Journal Man: Mislav Gleich

Na Journalu vam nerijetko donosimo intervjue i priče o interesantnim afirmiranim autorima i autoricama s naše književne scene. No, posebno su nam drage one u kojima vam predstavljamo imena za koja vjerujemo da ćemo tek slušati narednih godina. Jedno je takvo Mislav Gleich. Ovaj mladi umjetnik, u najmanju ruku svestran, piše i stvara glazbu, a sa svoje 23 godine ima tri objavljena romana i glazbeni projekt Paladine Mode.

S autorom jedne nove književne generacije razgovarali smo o tome kako se mladi pisci uopće uspijevaju istaknuti na sceni, otkud mu inspiracija i što sve možemo očekivati od njega.

  • Riječ kojom bismo te najbolje opisali bez sumnje bi bila ‘svestran.’ Pišeš romane, stvaraš glazbu, imaš iskustva i s filmom – zaronio si u umjetnost u svakom smislu. Odakle toliki interes, u čemu ipak najbolje plivaš i kako sve stižeš?

Interes je jednostavno fundamentalni dio mene. Oduvijek sam imao poriv za stvaranjem, bilo kakvim – književnim, glazbenim, filmskim… Obožavam stvarati, volim vidjeti gotov produkt oko kojeg sam se potrudio, ali najveća ljepota i dalje leži u samom procesu stvaranja. Vjerujem da najviše iskustva imam u pisanju, s obzirom na to da sam najviše vremena uložio u tu sferu, pa mislim da „najbolje plivam“ u tim vodama. Što se tiče vremena, jako sam discipliniran i znam si kvalitetno organizirati dan. To ne pruža veliku fleksibilnost ili spontanost, ali i dalje tako najbolje funkcioniram i obavim ono što želim obaviti.

“Najveća ljepota i dalje leži u samom procesu stvaranja”

No, ako nešto volite raditi – a ja, hvala Bogu, volim i pisati i ići na fakultet i voditi društven život – nećete nužno na sve to gledati kao na zadatke, nego kao na nešto što vas ispunjava. Ali i dalje vjerujem da ljudi pretjeruju kad tvrde da su u silnim gužvama – rijetko tko je toliko zauzet da nema vremena za još nekoliko stvari sa strane. Čak i ako učiš za fakultet za ispite, ne učiš od jutra do mraka, imaš i dalje dovoljno sati u danu koje možeš iskoristiti za druge stvari. Stvar je u organizaciji.

  • Već si s 21 godinom imao dvije napisane knjige u svom opusu, a ove je godine izašla i treća. Neki autori knjige pišu godinama, nekima je ta jedna ujedno i sam vrhunac stvaralaštva. Što te inspirira tako intenzivno i koliko ti je vremena bilo potrebno u prosjeku za jednu knjigu?

Jednostavno mi mašta radi sto na sat. Pisao sam čak i prije nego što sam znao pisati: baki bih diktirao neku svoju varijaciju na Harryja Pottera i ona bi to bilježila. Imali smo pola bilježnice ispisane. Kao dijete sam kratko išao u vjerski vrtić i sjećam se da je jedna časna sestra izjavila kako „mašta može svašta“. Ta mi se fraza urezala u sjećanje i često je se sjetim kad pišem. Padaju mi svakakve ideje na pamet, scene mi se stvaraju u glavi, i jednostavno nemam izbora nego istražiti te prizore, povezati ih u koherentnu priču i prenijeti na papir.

“Padaju mi svakakve ideje na pamet i nemam izbora nego prenijeti ih na papir”

Najčešće mi se takve scene javljaju nakon što pogledam neki film, ili možda dok čitam neku knjigu. Tako je Vasilevsky počeo, dok sam gledao film. Samo mi je pala na pamet ideja da neki muškarac koji se predstavlja kao uzvišen engleski grof (a nije nikakav grof, a još je manje Englez) u svom podrumu potajno drži nekog sirotog otetog starčića. Htio sam istražiti tu ideju pa sam napisao tu priču. I lijepo je vidjeti da ljudi kasnije razgovaraju o vašim pričama. Čak i tri godine nakon objave, moje prve dvije knjige još se uvijek posuđuju i čitaju, pogotovo Samostan, što mi puno znači – tako da očito te priče imaju nešto privlačno. Samo pisanje knjige ovisi o duljini teksta, ali pišem oko 10 stranica dnevno, što je oko 3000 riječi. Tim tempom u idealnom slučaju imam knjigu od 300 stranica u otprilike mjesec dana. Najdulje sam pisao knjigu tri mjeseca. Za Beskrajno ljeto, s druge strane, trebalo mi je manje od dva tjedna. Nakon toga slijedi proces ispravljanja koji traje nešto dulje.

  • Interesantno je da su sve tvoje knjige smještene izvan Hrvatske…Je li to utjecaj stranog štiva? Biraš li i sam strane knjige odnosno knjige smještene van našeg teritorija?

To je definitivno utjecaj stranih filmova i strane književnosti. Priče su za mene uvijek pripadale svijetu izvan Hrvatske. Anglofona imena zvuče mi uzvišeno i elegantno. To ne znači, doduše, da nikad neću napisati knjigu smještenu u Hrvatskoj (dapače, volio bih napisati nešto „kod nas“ u budućnosti).

Najčešće čitam najveća djela svjetske književnosti, pa to nužno podrazumijeva da je velika većina smještena izvan naših prostora. Regionalno gledano, zaista volim Andrića. A od stranih pisaca klasične književnosti moram izdvojiti Dickensa i Twaina, dakle Engleza i Amerikanca. Volim reći da sam „bio doma“ kod Dickensa u Londonu, u njegovoj kući koja je sad pretvorena u muzej.

