S Lanom Barić ususret zagrebačkoj kinopremijeri jednog od najboljih hrvatskih filmova 2020. godine

S Lanom Barić ususret zagrebačkoj kinopremijeri jednog od najboljih hrvatskih filmova 2020. godine

Kad bismo morali izdvojiti film koji je apsolutno obilježio hrvatsku kinematografiju prošle godine, izbor bi bez razmišljanja pao na dramu Tereza37. Prošlog je ljeta u Puli trijumfirao i prisvojio si mali sijaset nagrada, točnije čak šest Zlatnih arena. Igrao je Francuskoj, SAD-u, Švedskoj i drugim zemljama, a glumica Lana Barić odnijela je i nagradu na najbolju glumicu na beogradskom Međunarodnom filmskom festivalu. Napokon je došlo vrijeme i da zagrebačka publika pogleda film i to na omiljenoj Ljetnoj pozornici Tuškanac gdje premijerno igra večeras! Nakon kinopremijere, počinje se prikazivati u raznim nezavisnim kinima diljem Hrvatske.

Tereza ima 37 godina, 10 je godina u braku i upravo je doživjela četvrti spontani pobačaj. Pod pritiskom koji joj pristiže sa svih strana počinje preispitivati svoj život i kreće u transformaciju kakvu ne očekujemo, tražeći druge muške partnere.

Lana Barić na scenariju je radila godinama, a kako se uživjela u ulogu Tereze i što ju je inspiriralo da osmisli tipičnu priču za naše prostore s ‘atipičnom’ junakinjom otkrila nam je u razgovoru.

  • Znamo da ste na scenariju za film radili dugo. No, koji su vas to trenuci tijekom godina potaknuli da pišete ‘Terezu37’ Koliko možemo doživjeti vaše osobne doživljaje i iskustva u filmu?

Pisala sam je dugo, ali samo zato što se nisam previše opterećivala s tim scenarijem, jer sam imala svog posla, tako da nije to bio neki porod umjetničkog djela, nego sam radila na scenariju kad mi se htjelo, ili kad sam imala inspiraciju. Sve je išlo u nekom svom tempu,  istina dosta sporom, jer nije bilo nikakvog zadanog vremenskog roka ni pritiska. Do trenutka do kad nismo dobili novac za realizaciju. Film je potaknut nekim događajima koji su se uistinu zbili. Kieslowski je rekao da se svijet ne može promijeniti, samo se može opisati. E, tako nekako je bilo.

  • Tko se sve može poistovjetiti s Terezom? Je li Terezina želja za majčinstvom i strah od činjenice da se u tom smislu još nije ostvarila uopće njezin ili uvjetovan samo vanjskim svijetom?

Ja se sjećam kad sam ja odrastala, to je bilo pitanje koje se uvijek postavljalo, a i danas se postavlja – imaju li djecu? Koliko djece imaju?  Kad planiraju? Generalno mi je u Dalmaciji uvijek smetalo to zadiranje u tuđu privatnost što se dole često karakterizira kao šarm. Nije mi to ni šarmantno ni duhovito. Mislim da se jako puno žena ni ne pita, pritom ne mislim da je taj vanjski pritisak nužno direktan, ali je implicitan i upisan i ako neka obitelj ili par ne žele djecu, primjerice, – to se još uvijek zasebno tematizira i propituje. Naravno da je odgovornost individualna. Ono čemu sam ja svjedočila jest da  se često djeca rađaju po redu i  inerciji,  a često i iz dosade i praznine vlastitog života. Svega toga ima ovdje. 

  • Tereza polako doživljava transformaciju, postaje sve slobodnija, konačno malo sebična. Ali ta se promjena često svodi pod ‘aroganciju.’ Slažete li se da se na našim prostorima često na žensku otvorenost gleda kao na aroganciju?

Na našim se prostorima ta ‘sloboda’  kod žena često kažnjava, sužava ako hoćete, i često od strane muškaraca. Ne želim generalizirati, to nikako, ali govorim o svom iskustvu, o pasivnoj i aktivnoj agresiji koja se u tom slučaju često ispoljava. Ponavljam, to je moje iskustvo. Višestruko. Žene koje su ‘van kontrole’ treba kazniti,  suziti, ograničiti , iskontrolirati – to sam jako puno puta osjetila na svojoj koži i toga ima i u ovom filmu.  

  • Je li ovo za vas bio najslobodniji lik koji ste igrali? Kako ste se osjećali glumeći Terezu?

Ne znam da li je uopće slobodna,  ja zato i stavljam pod navodnike tu slobodu. Osjećala sam se dobro, jer sam imala veliku podršku ljudi iza kamere i mojih kolega samnom u kadru.  Uvijek je lako kad radiš s dobrim, darovitim ljudima.

  • Ujedno je film i vaš scenaristički prvijenac. Što je najzahtjevniji dio pisanja scenarija i kad ste bili zadovoljni i uvjereni da je priča zaokružena i spremna za snimanje?

Nisam nikad bila potpuno zadovoljna niti potpuno sigurna, ali došlo je to vrijeme za snimanje,  postojao je datum, scenarij nije bio nespreman, dapače, ali da nismo snimali tada ja bih još prčkala po njemu. Osim toga scenarij u realizaciji dobiva svoju drugu formu i kasnije u montaži svoju treću, to je filmski proces.

Foto: Nikola Predović

Učitati još
Zatvori