Dragan Mićanović o seriji Sablja, ulogama koje su ostavile traga, Hollywoodu, Londonu i Beogradu
Sunčano jesensko poslijepodne i Jugoslovensko dramsko pozorište, matično kazalište legendarnog Dragana Mićanovića – s kojim smo baš tu i razgovarali. Ipak, ovoga puta povod nije nova predstava – ali jeste nešto sasvim novo – i to za cijelu regiju. Povod našeg razgovora su tzv. balkanski Oskari, odnosno Adriatic Film Awards koji se ove godine prvi put održavaju, ovog vikenda u Tivtu, u Crnoj Gori. Adriatic Film Awards nadovezuju se na tradiciju nagrade Srce Sarajeva za TV serije, proširujući je novim konceptom koji uključuje i filmska ostvarenja. Tako se uspostavlja jedinstvena regionalna platforma posvećena promoviranju i afirmaciji istaknutih filmskih i televizijskih ostvarenja, te njihovih autora i autorica. U strukovnom žiriju je 560 članova iz različitih zemalja i profesija filmske industrije, a isti je izabrao i ovog slavnog glumca.
Gospodin Mićanović je nominiran za ulogu u seriji Sablja, seriji o kojoj se vjerojatno najviše govorilo u posljednjih (skoro pa točno) godinu dana.
Dragan Mićanović je igrao vrlo zahtjevnu ulogu – ličnost koja je ostavila neizbrisiv trag na srpsku povijest – i ličnost za kojom ćemo još dugo žaliti – premijera i doktora Zorana Đinđića. Razgovarali smo o izazovima ove uloge, uspomenama glumca na vrijeme u kojem su se događaji prikazani u seriji događali, ali i o kazalištu, filmu i televiziji kao različitim glumačkim alatima. Bilo je riječi i o Cannesu, balkanskim, ali i originalnim, holivudskim Oskarima na kojima je Mićanović prvi put bio u ožujku, s filmom Čovjek koji nije mogao šutjeti.
1. Ovog vikenda se prvi put održavaju Adriatic Film Awards. Nominirani ste u kategoriji Najboljeg glavnog glumca u TV seriji za ulogu Zorana Đinđića u seriji Sablja. Društvo vam prave veliki Tihomir Stanić, Gordan Kičić, Franjo Dijak i Živko Anočić. Moram pitati, kakav je osjećaj biti nominiran?
Lijepo je to, ali nekako, kad su u pitanju nagrade za neke filmske uloge, a uopće i u kazalištu – to je sve za minuli rad, nešto što smo mi davno završili. U kazalištu dobijete nagradu, pa neku predstavu igrate još uvijek, pa vam to možda eventualno da malo više samopouzdanja da nastavite i da znate da je to što ste napravili i da je to i nagrađeno – dobro. Ali za nešto što ste napravili prije godinu, dvije, i što je nepromjenjivo, što ostaje tako zapisano – to je za neki davni, minovni rad. Ali, lijepo je – i još ljepše ako je u sklopu jednog lijepog posla kojeg se sjećate s radošću, a tako se sjećam Sablje. Na Sablji smo radili temeljno i kvalitetno i napravili smo seriju koja je dobila toliko nagrada i koja je značajna, sa značajnom temom koja je privukla veliku pažnju – i ako je. Sa sobom je povukla razne značajne debate.
2. Vaše kolege Lazar (Tasić) i Milica (Gojković) su takođre nominirani.
Da, biti nominiran za značajnu seriju jesu lijepe vijesti. Mislim da smo mi već dobili jednu od najljepših nagrada – onu u Cannesz, za cjelokupni glumački ansambl. Ja sve radim timski, pa mi je to jedna od najljepših nagrada koju sam u životu dobio – jer je dijelim s dragim kolegama i to za jedan jako lijep projekat.
3. Izjavili ste kako ste se u pripremi za ulogu trudili da ne imitirate – već da njegove govore slušate kao glazbu, upamtite taj ritam. Slušate melodiju glasa.
Nisam se htio odreći mimike, stila govora i drugih stvari vezanih za pokojnog premijera zato što su više nego značajni. Njegov karakter je poprilično oslikavao taj brzi govor, brze misli, tu energiju koju je ispoljavao svuda gdje bi se pojavio. Tako da – ta njegova energija i brzina su me vodili kroz lik, toga se nisam htio odreći, morao sam to zadržati.
4. Da li mislite da je bilo razlike između njegove osobne i javne prezentacije, u smislu stila govora?
Nisam imao prilike upoznati ga, ali mislim da ne. Mislim da je bio otvoren, da je onakav kakav je bio na javnoj sceni, da se nije pretvarao. Ne znamo – mi smo osmislili, to je bila ta autorska sloboda da osmislimo njegove scene van tog javnog nastupa. I mislim da smo našli dobru mjeru u tome.
