Vinko Brešan: “Filmovi ne ostavljaju traga u društvu, ali mogu ostaviti traga na pojedincu”

Najgledanije filmove hrvatske produkcije, čije citate naizust znaju ljudi svih generacija, potpisuje veliki Vinko Brešan. Igrajući se humorom, kritikom, satirom, raskrinkavanjem društvenih normi, razmišljanja i pojedinaca, ovaj nagrađivani redatelj uvijek iznova uspijeva vratiti nadu u domaću kinematografiju, ali i gorko-slatki osmijeh na lica publike.

Od kazališne scene do filmskog platna, Vinko Brešan ima štošta za reći na nimalo nametljiv, ali uvijek na upečatljiv način. Stoga smo ga ugostili na portalu kako bismo iz prve ruke barem naslutili u čemu je tajna filmske magije ovog nagrađivanog redatelja.

1.Koje su glavne zablude u javnosti o redateljskom poslu? Mnogi će pomisliti kako je riječ o glamuroznom, gotovo idiličnom zanimanju s primjesama romantizma i glavom u oblacima. No, kako je uistinu biti redatelj u stvarnosti?

Krajnje racionalno zanimanje gdje morate misliti paralelno na 12 kolosijeka. Kada režirte film, morate razmišljati o čitavom nizu segmenata. Od glume, scene, objektiva, kamere. Morate o svemu razmišljati. Mora vam se mozak uvježbati da paralelno mislite o svemu, da vam niti najmanji detalj ne promakne, da sve funkcionira pojedinačno, a pogotovo da cjelina bude skladna.

2. A koja je razlika između filmske i kazališne režije?

Bitne su razlike i riječ je o dva različita medija. Reći ću vam primjer. Kazalište je puno artificijelnije od filma. Ako bih želio u kazalištu napraviti scenu koja se zbiva na Mjesecu, meni za to treba potpuno prazna scena, odnosno ništa na njoj i dva odlična glumca i oni će svojom glumom uvjeriti publiku da se scena zbiva na Mjesecu.

Da bih istu tu scenu prikazao na filmu, trebala bi mi scenografija vrijedna 2 milijuna dolara, minimum. Film je puno veće podražavanje stvarnosti nego teatar.

Stoga u teatru razmišljate na drugačiji način, razmišljate u znakovima. Teatar se malo sporije stvara, nemate opterećenje velikih novaca koji se brzo troše kao na filmu. Imate više vremena.

3. Godinama ste vjerni istim ljudima. Surađujete s provjerenim timom. Kako birate suradnike? Što je ključno?

Za film imam potpunu slobodu izbora da odaberem s kim ću raditi na setu, dok u kazalištu radim s ansamblima onog kazališta u kojemu pripremam predstavu. Ljudi mi često kažu da viđaju ista lica u mojim filmovima, ali pogledajte npr. engleske filmove. Koliko istih glumaca vidimo u različitim filmovima. Tamo je mnogo veća kinematografija, a opet se uvijek ista imena pojavljuju.

Postoje glumci koji razumiju moj svjetonazor, koji su mi bliski u zajedničkom stvaranju i koji pašu takvoj ulozi koju sam napisao. Da imam neke druge uloge, zvao bih neke druge glumce. Kada dođe neki drugačiji lik, dođi će i drugačiji glumac.

Zadnji film sam radio s nizom ljudi s kojima nikada prije nisam radio.

4. U posljednje vrijeme se pojavilo mnogo novih imena, talentiranih glumaca. Je li vam netko od njih privukao pažnju?

Ne bih izdvajao imena. Nezahvalno je tako isticati ljude. Ne volim govoriti na način: “Ovo je najbolji glumac u Hrvatskoj”. Više volim razmišljati i govoriti u relacijama: “Ovo je najbolji glumac za tu ulogu”. Tražim najboljeg glumca za neku ulogu. Možda tog glumca kojega ja odaberem neki drugi redatelj uopće ne bi primijetio.

