Ako se osvrnemo na predstave koje su posljednjih godina podjednako osvojile kritiku i publiku, visoko na ljestvici naći će se hvaljeni uradak Majka, nastao u suradnji Gradskog kazališta Gavella i Ludens teatar. Naslovnu ulogu ostvarila je Bojana Gregorić Vejzović, koja je za portret Majke stekla i godišnju nagradu Vladimir Nazor koju dodjeljuje Republika Hrvatska za najbolja umjetnička ostvarenja.
Iza nje je sada više od pedeset izvedbi ove snažne i emotivne predstave. Prvi dojmovi su se odavno slegli, no ne i žar naše sugovornice da na daskama koje život znače oživi ovaj lik. A za isto će dobiti priliku ove jeseni, kada i sami možete pogledati ovaj kazališni naslov koji ne ostavlja ravnodušnim. U razgovoru nam Bojana otkriva što za nju znači ovaj projekt, kako je bilo raditi sa suprugom u ulozi redatelja, koliko se osobnog utkalo u ulogu i zašto je publika iz dvorane izlazila sa suzama u očima, ali i osmijehom na licu. Govori o majčinstvu, glumi kao pozivu koji ne poznaje rutinu i čaroliji kazališta koja, kako kaže, uvijek iznova recne po srcu i duši.
U skladu s temom razgovora o umjetnosti i stvaralaštvu, intervju smo održale u kreativnom okruženju KO:KE Space, multifunkcionalnom prostoru koji okuplja različite umjetničke prakse.
- Za vama je preko pedeset izvedbi ovog hvaljenog naslova. Jeste li u startu vjerovali u njegov uspjeh? Kako ste vi osobno doživjeli ovaj projekt?
Svjesni smo bili odličnog teksta, ali nije nam bilo na kraj pameti da će tako sjajno odjeknuti i kod kritike i kod publike. Raditi Majku s Tenom, Amarom, Matijom i Enesom kao redateljem, bilo je poput dobrog tuluma gdje se otpuštaju sve kočnice. Mi smo se sjajno zabavljali radeći težak tekst, a Enesova glavna uputa bila je: Sve ono što privatno skrivate, e to sve sada bez kompromisno donesite na pozornicu. Enes je tražio hrabar nesvakidašnji glumački izričaj koji je dodatno podcrtao Zellerovu farsu.
- Što za vas znači riječ Majka? A koje asocijacije imate kad je spomen ove predstave u pitanju?
Majka kao riječ asocijacija je na najsigurnije mjesto na svijetu. Ali kada govorim o predstavi, asocijacija mi je tsunami! Tko je pogledao predstavu znaju zašto, a tko nije nadam se da će im ovo biti poticaj da dođu u kazalište Gavella…bit će u sat vremena i smijeha i suza, bit će sve samo ne ono što očekujete…hahahah.
- Koliko ste osobnog iskustva u majčinstvu unijeli u ovu ulogu ili je tek čista glumačka kreacija?
Obzirom je riječ o farsi, samim time nekako se ne želiš prepoznati u liku majke Ane (hahah)…. ali nadrealno je koliko sličnih rečenica izgovoram kroz svakodnevicu. Osobno to mi je najizazovnija, najluđa i najzabavnija glumačka kreacija.
- Riječ je o emocionalno zahtjevnoj ulozi. Nosite li nešto od svojih likova dalje kroz život ili sa završetkom uloge sve otpuštate?
Nosim sjećanja na lijep rad, prijateljstva, susrete, ali povezanost s likovima ostaje u ladicama s rekvizitom, u mirisu kostima koji čeka sljedeću izvedbu, lik ostaje na pozornici.
- Kao što ste istaknuli, na ovoj predstavi surađujete sa suprugom, koji je ovoga puta preuzeo redateljsku palicu. Koji je prema vama ključ uspješnog odvajanja poslovnih i privatnih prilika? Ili one u ovom slučaju idu ruku uz ruku.
