Sarajevo Film Festival polako se privodi kraju – i malo je reći da uživamo. Ove godine, velike svjetske zvijezde stigle su u bosansku prijestolnicu – Paolo Sorrentino (s kojim smo i razgovarali), Willem Dafoe i Stellan Skarsgård samo su neki od njih. Također, uživali smo i u masterclassovima, radionicama, pa i samom điru gradom. Ipak – najveći fokus je, naravno, na filmovima.
Sarajevo Film Festival obilježile su brojne premijere, kako svjetske, tako i regionalne. Jedna od njih bila je i premijera jedinog srpskog filma u natjecateljskoj kategoriji studentskog filma – filma Tarik. U režiji Adema Tutića, a s Filipom Tasićem kao direktorom fotografije, pogledali smo ovaj kratkometražni igrani film o Tariku, učeniku koji, nakon što bude izbačen iz škole u Lazarevcu, biva prisiljen napustiti svoju majku Mariju i preseliti se u Novi Pazar kako bi živio s ocem Safetom i njegovom obitelji.
O dojmovima sa snimanja – kao i sa Sarajevo Film Festivala – ekskluzivno za Journal razgovarali smo s Filipom Tasićem.
-
Kako je došlo do ideje za ovaj film, a potom i do suradnje s redateljem Ademom Tutićem?
Ako se ne varam, Adem je ideju za film imao prije nekoliko godina. Jedan njegov prijatelj ima sličnu priču pa je, zajedno s našim kolegom Mariom Nikolićem, oblikovao to u priču ovog filma. Do naše suradnje došlo je prirodno – već smo nešto radili zajedno prije ovoga i kad me pozvao na priču s ovakvom tematikom, bilo je lako reći da.
-
Kako je bilo raditi na filmu?
Meni je rad na filmu bilo nezaboravno iskustvo, pogotovo kada se sjetim da je većinski financiran uz pomoć Ademovih sugrađana iz Novog Pazara, koji su tim gestom pokazali koliko im je stalo. Iz perspektive autsajdera, gostoprimstvo, toplina i marljivost u svakom koraku procesa stvaranja ovog filma fascinirali su me. Tako da bilo kakva poteškoća koju bih sada mogao navesti u procesu rada pada u vodu u usporedbi s povjerenjem koje su nam ulijevali.
-
Tarik je premijerno prikazan na Sarajevo Film Festivalu. Koji je značaj festivala za vas?
Pa, SFF je jedan od, ako ne i najjači festival u regiji. Ova vrsta afirmacije i povratne informacije iz industrije iznimno je značajna. Šalili smo se tijekom cijelog snimanja da već znamo kako ovaj film ide u Sarajevo – i nevjerojatno nam je iskustvo to što smo zapravo ovdje. Mislim da smo ga toliko puta “urekli” da je otišlo u kontra smjeru.
-
Kako si se odlučivao za kadrove koje gledamo u filmu? Statična kamera, krupni kadrovi… Isti savršeno dočaravaju emotivnu distancu između likova.
Vizualni identitet ovog filma potpuna je suprotnost od onoga što smo Adem i ja ikada radili, ali smo u pripremama zaključili da je to jedini način na koji bismo ga mogli snimiti. Kamera, odnosno publika, postaje voajer nečega što se odvija pred nama, izvan nas. Izbjegavajući da pokretima podupiremo emocije, stvorili smo određenu distancu kao paralelu distanci koju Tarik cijelo vrijeme osjeća. Marljivo smo vizualni svijet ovog filma gradili prema dramaturgiji i mislim da smo napravili dobar posao.
-
Premijera filma na SFF-u je velika stvar, posebno jer govorimo o studentskom filmu. Koje su vaše emocije poslije premijere?
Mislim da ne mogu opisati sve emocije koje su nas preplavile nakon premijere, ali znam da ćemo je svi pamtiti kao jedno nezaboravno iskustvo. Radio sam na filmu jer on govori o univerzalnoj temi nepripadanja. To je ono što najviše volim – raditi filmove koje će netko pogledati i možda se zbog njih osjetiti manje samim na svijetu. U odnosu na cijelu današnju situaciju, mislim da je taj sentiment najvažniji – nismo sami u ovome.
*Članak je preuzet s portala Journal.rs
Foto: Sarajevo Film Festival, Promo, Kadrovi iz filma