5. Kako odabirete glumce? Što vam je presudno kada odlučujete kome ćete dodijeliti ulogu?

Najvažnija mi je energija koju oni daju. Svaki glumac zrači nekom svojom posebnom energijom kao i svaki čovjek što zrači svojom specifičnom energijom. Naime, ne postoje dvije iste osobe na kugli zemaljskoj. Svi smo mi jedinstveni. U tome je ljepota ljudskog roda. Ja obično tražim kompatibilne energije s likom koji tumači i s ostalim likovima, partnerima na sceni. Sudaraju li se ili su u skladu. Kada se to poklopi, onda nema dvojbe.

6. Od SAD-a do Rusije, Vaši su filmovi proputovali cijeli svijet. Dobili ste jako puno priznanja. Hvali Vas i kritika i publika. Kako se sve to odražava na Vaš rad? Koliko Vam znače osvojene nagrade i priznanja?

Najviše mi znače novčane nagrade. Kada sjedne novac na račun, to me posebno veseli.

Priroda filma nije natjecateljska, da bude jasno. Priroda trke na 100 metara je natjecateljska. Zašto bi se umjetnička djela natjecala? Festivale nisu izmislili autori. Njih su izmislili distributeri i producenti. Zato što se snima ogromna količina filmova. I među njima ima jako punih onih filmova koji imaju visoke umjetničke kvalitete. Kako privući publiku za taj film jer svi idu gledati Thora ili Osvetnike. Kako privući publiku da gleda umjetnički film? Tako što se organiziraju festivali na kojima se prikazuju umjetnički filmovi. Neki od tih fimova dobiju nagrade i to je upozorenje publici – Pogledajte taj film!

Je li taj film najbolji od tih filmova u konkurenciji? Da i ne. Naime, to je mišljenje tog žirija. Da je neki drugi žiri ocjenjivao, vjerojatno bi neki drugi film osvojio nagradu.

Nagradama se treba veseliti. Ja im se uvijek veselim, naročito novčanim, ali ih ne treba naročito ozbiljno uzimati u obzir. Ja to imam pravo reći jer imam nagrada.

7. Na samim počecima Vaše karijere radili ste s eminentnim redateljima koji su ostavili trag ne samo u hrvatskoj već i svjetskoj kinematografiji. Jesu li i na koji su način utjecali na Vaš rad, pristup redateljskom poslu , ali i na Vas kao osobu?

Bio sam malo prestar da rad s njima utječe na mene kao osobu. Počeo sam asistirati redateljima 1987. kada sam imao 23 godine. Prekasno je to za bilo kakvo oblikovanje, no zasigurno su utjecali na mene. Veljko Bulajić je utjecao na način kako postaviti projekt. Krsto Papić kako razmišljati o filmu kao cjelini. Zvonimir Berković kako scenaristički rješavati probleme. Ante Babaja na razmišljanje o filmu kao umjetničkom djelu. Krešo Golik na rad s glumcima. Svi ti ljudi kojima sam asistirao i s kojima sam radio su me nešto naučili.

8. Što Vi uvijek naglasite kao ključno svojim asistentima? Postoji li neki savjet ili tajna koju im otkrijete kako bi radili kvalitetno i uspješno?

Pokušavam s njima raditi najbolje što mogu i iz toga mogu donijeti svoj zaključak i stvoriti svoj svijet. Svaki redatelj je svemir za sebe. Ne postoji univerzalna lekcija na sve primjenjiva. Ne vjerujem u obrazovanje tog tipa.

9. Što bi značilo da u redateljskom poslu možemo zaboraviti na najučestaliji način usvajanja novih znanja i vještina – “učenje po modelu”?

Nema učenja po modelu. Do neke mjere možete, ali nakon toga morate ići u svoj svijet. Inače ste kopija. Svaki redatelj je redatelj jer ima svoj jedinstveni svijet u glavi.

10. Često smo u posljednje vrijeme čuli kako je u Hrvatskoj prisutan deficit scenarista. Kakav je Vaš stav o tome?

