Velikom Zlatnom arenom za najbolji film na ovogodišnjem 72. Pula Film Festivalu nagrađen je Mirotvorac redatelja Ivana Ramljaka. Riječ je o jednom od najznačajnijih hrvatskih dokumentarista srednje generacije, prepoznatljivom po svom osebujnom pristupu povijesnim temama. Iza njega su do sada hvaljeni filmovi Kino otok, Dom boraca, Mezostajun, O jednoj mladosti i El Shatt – nacrt za utopiju. Na posljednjem, uz Dragutina Hedla i Hrvoja Zovka potpisuje i scenarij, dok je producentsku palicu preuzeo Nenad Puhovski.
Uz glavnu nagradu, Mirotvorac je u Puli nagrađen i Zlatnom arenom za montažu, koja je dodijeljena Damiru Čučiću. Svakako je zanimljivo napomenuti kako je ovo tek drugi čisti dokumentarni film koji je od osamostaljenja osvojio Veliku Zlatnu arenu za najbolji film. Prva je 2023. godine pripala naslovu Veće od traume redateljice Vedrane Pribačić.
Također, vrijedi se prisjetiti i dva hibridna naslova, odnosno pobjedničkih filmova koji su spojili igrani i dokumentaristički žanr – Pismo ćaći (2012.) i Kratki izlet (2017.). Ovaj potonji režirao je Igor Bezinović, čije se novo ostvarenje Fiume o morte! iz Pule vraća s osvojenih šest Zlatnih arena.
Priča o čovjeku kojeg se htjelo zaboraviti
Mnogi su vjerovali kako će mu pripasti i ona glavna nagrada, no odabir Mirotvorca nije veliko iznenađenje, možemo reći kako je bio svojevrsni dark horse ovogodišnjeg glavnog programa. O tome svjedoči i njegov sjajan prijem kod publike i kritike, koje su ga obje smjestile na drugo mjesto prema broju dostupnih ocjena. Njegova pobjeda zapravo je sjajna kulminacija ozračja koje je pratilo večer svečane dodjele koja je bila obilježena nizom aktivističkih parola u kojima se propituje aktualna društvena klima te iskazuje želja za promjenom. Zanimljivost ga veže i uz dosad jedini nagrađeni dokumentarni film Veće od traume budući da oba tematiziraju događaje vezane uz Domovinski rat.
Kao što je istaknuto u objašnjenju nagrade film ‘Mirotvorac’ iz arhivskog materijala oblikuje portret čovjeka čija je uloga u povijesti ostala prešućena, iako je mogla promijeniti njezin tijek. U toj gesti vraćanja glasa zaboravljenom pojedincu, Josipu Reichl – Kiru, film nenametljivo ali snažno progovara o vrijednosti izbora koji ne ostavljaju trag u novinskim naslovima, ali govore o ljudskosti. Priča o čovjeku kojeg se htjelo zaboraviti postao je film koji se ne može zaboraviti.
Mirotvorac
Priča koju prati Mirotvorac dijelu je javnosti dobro poznata, barem u osnovnim crtama. Godine 1991., na ulazu u Tenju, ubijen je Josip Reihl Kir, načelnik osječke policije i čovjek koji je bio u potpunosti posvećen pregovorima i mirnom rješenju sukoba. Film donosi priču o posljednjim mjesecima njegova života, u vrijeme kada je pokušavao spriječiti izbijanje krvavog hrvatsko-srpskog rata.
Kroz svjedočanstva nekoliko sugovornika i arhivske materijale iz tog razdoblja, film istražuje okolnosti njegova ubojstva. I više od tri desetljeća kasnije, brojni detalji tog zločina ostaju nerazjašnjeni, a identitet mogućih nalogodavaca još uvijek nije poznat.
Film Mirotvorac premijeru je imao ranije ove godine u sklopu festivala ZagrebDox, a premda istražuje slučaj star 34 godine, čini se relevantnijim no ikad. Prikazan je upravo u trenutku kad se povijest igra sa sadašnjošću te kada živimo u sjeni ratova, političkih previranja i krhkih institucija. Mirotvorac nije samo snažan povijesni dokument, već i važna suvremena poruka o cijeni hrabrosti, o tišini institucija i o ljudima koji su birali dijalog umjesto oružja. U vremenu kada su pojmovi istine, odgovornosti i integriteta postali rijetka roba, ovaj film nas podsjeća da su upravo oni temelj svakog zdravog društva.
Foto: Promo, Pexels