5. A dio gdje pričate na njemačkom, recite nam više o tome?
Njemački ne pričam uopće. Vježbao sam ga mjesecima, baš jesam, pokušavao sam zvučati kao neko tko ga priča. Ali imao sam fantastičnu pomoć – od profesorice njemačkog, ali i kolege Nijemca s kojim dijelim tu scenu (glumac Rainer Wöss). Kolega Wöss se začudio kad je saznao da ne znam ni riječ njemačkog, što je ogroman kompliment.
6. Što je bio najveći izazov uloge, po vašem mišljenju? Igrali ste mnogo povijesnih likova, ali sada je drugačije.
Da, Zoran Đinđić je moj suvremenik, dakle, netko tko je nama blizak, iz nedavne povijesti. Gomila ljudi ga se sjeća i zna kakav je on zaista bio. Mnogo je lakše igrati lik iz davne prošlosti, tu možete dati mašti na volju, a ovdje ne, ovdje ste ipak u nekim zadanim okvirima koje svi znaju. Ne možete mnogo lutati i maštati kao – što ja mislim, kakav bi on mogao biti. A uopće, najveći izazov je… Pa, kontekst kojim se bavimo, to je jedna vrlo, vrlo ozbiljna tema. Sablja, ubojstvo premijera i posljedice koje i dan-danas osjećamo. Tema koju smo odabrali je jako značajna, samim tim – bitno je prikazati je tako da bude i vjerodostojna i istinita. Da se oni koji su prošli kroz taj period mogu prisjetiti u kakvom smo društvu živjeli, kakve smo sve probleme imali. Ali, i da ovi mlađi znaju kako ta naša bliska prošlost nije bila nimalo svijetla, bila je krvava.
7. Zanimljivo, serija je izašla u jednom vrlo specifičnom, napetom momentu u društvu, generalno u državi.
Da, kao da smo predosjećali da se u društvu nešto kuha. Možda odgovor na to pitanje najbolje oslikava poziv od strane studenata, koji su tada tek krenuli u blokade. Zvali su me da budem njihov gost, jer su prikazivali dvije epizode Sablje u amfiteatru i željeli su da im ja budem gost prije toga, da malo popričamo o tome. Sama ta želja da žele da pričaju o tome, da žele da pogledaju to – meni je zaista bilo puno srce, jer su u pitanju mladi ljudi koji su se rodili poslije ubojstva Đinđića, koji o tome ne znaju mnogo. Ali, imali su želju saznati i da nauče nešto o tom periodu, periodu njihovih roditelja.
8. Sam kraj serije, taj čuveni govor. Kao jedno neobično pretkazanje.
Tako je.
9. Koliko dugo je trajala cjelokupna priprema?
Par mjeseci prije nego što je počelo snimanje smo imali vrlo temeljne glumačke probe. Za ovakvu vrstu projekta, to je veoma bitno – da se svi okupljamo, da se čujemo, da se ojsetimo i da znamo koju vrstu serije snimamo. Goran (Stanković) i Vladimir (Tagić), redatelji i autori ove serije su svemu pristupili jako, jako ozbiljno, temeljno se posvetili.
10. U usporedbi televizija – film, što vam je draže, koje su glavne razlike?
Kad odlučujem da li ću nešto raditi ili ne, mene prvenstveno zanima kako je to napisano. Da li će to biti serija, da li će to biti film, da li će to biti kratak film…
11. Poput Čovjek koji nije mogao šutjeti?
Da, kao taj film. Zanima me tema kojom se bavimo i zanima me lik koji trebam donijeti. Nakon toga idu i druga pitanja – s kim trebam raditi, na kakvom materijalu i tako dalje. Vodi me lik, a sad da li je film, kratak film… Najveću radost mi pričinjava kazalište – zato što je to trenutak koji dijelim s mnogo ljudi, s publikom, ali i kolegama. Film i televizija su takvi da reakciju dobijate tek nekoliko mjeseci nakon odrađenog posla. To je onda jedna potpuno druga vrsta zadovoljstva. Pričate o nečemu što ste završili prije šest mjeseci, ponekad i godinu dana – ponekad i duže. U kazalištu, vi energiju sa publikom dijelite odmah, odmah znate na čemu ste.