Ja sam u životu radio samo s tri scenarista. Jedan je bio moj otac. Dva filma sam s njim radio. To su bila ugodna iskustva jer je moj otac imao jako puno iskustva, a ja sam bio početnik. Tu sam profitirao i naučio. Pronalazili smo se. Radio sam s Ivicom Pavičićem jedan film. To je isto bila zanimljiva suradnja. Čovjek koji je književnik i koji u tom trenutku nije imao mnogo iskustva sa scenarijem. Zadnja tri filma sam radio s Matom Matišićem. Divno iskustvo je raditi s njim jer je beskrajno talentiran, a i moj je najbolji prijatelj. Rad na scenariju nije samo rad već i ugoda. Lijepo je nalaziti se sa svojim prijateljima.

11. Jeste li u ovim trenucima u potrazi za novim scenarijem? Ima li neka priča koja može potaknuti tu ugodu?

Trenutno radim kazališnu predstavu Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja. To radim sa svojom kolegicom Željkom Udovičić. Moja želja je ekranizirati još jednom tu dramu Ive Brešana. Drama je nastala 1950. Želim povezati primitivizam onog vremena s primitivizmom ovog vremena i vidjeti kako to funkcionira.

12. Mogli bismo zaključiti kako su Vaši filmovi koje ste radili tijekom devedesetih bili optimističniji nego filmovi koje radite danas. Je li to zabluda ili je uistinu tako?

Nije zabluda. Kada sam radio prvi film, bila je to 1996. godina. Bilo je to vrijeme optimizma jer je završio rat. Ljudi vjeruju da sad mogu sve. S vremenom se razočarate u sebe, okolnosti i društvo. Optimizam splasne. Tada sam bio razigran i optimističan čovjek, a sada sam možda razočarani cinik. Može netko tako reći.

13. Jeste li očekivali negativne reakcije svećenstva na film Svećenikova djeca?

Očekivao sam da će taj film ignoritati u potpunosti jer to je najjače oružje Crkve, ali nisu. Jednom sam u tisku pročitao izjavu jednog od visoko pozicioniranih crkvenih dužnosnika i citirat ću: “Ovaj je film djelo komunista, pedera i lezbijki”. Moj me producent pitao da što sam ja od svega toga pa sam mu rekao da mislim da sam lezbijka, ali nisam siguran.

14. U Hrvatskoj je spomenuti film izazvao kontroverze, a na europskom je nivou nominiran za najbolju europsku komediju. Jedni su rekli da je previše kritičan, drugi da je izuzetno važno progovoriti o toj tematici. Na kraju, je li ostavio traga u društvu?

Filmovi ne ostavljaju traga u društvu, ali mogu ostaviti traga na pojedincu. Film je prikazivanje individualnog poimanja stvarnosti drugim individuama. Ono najbolje što možete očekivati od filma je da se zadrži u glavi nekog gledatelja. Da gledatelj o tome misli nakon što je projekcija završena. Ako misli dugo vremena, to je jako dobar film za njega. Ako misli kratko, nije baš dobar. Ako ga zaboravi onog trenutka kada je projekcija završena, znači nije radilo. Po tome se vidi je li film uspješan ili ne, ali teško je to izračunati. Tko zna koliko ljudi razmišljaju o filmu. Na žalost, filmovi ne mijenjaju društvo. Da oni to mogu, ovo društvo bi bilo puno bolje, vjerujte.

15. Koja je poruka trebala biti poslana Vašim posljednjim filmom Koja je ovo država?

To je uzvik negodovanja. Znate ono kad čekate u redu u nekoj instituciji. Ja uvijek isto odgovorim – To je ta država.

16. Što ima u žanru komedije da Vas ona toliko fascinira?

Možda se odgovor krije u tome što sam ja iz Šibenika, a humor, odnosno komedija je tamo način života. Tamo se ljudi natječu tko će biti duhovitiji. Ja sam do svoje 18. godine živio u okruženju gdje se tako razmišljalo i djelovalo i to mi je ostalo. Ja dan danas u svakoj situaciji tražim smiješni element gdje god se našao i što god radio.

17. Na koji način žanr komedije pomaže da izrazite ono što što želite poručiti?

Pomaže da se teške misli i mučne stvari lakše progutaju. Lakše nam je gledati kroz komediju. Lakše je prenijeti poruku, ali je i primiti.

Foto: Igor Dugandžić


0