“Jedina stvar koju si ne smijete dozvoliti jest odustajanje”

Koliko je izazovno biti pisac i to mladi pisac u Hrvatskoj? Pripadnik si generacije kojoj je sve na dlanu, ali istaknuti se u pisanju i književnosti (koju bi neki u Hrvatskoj mogli okarakterizirati i kao vrlo zatvoreni krug) nije jednostavno.

Mislim da je i dalje najveća prepreka pronaći nakladnika. Budući pisci prvo objavljuju svoje radove po časopisima i osvajaju nagrade na festivalima. Urednici nakladničkih kuća zbog toga ih shvaćaju ozbiljnije. Ja sam preskočio taj korak pa mislim da sam si time otežao stvar, ali ako vjerujete u svoj rad, ako dajete maksimum, mislim da imate šanse biti objavljeni. Jedina stvar koju si ne smijete dozvoliti jest odustajanje. Također vjerujem da je teško da vas već etablirani književni krug počinje shvaćati ozbiljno, pogotovo kad se nastojite probiti mladi. Ali i ovdje vjerujem da vrijedi ona da ako dajete sve od sebe, ako vjerujete u sebe i svoj rad, rezultat će doći.

  • Možeš li nam približiti radnju svoje najnovije knjige? Što tvoje priče imaju zajedničko?

Zamislite svojevrsnu „norijadu“ u nekom malom američkom gradiću na sjeveru. Blješti sunce, sparno je, tinejdžeri piju i uživaju u danu. Jedan od njih, Adrian, odjednom pomisli kako bi se htio odmaknuti od sve te dernjave i pijane ekipe, pa mu pogled zapne na šumovito brdašce iznad grada. On odvodi svoju curu i njenog mlađeg brata gore u šetnju, da se maknu od vreve. No, oni zalaze malčice predaleko u šumu, i nalete na, ni manje ni više, stravičan prizor koji Adrian ne može objasniti. Ostatak romana prikazuje kako se on nosi s tom traumom te njegovu potragu za odgovorima. I vjerujem da je roman zbog takve premise životan: život vam odjednom donese neki obrat, nešto se samo dogodi, spusti vas iz raja u pakao, i vi to ne možete objasniti, životni narativ vam je poljuljan, ne prihvaćate da je to odsad dio vas. Beskrajno ljeto moj je najosobniji roman, puno je „mene“ u njemu, i vjerujem da njegova najveća kvaliteta leži upravo u toj vrsti iskrenosti. Jer emocije koje su prikazane prave su emocije.

“Moje priče uvijek imaju neku mračnu premisu”

A što se tiče onoga što moje priče imaju zajedničko, pa, vjerujem da je to uvijek neka zanimljiva (i mračna) premisa. Što bi bilo da neki luđak otme starog pekara i drži ga u podrumu a da nitko ne zna zašto? Što bi bilo da je djevojčica odvedena u samostan u kojem svećenici završavaju mrtvi? Što bi bilo da jednu nasumičnu časnu sestru usred vedrog ljetnog popodneva strefi munja?

  • Kad ne stvaraš vlastitu glazbu i ne pišeš svoje priče – koga slušaš i što čitaš? Postoje li neki ‘kapitalci’ koji se vječno vrte po tvojoj biblioteci ili playlisti?

Čitam najrazličitije stvari, ali uvijek je u središtu 18. ili 19. stoljeće. Viktorijanska književnost, francuske pustolovine poput onih Dumasovih ili Verneovih, povijesni romani, mračne stvari od Poea. Dobri su mi i Lovecraft, Eco, Sienkiewicz, Thackeray, Bulgakov, Hugo, Milton, Defoe… Ponekad se uhvatim i filozofije, Nietzschea, Camusja, Aristotela, Rousseaua. Općenito volim dosta čitati non-fiction: Hitchensa, Pinkera, Dawkinsa, Chomskog… (S Chomskim sam čak razgovarao putem maila, kad smo se dotakli nekih političkih pitanja.)

Što se tiče glazbe, moj život ne bi bio isti bez moja dva omiljena benda: Bijelog dugmeta i Beatlesa. Ako ih i ne slušam redovito, onda ih sviram redovito. A mimo njih moram istaknuti Sick Puppiese, Simona & Garfunkela i Kōji Wadu. Dakle, alternativni rock, pop rock, folk rock, 60-e, japanske pjesme… Volim i klasičnu glazbu, Tchaikovskog, Bacha, Smetanu, Ravela… No evo, zadnjih nekoliko mjeseci non-stop vrtim „She Looks So Perfect“ od 5 Seconds of Summer – naprosto ne mogu prestati slušati tu pjesmu i obilježila mi je ovaj period života.

  • Imaš li neke go-to lokacije na kojima te možemo pronaći kad ne stvaraš?

Volim zanimljiva, maštovita mjesta u Zagrebu više od običnih „prozaičnih“ kafića. Kafići poput A’e, Palainovke, Pod Gričkim topom, Swankyja, Rooftop Laterala su mi neka od najdražih ljetnih mjesta. A dok je zima i vani spokojno sniježi – mislim da je posve prikladno da me možete pronaći u Oliveru Twistu. Tamo u ozračju engleskog viktorijanskog puba sam k’o doma.

  • Čini nam se kao da bismo od tebe svašta mogli očekivati…Što nam pripremaš iduće?

Imam dovršenu knjigu Teror u Malwarku koja mi stoji već (pre)dugo na kompjuteru. To mi je najdraža knjiga koju sam napisao, i to je najbolja knjiga koju sam napisao. Jako bih volio da izađe u neko dogledno vrijeme i ugleda svjetlo dana, jer sam bio stopostotno predan tom romanu dok sam ga pisao – moje je srce kucalo za tu priču, taj grad i te likove.

Foto: Mislav Gleich

0