Riječi Sandra Slavnića intrigiraju nas već neko vrijeme i to nas ne izdvaja u masi od preko sto tisuća pratitelja koje trenutno ovaj mladi autor ima na Instagramu. Pozitivna nuspojava društvene mreže baš su ovakvi umjetnici, a osim životnih crtica zbog kojih ga pratimo, Sandra nakon našeg razgovora cijenimo i zbog nevjerojatne doze optimizma, ležernosti i pristupačnosti.
Sandro Telling Stories naziv je njegovog profila koji istovremeno savršeno opisuje suštinu njegovog rada: priče, i to one svakodnevne. Njegovu knjigu odnosno zbirku ‘Na tezgi godišnjih doba‘ priželjkujemo već neko vrijeme na svojoj polici. Zašto piše to što piše, zašto ne neki opsežan roman, recimo, kako izgleda njegova svakodnevica i u čemu traži dozu sreće, približio nam je u razgovoru.
Kako bi ti zapravo nazvao, definirao, opisao ono što pišeš, prvenstveno misleći na sadržaj na Instagramu?
To su životne crtice. Život i njegov monolog na jednoj, a ja na drugoj strani. Dobro smo zakačili frekvencije i uspjeli smo izgraditi jedan veoma dobar odnos. Ono što on nakapa kapljicom za kapljicom, ja to na papir. Iz svakog olovkom povučenog milimetra rodi se linija, riječ, iz više njih nastaje njihov zbir, a one, u pravom redoslijedu nešto nekome znače. Važno je znati poturiti lavor kada život odvrne česmu, a ja svoj lavor uvijek imam kraj sebe.
Što misliš – zašto ljudi toliko rezoniraju s tvojim riječima?
Ljudi koji vole moje slovo kažu kako njegova draž leži u jednostavnosti i iskrenosti. Nedavno mi je netko rekao, da kada bi pisce opisivali kao dizajnere interijera, ja bih bio Japanac. Vodimo suviše komplicirane živote, mnogo je maltera na duši, a njemu tamo nije mjesto. Život treba pojednostaviti: od tri sastojka napraviti jelo, s jednom putovnicom osvojiti svijet, nekome s „volim te“ reći da ga voliš i ne ići okolo, na šalteru provesti tri umjesto trideset minuta ili s malo reći mnogo, kao što ja to radim – tako kaže raja koja čitaju moju riječ.
Kako si počeo? Znamo da pišeš odmalena, ali kako si se odlučio misli podijeliti s drugima? Nije li dosta teško nešto tako ‘svoje’ objaviti pred stotinama?
Sve počinje sa snom, a ja sam kao mali dobro zasanjao. Volio sam, prvo filmove, kasnije knjige i danas sam tu, pišem. Čovjek se mora „đipiti“ u korito vremena i ići s njim, ne čekati i ne pitati „kad će više, kad će više…“ Tu nema čari, tu si rastrgan između želje i čekanja, izgubljen na križanju bez putokaza, tu kraj semafora ne stoji „živi i radi sad“.
“Volim reći ono što mi život nakapa – i on to voli”
Evo, pogledat ćemo dvadeset godina unazad – nije mi trebalo toliko ljeta da shvatim kako je zapravo već činim ono što volim, tada među zidovima svoje sobe, ali u čemu je razlika? Kada radiš ono što te miluje po kosi – to je to. Osobnoj zrelosti godine su dobar prijatelj. Prije pet godina mnogima je bilo nezamislivo upaliti prednju kameru na telefonu i snimati se. Danas to skoro svi rade i pri tome ih ne proganja osjećaj čudnosti – odavno su napustili zonu komfora. Meni su rasli zubići svakom sljedećom objavom na društvenim mrežama i ne osjećam teret svog slova, volim reći ono što mi život nakapa – i on to voli.
Nedavno si izdao i svoju knjigu, ‘Na tezgi godišnjih doba’. Kako je nastajala i što u njoj možemo pronaći, a da je drugačije nego na Instagramu? Gdje možemo nabaviti knjigu?
„Tezga“ ja zbirka mojih umotvorina i nastajala je preko deset godišnjih doba. Cijeli njen sadržaj, od prve do posljednje stranice, ilustriran i napisan je mojom lijevom rukom. Samo svemir zna koliko smo on i ja na njoj radili i ne krijemo tu radost stvaranja. Bogata je nikada ranije objavljivanim sadržajem na Instagramu, a neki, već objavljivani radovi, koji su stigli do velikog broja čitatelja, ponovo su prepisani i u novom duhu ovjekovječeni na stranicama „Tezge“ – jednostavno su se morali naći u formi opipljive materije. Ja volim princip „iz ruke u ruku“. Meni je to jedan veliki WOW, ja volim, a svemir odobrava – moja knjiga putuje s posvetom iz moje do ruku čitatelja, što je još jedna sfera autentičnosti u cijelom mom stvaranju, a kojoj veoma težim.
Što se čovjeku okrene u glavi da odluči pisati knjigu? Jesi li za vrijeme pisanja iskusio writer’s block ili su misli jednostavno tekle?