Ovo je drugi puta da je Enes bio moj redatelj; prvi puta u predstavi Obavezan smjer. Nakon 30 godina rada već smo okorjeli profesionalci koji imaju mehanizme odvajanja, poslovnog i privatnog. Iako u glumačkom poslu zapravo je blagoslov prožimanje poslovnog i privatnog. Neobičan je to “zanat”, npr. nebrojeno puta hodamo gradom, kupujemo nešto za pripremiti ručak, i pažnju nam zaokupi neka prolaznica, pa iskomentiramo – E, tako bi trebala ona hodati… gluma je konstantna igra promatranja.
- Kako se vaša percepcija roditeljstva promijenila kroz godine?
Tek danas razumijem poslovicu mala djeca mala briga, velika djeca velika briga. Oni tulumare, a ja čekam… Oni sami donose neke odluke, ja brinem… i tako…učim prepustiti im kormilo njihovih lađa. Ponekad to ide lakše ponekad teze, ali znam da se moram s povjerenjem kad tad maknuti. Kažu posao svake majke je naučiti djecu da je ne trebaju, da postanu samostalni, ali najteži dio tog posla je prihvatiti da si u tome uspio.
- A što vam je najljepše donijela gluma kao profesija? Što vas danas, nakon godina na sceni, još uvijek najviše pokreće i inspirira na sceni?
Gluma je donijela sjajna prijateljstva, putovanja, egzistenciju na najljepši mogući način. Blagoslov je posao kojim možeš ljude dirnuti, razveseliti, prepoznati se u trenutku i pružiti kroz sjajne tekstove katarzično olakšanje uz misao da i ja isto, da i meni je tako… Publika je uvijek najdivnija inspiracija, zbog nje je prekrasno igrati opet, i opet i opet….
- Je li vam i dalje izazov izaći iz sebe i ući u tuđu priču ili je to sada već automatizam, odnosno Još samo jedan dan na poslu?
Nema automatizma u glumačkom poslu, jer to bi značilo dosadno odrađivanje bez iskre, bez iznenađenja. Iskreno mislim da nema dobro odigrane uloge ako te svakom izvedbom barem malo ne recne po srcu i duši. Upravo to publika cijeni, tada diše s nama na pozornici i to je čin umjetnosti.
- Bavite se javnim poslom pa je neminovno da je sve što radite pod povećalom javnosti. Kako se nosite s kritikama? Jeste li sama sebi najgora neprijateljica?
Sama sebi sam najgori majstor seciranja, sve ostalo je kamilica… (hahahaha).
- Ima li kazališni trenutak ili reakcija publike koju pamtite kao nešto posebno, što nosite i danas?
Čujem kada vade rupčiće i plaču sa mnom, divno mi je kada se glasno smiju ludilu kojem svjedoče na pozornici. Volim ih kada nakon izvedbi odlaze s osmijehom ili suznih očiju još komentiraju za vrijeme pljeska. Imala sam čast mnogo puta iskusiti trenutak kada se publika diže na noge i plješće….Što reći… tada mi nedostaje zraka hahaha, držim kolege za ruke… to je kazališna čarolija u punoj snazi i dimenziji.
- A u čemu danas uživate daleko od svjetala pozornice?
Najviše uživam u putovanjima i to onima kad su s nama i djeca. To su neke od najljepših uspomena. Djeca su sada pomalo ljudi i krademo što vise možemo takvih trenutaka; jer znam da će se jednog dana otisnuti u potpunu samostalnost, a za to još nekako nisam spremna. Oni su moja najveća radost i najveći životni uspjeh!
- Što je za vas danas poslovni uspjeh? I je li to isto što vam je značilo na početku?
Profesionalni uspjeh je trajati medu najboljima te veseliti se svojem poslu i nakon 30 godina rada.
Zahvaljujemo KO:KE Space na ustupljenoj lokaciji za snimanje.
Foto: Sanja Jagatić
