništa politično, osim drskosti dva genijalna glumca da pokažu svoju ranjivost, jednostavnost, zaljubljenost i beskrajnu nježnost. Za mene je to najveća kazališna subverzija kojoj sam zadnje vrijeme svjedočila.
Znamo da sve što je osobno ujedno je i politično, ali ova predstava me baš nekako još čvršće uvjerila u to. To je put kojim zadnjih godina idem. Koliko duboko možemo zaroniti u vlastitu nježnost, iskrenost, ranjivost, kakve emocije danas sasvim jednostavno golo tijelo bez pretenzija da bude seksualizirano može izazvati na sceni, što se događa publici kada vidi i osjeti da se glumac pred njima zapravo zacrvenio od srama, eto to bi moglo održati kazalište živim, jer provocira tamo gdje drugi mediji ne mogu.
- Kada zastave padnu, a paraziti prežive – gdje Vi vidite nadu? U umjetnosti, u zajednici ili u pojedincu?
U bliskim ljudima. Godinama sam se trudila da stvorim život u kojem je svaki mali događaj u danu malo umjetničko djelo i danas mi je nekako uspjelo da takav bude skoro svaki dan. Ne postoji razlika između posla i života, između zabave i tugice, između ručka i predstave, važnog ili nevažnog razgovora. Sve je podjednako nevažno i glupavo, a istodobno najvažnije na svijetu. Zajednica je važna jer čovjek sam ne može ništa, a i glupo je biti sam, naš smisao je da dijelimo s drugima, ali mislim da je presudno ono što svatko od nas doživljava kao zajednicu. Onome kome je to država na primjer, njemu sigurno nije lako, ili firma, ili čak obitelj to isto može biti jako problematično iako se čini prirodno.
Moja zajednica su neki ljudi koje osjećam i s kojima dijelim neke slične stvari, ne uvijek nužno i stavove, ali neki ljudi prema kojima osjećam nježnost, pripadnost. To su i moja kći i moj dečko, moji frendovi, ali i neki ljudi koje sam možda samo jednom srela u životu i neki koje nisam nikad srela, ali sam od njih učila, oni su me inspirirali i kada znam da postoje tu negdje u svijetu oko mene ja se osjećam sigurnije.
- Kad pogledate unazad, koji su bili najvažniji trenutci u ranim fazama vaše karijere koji su Vas oblikovali kao glumicu?
Ljudi. Ja sam se zaljubljivala u ljude koji imaju neki sličan pogled prema kazalištu kao i ja i samo sam s njima htjela raditi. S drugima nisam htjela. Bila sam isključiva i bezobrazna i više sam znala što neću nego što hoću, ali to što neću tom instinktu sam baš jako, jako vjerovala. Tih mojih ljudi bilo je jako malo i puno više ih je bilo na drugoj strani i često mi se činilo da sam si zatvorila skoro sva vrata i da me veliki dio ljudi neće nikada zvati da radimo i to se pokazalo točnim, ali s druge strane radila sam projekte u koje sam sto posto vjerovala i s kojima sam imala puno mogućnosti rasti kao glumica.
A onda su došle neke uloge s kojima prebaciš na drugu stepenicu i to je isto važno da se sve te okolnosti nekako poklope da bi postao sigurniji, opušteniji, da se možeš upustiti u nešto što prije nisi mogao. Svaka velika uloga koja nosi priču i gura predstavu od početka do kraja ti pruži tu mogućnost, ali malo je onih s kojima se zaista mijenjaš kao glumac. Ofelija i Gertruda u Hamletu Olivera Frljića su to bile, Laura u Krležinoj Agoniji, Milena u Ciganu, ali najljepšem koju još uvijek igram, obje predstave je režirao Ivica Buljan, Zatvaranje ljubavi Pascala Ramberta koje sam igrala s Goranom Bogdanom…
- Imate li osjećaj da ste kroz karijeru probali sve što ste željeli u kazalištu i filmu ili Vas još nešto privlači?
Privlači me sve, stalno. To što si nešto probao prije deset, dvadeset, trideset godina ne znači da bi danas to probao na isti način. Najgora pomisao za glumca je da je sve naučio, taj stav ubija kreativnost kao ništa drugo.
- Dugi ste na sceni. Je li strah u nekoj mjeri prisutan u Vašem radu? Je li uopće ikada bio…
Uvijek me nečega strah. Čovjek bez straha je monstrum.
- Koje lekcije ste naučili tijekom karijere o održavanju dugoročnog uspjeha u glumi?
Nisam se trudila održavati dugovječnost. Trudila sam se uvijek imati neku iskrenu radoznalost prema projektima i ulogama. To me naučila Ana Karić. Ako mi nestane te radoznalosti, neću više glumiti.
- Kada se nađete u fazi preispitivanja, kako ponovno pronalazite smisao u onome što radite?
Odmorim se. Maknem. Zabavim se nečim drugim. I vrlo brzo opet mi sve postane napeto.
- Što Vas trenutačno motivira i veseli u svakodnevnom životu, izvan profesionalnih obaveza?
More.
Zahvaljujemo Zagrebačkom salonu vizualnih umjetnosti na ustupljenoj lokaciji za snimanje.
Foto: Sanja Jagatić
Styling: Ana Nikačević
