Zvijezda u nastanku: Prije nego što vas Lidija Kordić osvoji u novoj seriji, stala je pred naš objektiv

Karizmatična, talentirana i iskreno zaljubljena u umjetnost, Lidija Kordić je jedno od najzanimljivijih novih imena regionalne glumačke scene. Put ju je trenutačno doveo u Zagreb, čijim smo ulicama i prošetali tog sunčanog listopadskog dana. U gradu je novo lice, no na europskoj sceni itekako je zapaženo, o čemu svjedoči i sjajno priznanje u vidu European Shooting Star, kojom je postala prva glumica iz Crne Gore s ovim prestižnim naslovom.

Iskreno, toplo i s dozom humora, Lidija govori o svojim počecima, odgovornosti koju donosi uspjeh, važnosti prijateljstva i jednostavnim trenucima mira daleko od kamera.

• Tvoj novi glumački projekt veže te uz Zagreb. Riječ je o seriji Divlje pčele koju ćemo pratiti na RTL-u. Što te privuklo njemu?

Privuklo me to što je prva rečenica opisa mog lika bila da je najmlađa, treća sestra i vječito zaljubljena i romantična što sam zapravo i  privatno, ako dodam još i to da ima 17 godina, shvatila sam da mi je ovo možda prilika da se vratim mlađoj sebi što je uvijek zabavno. Također, prije toga nisam nikada radila u Hrvatskoj i to je još jedna stvar koju sam poželjela. Sretna sam što sam tu jer sam sa svojim sestrama Ana Marijom i Lidijom započela jedno predivno prijateljstvo još od prvog dana.

• Kako si pristupila izgradnji lika Zore, najmlađe sestre Runje? Koje su ti bile ključne osobine koje si željela prenijeti na ekran?

Pa možda upravo ovo što sam već rekla, neku mlađu verziju sebe, djevojka sa sela koja ima lude snove, Zora čak i pjeva što mi je još jedna zajednička ljubav. Nadam se da ću prenijeti tu tinejdžersku lepršavost, zaljubljenost i naivnost. A poslije ćemo vidjeti kako se sve razvija, nije baš sve onako kako izgleda u kući Runje.

• Kažeš da Zora nije sve što se čini na prvu. Možeš li nam otkriti nešto što gledatelji možda neće odmah primijetiti u njenom karakteru?

Ne bi bilo zanimljivo da otkrijem, ali mogu reći da nije pitanje karaktera već situacija koje će se dešavati. Bolje je da ljudi prate i gledaju, nije zanimljivo ako se otkriva odmah u početku.

• Iz tvoje perspektive, koja je sjajna pozivnica za gledatelje da večeri provedu uz Divlje pčele?

Godina je 1950., a tri sestre pratimo u borbi protiv patrijarhata u jednom malom izmišljenom mjestu.Meni to zvuči zanimljivo (haha).

• Kao što si i sama istaknula, uz tvoj lik veže te i ljubav prema glazbi. Načuli smo da radiš na svom prvom solo albumu. U kojoj je fazi ovaj projekt? Kako se te dvije umjetnosti međusobno nadopunjuju?

Nemam puno vremena posvetiti se glazbi, ali ona je stalno tu i čeka. Ničemu se ne posvećujem na pola, ili sto posto ili nikako, pa evo i sama čekam tih 30 dana u kojima ću se posvetiti glazbi koju svih ovih godina pišem. Do tada ju često provučem i kroz filmove i predstave.

• A tu su i voditeljske uloge, jedna od njih je i ona na Sarajevo Film Festivalu. Grad je to u kojem si i studirala. Prisjećajući se početaka, koji bi savjet dala mladima koji odlaze iz svog doma u nepoznato, tražeći svoj put?

Ništa nije strašno, i da se desi nešto ružno – prođe, a kad prođe postane jedna predobra priča za prepričavanje i smijanje i za ono najbitnije, životno iskustvo.

• Upravo te Sarajevo Film Festival nakratko i vraća kući. Doduše u Porto Montenegro gdje će se održati i prva dodjela Adriatic Film Awards. Raduješ li se balkanskim Oscarima?

Jedva čekam. Raduje me što je to “kod mene” i jedva čekam biti dio dodjele tu negdje kući. Nisam očekivala nikakvu nominaciju pa me ovo potpuno oduševilo, opet kažem- jedva čekam!

• Koje te uspomene danas vežu uz nominirani film Radnička klasa ide u pakao?

Vežu me moji dragi i najdraži ljudi, neki više nisu tu… sati i sati razgovora, druženja, smijanja i plakanja. I jedna rečenica koja mi je obilježila snimanje, a rekao ju je moj najbolji drug Momo Pićurić: Lido, nama su dali uloge bez teksta jer smo Crnogorci, da nam je lakše (haha).

• Ove godine za tebe je već stigla sjajna nagrada. Kako si se osjećala kada si saznala da si izabrana za European Shooting Star? Prva si glumica iz svoje zemlje koja je stekla ovo sjajno priznanje.

