U tandemu: Novi film Aide i Amara Bukvića umjetničko je djelo nastalo iz ljudske potrebe za sjećanjem

Potreba da se neke stvari ne zaborave te da se buduće generacije nauče kulturi sjećanja bila je misao vodilja hvalevrijednog projekta dvoje filmskih kreativaca, Aide i Amara Bukvića. Film Djeca sa CNN-a ovih će dana imati svoju zagrebačku premijeru, a radnja prati period poslije pada Srebrenice. Glavni lik Dino kao ratno siroče odlazi u Zagreb, nakon čega ga konvojem šalju dalje u Dansku. Život mu se mijenja kada upozna djevojku s kojom dijeli sličnu sudbinu.

U glavnoj je ulozi glumac Amar Bukvić, dok njegova sestra Aida potpisuje režiju filma. A upravo bi se za ovaj film moglo reći kako je savršeno zaokružen obiteljski projekt. Naime, njihov otac Amir Bukvić autor je dramskog teksta prema kojem je prvo nastala predstava, a sada je priča zaživjela i na velikom platnu.

Upravo zagrebačka premijera bila nam je povod da Aidu i Amara ugostimo u zajedničkom intervjuu kako bismo saznali kako je izgledao proces stvaranja filma, ali i kako izgleda suradnja članova obitelji na ovako zahtjevnom projektu.

Upornost i iskrena vjera u projekt

• Djeca sa CNN-a tekst je vašeg oca Amira. Potom ste ga Vi, Aida, postavili na kazališne daske, a sada i na veliko platno. Amare, Vi ste svoju ulogu prenijeli iz kazališta na film. Sve u svemu, čini se kao savršeno zaokružen obiteljski projekt. Budući da je riječ o suradnji bliskih članova obitelji, kako to utječe na realizaciju?

AIDA: Amar i ja već godinama surađujemo na kazališnim predstavama tako da se više na projektima i ne gledamo kao i brat i sestra nego profesionalno pristupamo ulogama glumca, odnosno redateljice. Smatram Amara glumcem na kojeg se mogu osloniti i u kreativnom i u ljudskom smislu. Ovaj projekt je specifičan jer nam je obiteljski bilo stalo prenijeti jednu priču, za koju smo smatrali da je vrijedna, u filmski – dugovječniji medij.

Nismo imali financijsku podršku HAVC-a, iako smo se prijavljivali na nekoliko natječaja u raznim fazama razvoja filma pa smo cijeli film, rekla bih, izvukli ‘na mišiće’, zahvaljujući tvrdoglavosti, upornosti i dobroj volji i želji cijele filmske ekipe. Neću nikad imati dovoljno riječi da im zahvalim na podršci, povjerenju i lojalnosti jer smo mi gotovo sedam puta ponovno dizali i okupljali set, a svi koji se bave filmom znaju da je to poprilično težak proces.

AMAR: Činjenica da je riječ o tekstu moga oca, a da je redateljica, kako filma, tako i predstave, moja sestra u meni je samo izazvala još veću odgovornost prema projektu. Ne samo zato što sam htio opravdati dobiveno povjerenje njima koji su moji najveći i najiskreniji kritičari svakog mog projekta, već i povjerenje publike koja je utoliko ‘kritičnija’ kad je o obiteljskim projektima riječ. Osim toga, uloga Dine je u kazališnoj predstavi Djeca sa CNN-a pobrala izvrsnu kritiku, kako struke tako i publike, pa mi je stvarati filmskog Dinu bio poseban izazov.

Osim obitelji, važno je spomenuti i Kreativnu De Kulturu, odnosno direktora fotografije Ediba Ahmetaševića i Lejlu Ahmetašević koji su, rekao bih obiteljski, od prvog dana naši suborci u realizaciji ove filmske ekranizacije.

Nasljeđe za buduće generacije

• Djeca sa CNN-a potresna je priča koja prati period nakon pada Srebrenice. Što za vas ona zapravo predstavlja i koja je njena osnovna poruka koju bi ljudi u današnjim vremenima trebali prepoznati?

AIDA: Ispričati ovu priču nije bila samo umjetnička potreba, već i ljudska obaveza da priče o ne tako davnim događanjima ostanu zabilježene za buduće generacije te da se njeguje kultura sjećanja kako se takvi događaji ne bi ponavljali. No svjedoci smo da je ova priča o mladim ljudima prekinutih djetinjstva postala vrlo aktualna i da nažalost naša civilizacija ne uči iz vlastitih pogrešaka kada su ratna razaranja u pitanju.