12. Da li postoji lik koji je ostao u vama, o kom najradije pričate?
Iskreno, najiskrenije, ja mislim da sam ovakav čovjek, ovakav kakav sam i zbog raznih likova koje sam u životu odigrao, kroz razne misli koje sam morao kroz sebe da provučem. Dakle, ja sam potpuno siguran da ne bih bio ovakav kakav jesam, da nije kroz mene prošao Romeo, da nije prošao Alcest iz Mizantropa, da nisam bio čovjekomrzac, da nisam bio Mizantrop, da nisam bio Hamlet i bavio se takvim mislima, filozof ili što god. Ali popriličan broj teških dramskih uloga sam morao, da bih bio vjerodostojan, da bi mi publika vjerovala… Morale su te misli i te riječi proći kroz mene. Tako da da, svi oni ostave po malo neki ožiljak, oblikuju karakter.
13. Vi i birate, volite igrati povijesne ličnosti? Karijera svih velikih glumaca je uglavnom vezana za neku asocijaciju – možda bi to bila ona za vas?
Da, da, mada biraju i one mene. Sve se nekako spojilo. Nedavno sam završio i rad na seriji Pupin – još jedna veoma značajna povijesna ličnost. To nas čeka, sljedeće godine će biti prikazana i zaista jedva čekam da vidim što smo tu napravili – i da vidim reakciju publike.
14. I mi jedva čekamo. Vratila bih se na film Čovjek koji nije mogao šutjeti. Bio je nominovan za Oskara, bili ste u Los Angelesu.
Da, prvi put sam bio na dodjeli, prvi put u Los Angelesu uopće. Bilo je jako simpatično i zanimljivo – toliko mi je bilo lepo u tih par dana, divno sam se proveo, tako da sama dodjela nagrada i tuga što nismo dobili Oskara je možda i najmanje interesantna stvar u cijelom tom putovanju koje smo imali. Moram priznati, ceremonija mi je bila najmanje interesantna od svega što sam tamo doživio. Vidio sam prijatelje koje dugo nisam vidio, svi smo bili na okupu, cijeli taj žar, vajb oko nagrade… Bili smo u divnoj kući, imali prelijepo vrijeme, sve je bilo baš onako čarobno.
15. Ipak, šteta za nagradu.
Pa da, što da se radi… Ali, film je toliko nagrada osvojio, sve druge osim te, tako da to ne umanjuje njegovu vrijednost nikako.
16. Naravno. Generalno, privlači li vas inozemstvo? Već ste živjeli u Londonu.
Star sam da bih donosio neke drastične promjene u svom životu, tako da ne razmišljam o tome. Ali, volim raditi s raznim ljudima, radio sam s raznim ljudima, s različitih podneblja i kontinenata. Gdje me ovaj moj posao odvede, ja sam zahvalan na prilici. Radio sam dosta u inozemstvu, da li ću i dalje – ne znam. Takav je naš posao, ali… Da li ću se seliti i tražiti sreću negdje drugdje, teško.
17. Amerika nikako?
Pa ne, nikad me nije privlačila. Bio sam u Americi, u nekim drugim gradovima, ali u Hollywoodu prvi put sada. Nisam imao neke želje za tim. Mene su uvek privlačile uloge i ljudi s kojima bih trebao nešto raditi. Znate kako, baš sam se nagledao, a i naigrao raznoraznih likova po tim filmovima – i nije me to toliko ispunjavalo. To su uglavnom pomalo plitko napisani likovi. Kad bi se pojavilo nešto na tržištu, neki dobar scenarij s jako dobrom ulogom za nekog stranca, ja bih se naravno borio za tu ulogu. Ali ovako, ne privlači me – jer to nisu scenariji s ulogama koje bih ja igrao.
18. Ali zato ste u Londonu igrali u Hamletu.
Da, u Shakespearovom Globe teatru. To je projekt koji sam objeručke prihvatio, ali i dio moje mladosti. Kad se sjetim tog perioda, nekako mi je milo u duši. Shakespeare je moj omiljeni pisac, igrao sam ga baš dosta i na našim scenama, s njim sam maltene i počeo – s Romeom. Kad imate takvu privilegiju da svog omiljenog pisca igrate na njegovom jeziku, dakle u originalu, a ne u prijevodu, i to u njegovom kazalištu, kad god se sjetim…
19. A koliko dugo ste živjeli u Londonu? Mnogo mladih danas razmišlja o odlasku.
Tri i pol godine, u mladosti. Da… Nekad je bilo drugačije. Ovdle je bilo toliko mračno, ratovi na sve strane, sankcije i užas. Sada je, bogami, na globalnom nivou, pobalkanio cijeo svet.
*Intervju je preuzet sa Journal.rs.
Foto: IMDb / Warner Bros. Discovery
