Pred njim je prva velika uloga karijere. Domagoj Ikić o emotivnoj predstavi Matija, ali i životu izvan pozornice
Kazalište Arterarij novu sezonu započinje u petak, 19. rujna premijerom predstave Matija, nastale prema istoimenom romanu autora Drage Hedla u kojem otvoreno progovara o gubitku sina. Mladi glumac Domagoj Ikić preuzeo je naslovnu ulogu, a pred njim je velika prilika i izazov: susret s ulogom koja nosi duboku emotivnu težinu i stvarnu životnu priču.
Bio je to sjajan povod za zajednički susret, a u jednom od svojih prvih medijskih istupa nam otkriva kako se nosi s odgovornošću koju ta uloga nosi, koliko mu znači podrška Matijine obitelji, kako vidi početke svoje karijere te zašto mu je važno ostati vjeran sebi i svom unutarnjem miru.
- Veliki glumački zadatak je pred tobom, što za tebe osobno znači ovaj projekt?
Prije svega, ogromnu odgovornost. Matija je ostavio neizbrisiv trag na ovom svijetu i smatram da je potrebno da tu priču čuje što više ljudi. Drago Hedl napisao je predivnu knjigu, a trebalo je sve to prenijeti i na pozornicu i pokušati se barem donekle približiti tome.
- Osjećaš li dodatnu odgovornost jer igraš osobu koja je stvarno postojala i čija obitelj i dalje živi s tom pričom? Koja nije fizički prisutna, ali je stalno prisutna u sjećanjima i emocijama?
Naravno! Iskreno, najbitnije mi je da su Matijini roditelji, Drago i Ljerka, zadovoljni i ponosni. To mi je bio najveći cilj. Matija je tu i uvijek će biti tu. Takvi ljudi ne mogu tek tako nestati. Bio je osjetljiva i empatična osoba, puna ljubavi i pažnje prema drugima. Pokušao sam se približiti tome.
- Je li ti bilo izazovno igrati lik koji prolazi kroz unutarnje borbe koje nisu uvijek jasno vidljive izvana? Kako si to prikazao na sceni?
Postoje određene scene s mamom i tatom koje su izrazito emotivne, i zaista je potrebna dobra glumačka kontrola da ne ispadneš iz tračnica.
- Postoji li trenutak u predstavi koji ti je osobno najteži za izvesti? Kakva je bila suradnja s redateljem Patrikom Lazićem u oblikovanju tvoje uloge?
Patrik mi je puno pomogao. Svemu smo timski pristupali. On je iznimno strpljiv, pedantan, ugodan i vrlo talentiran redatelj koji zna što želi. S takvim je redateljima predivno raditi. Uvijek je bio tu i to mi je puno značilo. Puno mi je značila i sjajna suradnja s Doris Šarić Kukuljica i Draženom Bratulićem, u predstavi mojim roditeljima, inače divnim glumcima ogromnog kazališnog iskustva.
- Na početku si karijere, no život pred tobom je onaj pred kamerama i povećalom javnosti. Kako ti osobno održavaš mentalnu higijenu? Jesi li sa sebi najveći kritičar?
Ne znam u kojem će se smjeru kretati moja karijera, ni u kojoj mjeri, tako da ni ne mogu znati koliko će to „povećalo javnosti“ biti prisutno u mom životu. Uvijek nastojim odvajati privatni i poslovni život. Držati balans, jer smatram da je on ključan u održavanju zdravog i sretnog života.
Uvijek nastojim probleme koji me muče podijeliti s bliskim ljudima – mislim da je to zdrav način. Najčešće u životu od muhe radimo slona i zaboravljamo bitne stvari. Nedavno sam maknuo i društvene mreže, jer smatram da čovjek nije stvoren za toliku količinu svakodnevnih i nebitnih informacija. Jako sam samokritičan, što mi često stvara problem. Znam često zanemariti dobre aspekte i fokusiram se na one loše. Samokritičnost je u određenoj mjeri dobra, jer te tjera da budeš bolji, ali ne smije prelaziti onu zdravu granicu.
- Što te zapravo privuklo glumi? Čuli smo da je i mama kriva za sve (haha)?
Cijeli život je, negdje podsvjesno, bila prisutna ljubav prema glumi. Međutim, sve do trećeg razreda srednje škole bio sam u sportu. Tada sam, na nagovor profesorice i razrednice Hrvatskog jezika Zrinke Dobre Opačić, otišao na Lidrano. U žiriju je bio Vinko Radovčić, koji me pozvao u Dramu Plus i tu je započeo moj put. Da, mama je kriva. Imao sam veliku nedoumicu hoću li ići na Lidrano ili ne, ali na njezin nagovor ipak sam otišao.
- Imaš li neki poseban ritual pred izvedbu predstave ili možda nakon nje? Postoji li određena trema prije izlaska na scenu?
Nemam rituale. Pokušavam se opustiti i koncentrirati na predstavu. Napravim neku vrstu glumačkog zagrijavanja i to je to.
Trema je uvijek tu. Pozitivna.
- Kako općenito pristupaš liku – koji je tvoj prvi korak?
Svaki proces je drugačiji. Nemam neku konkretnu metodu pristupa liku. Potrebno je detaljno odraditi “istraživački dio” teksta i lika. Nakon toga, na ovaj ili onaj način, počinju dolaziti ideje. Pokušavam lik približiti sebi – pronaći sličnosti i različitosti.
- Postoji li neki glumački san koji bi volio ostvariti?
Glumački san mi je raditi projekte i u kazalištu i na filmu u kojima ću istinski uživati, poput ovoga.
- Koji su novi glumački zadaci pred tobom? Na kojim projektima radiš?
Paralelno pripremam predstavu u Teatru ITD. Radimo Šoljanov Kratki izlet u režiji Marine Pejnović. Nakon toga, u kazalištu Zorin dom Karlovac, počinjemo s predstavom Nada pisca Ante Tomića u režiji Aide Bukvić.
- A kakav je Domagoj van pozornice, u čemu posebno uživaš? Što ti je najdraža stvar kad se svjetla pozornice ugase?
Što sam stariji, to više cijenim mir i jednostavnost. Bavim se sportom, čitam, kuham, putujem. Nastojim što više vremena provoditi s bližnjima.
Foto: Martina Movrić
