Miodragu Dragičeviću je prva velika uloga došla tokom studentskih dana, u seriji Čizmaši, ali to je bio samo početak. Premda je u prvom velikom naletu u svojoj karijeri, već se susreo sa ozbiljno izazovnim ulogama u filmu i pozorištu. Od tumačenja Shakespearovih i Handkeovih likova u Narodnom pozorištu i Jugoslovenskom dramskom pozorištu, našao se i na velikom ekranu u hit serijama kao što su Deca zla i Južni vetar. Miša je daleko od mlade nade – on već uveliko oblikuje glumačku scenu.
Prvi put za Journal, Miša se javlja s ulica New Yorka i otkriva zbog čega je gluma za njega ultimativna forma katarze.
J _ 01 Od samog početka karijere si imao priliku da učiš od velikana – Glogovca, Bjelogrlića, Berčeka. Koliko te to ohrabrilo na početku puta i kako ti je pomoglo?
Pomoglo mi je dosta, samim tim što sam stavio sebe na neku vrstu glumačke mape tom ulogom. Iskoristio sam prvu veliku priliku na pravi način i počeo da plivam u tim vodama. Zahvalan sam što sam takvu glumačku ekipu imao oko sebe, uz koju sam stasao kao glumac. S obzirom da sam bio na drugoj godini kada sam snimao svoj prvi projekat Čizmaši, suradnja s takvim imenima mi je značila da vidim kako se glumac ponaša kada se slika krupan kadar, dublovi, fokus, sve. Na kraju dana, zahvalan sam na svemu što se moja karijera kreće ovom putanjom.
J _ 02 Košarka je u jednoj ruci bila karijera koju si za sebe želio. Da li ti je teško palo što si se morao preusmjeriti na nešto potpuno drugačije? Ili je djelovalo kao svjež početak?
U početku je ta činjenica, da 10 godina uloženih u košarku sada mora stati, izgledala strašno, deprimirajuće, tužno za mene. Ali sam kasnije shvatio da se sve događa s razlogom, i da mi je nekako suđeno bilo da se bavim ovim poslom kojim se danas bavim i koji mnogo volim.
J _ 03 Sada već imaš ozbiljne uloge iza sebe, kao i redovan staž u JDP-u. Što ti daje kazalište što nema u filmu, i obrnuto?
Film ti daje veću vidljivost, a samim time i tu popularnost. S druge strane, teatar daje živu stvar, sirovost, dešavanje u momentu, i kontakt i razmenu energije s publikom.
J _ 04 Koja je za tebe točka povezivanja s ulogama koje tumačiš?
Točka povezivanja uvek zavisi od profila ličnosti koju igram. Razni nivoi postoje za povezivanje kada se profil neke ličnosti razloži na dijelove. I ta povezivanja su nekada dobra za nas glumce, jer na taj način dolazi i do vrste autopsihoterapije. Kroz razne postupke i identifikacije mi liječimo sebe i doživljavamo neke katarze i pražnjenja.
J _ 05 Što je za tebe bila najizazovnija uloga do sada – i zbog čega?
Sigurno uloga Kaspara od Petera Handkea, u režiji Miloša Lolića. To je bio jedan koristan proces za mene, gdje sam se morao potpuno svesti na nulu. Sve što sam do tada naučio o glumi, a i u stvarnom životu, zato što je dječak koga tu tumačim tabula rasa. Uči sve od početka – da govori, socijalizira se sa ljudima, upoznaje svijet. Tako da mi je sigurno to bila jedna od izazovnijih kazališnih uloga, a i ovako.
J _ 06 Kako ostaješ dosljedan sebi dok ti se karijera razvija brzinom svjetlosti?
Nekako sam u kontaktu sa samim sobom. Miran sam, i na taj način ostajem prisutan i smiren dok se vreme odvija munjevitom brzinom. Kao da je postalo kraće. Sada već, poslije skoro 11 godina u ovom poslu, mogu sebi priuštiti da biram i radim samo ono što me zanima, inspirira i pokreće.
J _ 07 Koji su te filmovi (ili glumci) zaljubili u kinematografiju? I koji je poslednji film koji te zaista oduševio?
Glumac zbog kog sam odlučio da se prijavim na FDU je Denzel Washington. Tako sam krenuo da gledam filmove i volim kinematografiju. Poslejdnji film koji me je raspametio je Once Upon a Time in Anatolia – turski film, drama, sirova životna priča i paleta likova i glumci koji igraju za Oskara.
J _ 08 Kako si prepoznao da je gluma tvoj poziv? Da li je to bio instinkt?
U početku nisam prepoznao glumu kao poziv. Ali kada su se desile neke životne smjernice, onda sam počeo razmišljati u tom pravcu i otkrio da me osjećaj i instinkt nisu prevarili. I u glumi dosta radim na instinkt i na prvi impuls, tako da je i ova odluka bila na taj način.
*Sadržaj preuzet sa Journal.rs.
Fotograf i stilista: Filip Cvetković