Iskreno, osjećala sam ogromno uzbuđenje, ali dugo, dugo to nikako nije došlo do moje glave. Kao sve mi je bilo super, istraživala sam o tome, tko je prije sve dobivao tu nagradu, sve je zvučalo savršeno, ali i nerealno. Sada s odmakom i slegnutim emocijama shvaćam kolika je to zapravo čast. Iznimno sam sretna i drago mi je što su ljudi prepoznali moju ljubav prema ovom pozivu.

To što sam prva u Crnoj Gori mi je isto tako predivno. Posebna je čar otvoriti neki put i ja se nadam da sam time uspjela usmjeriti fokus na crnogorske umjetnice/umjetnice.

• Biti prepoznata kao jedan od najperspektivnijih mladih glumaca Europe nosi i određenu odgovornost. Kako ti doživljavaš taj aspekt nagrade?

Smatram da nagrada nosi određenu vrstu odgovornosti jer treba poslije toga nastaviti i opravdati daljim radom. Volim osjećaj odgovornosti jer me vuče dalje te tjera da i samoj sebi dokažem da sam izabrala neki pravi put.

• Vratimo se na sam početak priče, sjećaš li se trenutka kada si prvi put osjetila da želiš biti glumica? Je li to bila odluka ili nešto što se jednostavno dogodilo?

Oduvijek sam mislila da je muzika moja jedina ljubav. Gluma je došla u srednjoj školi i tad sam shvatila da želim probati i tu vrstu umjetnosti. Vrlo brzo se desila odluka da želim upisati glumu i ništa drugo. Prvo odbijanje na akademiji nisam shvatila kao kraj, bilo je teško, ali sam tu “propuštenu” godinu iskoristila da se još bolje pripremim i da se trudim da ono što želim i dobijem. Zahvalna sam na svim tim dobrim i manje dobrim ishodima, sve je imalo smisla i razloga.

• Tvoja filmografija obuhvaća projekte iz Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine, Turske i Italije. Kako se snalaziš u različitim kulturnim i jezičnim kontekstima?

To je zapravo moje ostvarenje snova, prilika da idem dalje i da se ne ograničavam. Svaka nova država, svaki novi set, jezik, mi je značilo mogućnost istraživanja i sebe u nečemu što nije poznato. Sada sam snimala i u Gruziji, i ta iskustva su neprocjenjiva. Ja se jako brzo vežem i za mjesta i za ljude, volim što imam prijatelje na raznim stranama svijeta i što imam sreću i privilegiju da konstantno upoznajem i radim u novim sredinama. Mislim da se snalazim dobro, nije nikako jednostavno, ali to su izazovi koji su mi najdraži, što nepoznatije to bolje i interesantnije.

• Jedno od zanimljivih glumačkih iskustava zasigurno je ono Ciccioline u filmu Diva Futura. Kako bi nam ga ti opisala? Posebno ako uzmemo u obzir da je riječ o stvarnoj osobi s kompleksnim životom?

Dosta dugo je trajao proces castinga i prošla sam ta tri kruga. Iskreno sam bila ponosna i presretna što sam uspjela dobiti ulogu u Italiji jer mi je oduvijek bila želja da tamo živim i radim, ovim sam otvorila jedna mala vrata, nadam se da ću uskoro dobiti još neku priliku tamo. Diva Futura mi je omogućila jedan uvid u svijet koji mi je do tada bio stran, a naučio me da nije sve onako kako na prvu izgleda. Do sada sam imala tri uloge žena koje su stvarno postojale ili postoje, i meni kao velikoj ljubiteljici dokumentaraca je to ono što me potpuno očara jer takvi, kompleksni, životi su radost za istraživanje.

• Koji ti je glumački projekt dosad bio najizazovniji, a koji najosobniji?

Najizazovniji do sada mi je bio najnoviji projekt koji sam radila u Gruziji, Mladi Staljin. Mislim da sam tu o sebi kao glumici najviše naučila, jako se radujem vidjeti kako je to sve ispalo jer mislim da sam dobila jednu predivnu priliku da se zaista, možda prvi put, pokažem u nekom svjetlu u kojem me ljudi nisu vidjeli do sada.

Možda mi je to čak i najosobniji projekt baš iz tog razloga što sam konstantno prakticirala jednu vrstu introspekcije i pokušavala doprijeti do nekih granica sebe koje do tad nisam spoznala. Sada preostaje da pričekam i vidim kako to zapravo izgleda (haha).

• Koja je najveća lekcija koju si naučila kroz dosadašnji rad u različitim filmskim i televizijskim projektima?

Naučila sam da u ovom poslu moraš biti otvoren i spreman na raznorazne izazove. Naučila sam da ništa ne shvaćam osobno i da konstantno slušam, upijam i učim od kolega i ljudi sa seta. Drago mi je što mogu reći da sam skoro u svakom projektu imala bar jednog kolegu/kolegicu koje kad gledam budem opčinjena lakoćom, inteligencijom, partnerstvom i sl. Želja mi je da budem dobra partnerica i da me tako ljudi pamte nekada.

• Daleko od malih i velikih ekrana, što je ono što te posebno veseli? U čemu uživaš u slobodno vrijeme?

Dokumentarci, moja mačka, dekica, lampice, tišina i mir. Tako punim baterije, volim biti sama i koristim svaki slobodan trenutak da napravim sebi jednu cozy atmosferu i da se tako opustim.

 Foto: Martina Movrić