Svaki čovjek nešto piše, bilježi i škraba u sebi. Neki zaborave pa pišu ponovo. Ponekad iznutra ponestane papira pa pređeš na onaj bijeli kao što sam ja to učinio, kao što mnogi jesu, čine i tek hoće. Ja volim sve staviti na papir, koji tom mom „svemu“ dođe kao meni cappuccino sa sojinim mlijekom. Uživam u njemu.
Ni stvaranju nije kao bubregu u loju. Blokade su super, kažu kad ti je „dosta“, i da i olovka i ti trebate malo odmoriti. U kreativnosti ne smiješ biti preokupiran i s jednom zadnjicom sjediti na četiri stolice. Polomiš noge svim drugim stolicama pa sjedneš na jednu – ni kralj nije na njih pet istovremeno, zar ne?
“Duša uživa kad zgrabiš svakodnevicu i dobro ju razdrmaš”
Tvoje nam se pisane crtice uvijek čine prirodnim, životnim. Inspirira li te sama svakodnevica, što lijepo tražiš u njoj?
Duša uživa kad zgrabiš svakodnevnicu i dobro ju razdrmaš. Ona stalno teži novim iskustvima, mjestima i ljudima, voli skvasiti noge u novim jezerima emocija. I tebi je dosadno kad je svaki dan kao da je izašao iz kopirnice. Treba izvršiti osobni update, malo sve promijeniti, istuširaj se hladnom vodom, pojedi ručak bez mesa, isprobaj drvenu četkicu za zube, napiši pjesmu. Vidiš kako jedan Instagram neprestano donosi poboljšanja, ne da nas rutini i zato ostajemo tu. Sve dok moj dan „pije vode“ ja ga zalijevam litrama, a kad ju više ni očima ne može smisliti, pustim ga da ožedni pa promijenim izvor. Ni voda ne izvire svugdje ista. Duši treba i iskustvo suprotno od „lijepog“ pa ja pomno slušam, odnosno poturim onaj već spomenuti lavor i nakapam. Upravo zbog toga, kao što ti i mnogi drugi kažete, moje crtice čine se prirodnima. Nije život prodajni salon namještaja. On je njegova tvornica i magacin i ured i skladište otpada, sve.
Kako izgleda tvoja rutina u ovim, malo je reći, neobičnim vremenima? Što se promijenilo kod tebe osobno u odnosu na pre-corona period?
S proljećem prošle godine došlo je ovo, kako ti kažeš, „neobično vrijeme“. Bilo je moj pupoljak i ja sam ga uzgojio do pravog cvijeta – raskalašio se mališa u mom dnevnom boravku. Prošla godina bila je moja najbolja godina do sada. Prva dva ili tri tjedna proljetnog lockdowna selio sam se sa streaming servisa na servis i onda odlučio zaklopiti lap top. Radio sam i stvarao kao nikada ranije. Dok su vrata onog „običnog“ života bila zamandaljena, a ono iza njih bilo predmet prašine, ja sam „čistosrcno“ pisao, uopće ne stavljajući znak pitanja nad stvaranjem. I to je jedna potvrda da samo treba slušati sebe i ići srcem naprijed, uhvatiti svoju vodilju za ruku – ono zna.
Tu tamo na Instagramu iskoči i tvoja vlastita fotografija. Imaš svoj modni đir – kako bi ga opisao?
Ljudi trebaju znati da iza riječi stoji čovjek koji misli, osjeća, liježe i budi se baš kao i oko koje ga čita. Stoga, tu i tamo, kao što si spomenula, iskoči moja vlastita fotografija. „Modni đir“ – kako kažeš, ja to shodno godišnjim dobima. Ima tu neke note „rokenrola“. Da svemir ima pošten ugovor sa zimom, kožnu jaknu nosio bih sedamdeset i dva godišnja doba, a ne četiri. Volim jednostavnost koliko i crnu boju: mislim da imam oko 30 crnih majica istog modela i samo skačem iz jedne u drugu. Kada mi pod ruku dođe dobar komad odjeće, ja to odmah spakujem. Ne tragam za njima, oni meni dođu, ne idem u shopping u velikom stilu, a kada se zadesim u trgovini, ne vraćam se s punim vrećicama.
“Pisati nije što i kavu naručiti, nigdje ne žurim”
Što je sljedeće za tebe; planiraš li nam predstaviti neke nove projekte, priče…?
Život je dobar i funkcionalan luna park. Ja ga tako vidim i gledam da svako malo u njega donesem po jednu novu atrakciju. Svakodnevno stvaram, a riječni nizovi redaju se svako jutro na mom Instagramu i Facebooku i trenutno sam fokusiran da „Tezga“, koja fantastično dobro miriše, brzo stigne do ruku mojih čitatelja, čije narudžbe vire iz svih otvora mog inboxa. Stavljam veliko srce na to. Mnogo volim miris knjiga i volim što me prati kroz život. Kakvi skupocjeni mirisi, ja da mogu, ja bih mirisao na knjige. Za ovu godinu spremam dva meni veoma značajna projekta, a zamirisat će krajem ove godine. Pisati nije što i kavu naručiti, nigdje ne žurim, kvalitetna riječ ostavi trag. Ona je u blatu okamenjeni otisak dinosaura.
Foto: Sandro Slavnić