AMAR: Ono što je zanimljivo, film se na neki način nadovezuje na predstavu i na dramu, i on zapravo počinje negdje tamo gdje je predstava završila pa će posebno biti zanimljiv ljudima koji su gledali predstavu ili čitali dramu. A kako je predstava odigrana više od 100 puta, posebno se veselim i toj publici. U vrijeme kada se nakon više od 30 godina opet iste stvari ponavljaju na europskom tlu, ovaj film je još potrebniji jer podsjeća da se neke stvari ne smiju zaboraviti, kako bismo spriječili da se dogode ponovno.

• Film je svoju premijeru već imao u Sarajevu, kakvi su bili dojmovi i što očekujete od zagrebačke publike?

AIDA: Publika u Sarajevu film je doživjela dosta emotivno, što je i razumljivo, i ništa manje ne očekujemo ni od zagrebačke publike.

AMAR: Sarajevska premijera je bila rollercoaster emocija i tim više smo uzbuđeni da se film napokon predstavi i zagrebačkoj publici. Kako je radnja filma smještena u Zagrebu i odvija se na prekrasnim lokacijama Gornjeg grada, vjerujem da će to dodatno doprinijeti stvaranju odnosa sa zagrebačkom publikom. Za razliku od sarajevske premijere, za zagrebačku su ukinute sve epidemiološke mjere pa nas veseli činjenica što će film kvantitativno dobiti premijeru kakvu zaslužuje.

Kreativni izazovi

• Aida, Vi ste tekst već uspješno adaptirali za kazalište. S kojim ste se izazovima susreli kada je na red došlo snimanje filma?

Film je potpuno drugačiji medij koji, osim samog seta i snimanja, uključuje i cijeli proces postprodukcije što je za mene bio veliki kreativni izazov. U svemu sam imala veliku podršku svojih suradnika, prije svega direktora fotografije Ediba Ahmetaševića bez kojeg ovaj film ne bi izgledao ovako. Tu su naravno i skladatelj glazbe Nikša Bratoš, kostimografkinja Gabrijela Krešić, scenograf Miljenko Sekulić i montažer iz Sarajeva Elvedin Zorlak, kao i Dario Domitrović koji je odgovoran za postprodukciju zvuka.

• Amare, ovaj projekt je vjerojatno još posebniji za Vas, budući da se u filmu pojavljuje i Vaš sin Aman. Kako se snašao na tatinom terenu?

Prvi put kada sam igrao na kazališnim daskama sa svojim ocem doživio sam to vrlo emotivno, upravo u predstavi Djeca sa CNN-a, a da ću biti u istom projektu, štoviše na velikom platnu, sa svojim sinom 13 godina kasnije – to nisam mogao ni sanjati. Sjajan je to osjećaj!

Aman je zapravo za jednog četverogodišnjaka bio vrlo discipliniran glumac, spreman na ponavljanje kadrova koliko god je trebalo. Vjerojatno jer je znao da ga poslije snimanja čeka izdašan honorar od tetke u obliku sladoleda. Mislim da ga sad malo više zanima nogomet.

• Koji su daljnji planovi za film nakon zagrebačke premijere? Gdje će ga sve publika moći pogledati?

AIDA: Film će biti na repertoaru kina Cineplexx u Zagrebu, Splitu i Sarajevu od 19.5.

Autentične priče za svjetlu budućnost kinematografije

• Iz glumačke i redateljske perspektive, kakvo je vaše mišljenje o trenutnom stanju domaće filmske industrije? Kakvih projekata nedostaje?

AIDA: Sve je više mladih redatelja koji prate svjetske trendove u kinematografiji i nose svoje autentične priče, tako da mislim da se za hrvatsku kinematografiju ne trebamo brinuti. Samo tim mladim ljudima treba dati prave šanse.

AMAR: Ako Aida, kao netko tko je svakodnevno prisutan na Akademiji dramske umjetnosti, s koje sam ja davno otišao,  kaže da nema straha, onda možete biti sigurni da je to tako. I veselim se da je tomu tako.

• Imate li možda i planove za novi zajednički projekt?

AIDA: Amar i ja smo prošlo ljeto zajedno radili na Dubrovačkim ljetnim igrama na predstavi Glava lava prema romanu Ivana Salečića. Predstava je dobila nagradu Orlando za najbolju predstavu u cjelini i  svi smo jako ponosni zbog toga. Ovo ljeto je ponovno obnavljamo u Dubrovniku krajem srpnja i iskreno se veselim ponovnom okupljanju ekipe.

AMAR: Osim toga, i ‘naša’ predstava Pluća, nastala u koprodukciji Teatra Exit i Gradskog kazališta Sisak, evo, i nakon 6 godina igranja još uvijek vrlo redovito igra na kazališnim daskama Exita, a vjerujem da će se i ove godine moći pogledati u sklopu Ljetnih noći Teatra Exita.

Foto: Aida i Amar Bukvić/Ines Novković