Zvijezda u usponu: Devin Juraj je umjetnik koji mijenja lice scene i čiji rad ćemo još dugo pratiti
Upravo si izbacio novu pjesmu, Uzalud me voliš koja je malo drugačija od prethodnih. Možeš li nam reći malo više o procesu nastajanja i inspiraciji?
Ideja pri stvaranju pjesme bila je da stvorimo nešto novo, neočekivano, nepredvidljivo i apsolutno netipično. Vizija mog stvaralaštva u kombinaciji s Markovom (producentom) je uvijek nekako dolazila ka tome da znamo što želimo i kako to želimo stvoriti, ali smo dozvolili instinktu i igri da nas dovedu do finalnog cilja. Priča koju želimo ispričati nalazila se negdje, na nama je bilo samo da ispružimo ruke i da nam dođe. Uzalud me voliš je oda samom sebi, točnije, prihvaćanju da neovisno koliko god nekad mislili da smo u pravu, moramo prihvatiti da smo u krivu. Stvorio sam jednu verziju sebe koja je u datom trenutku bila potrebna, ali nakon nekog vremena, prerasla je svoju korist i kao zmija koja mijenja kožu. Tražio sam od sebe da svoje staro ruho pustim u prošlosti kako bih budućnost dočekao otvorenih ruku.
Šira javnost te upoznala u showu Tvoje lice zvuči poznato gdje oduševljavaš s transformacijama, no predstavi se onima koji te još ne znaju. Tko je Devin Juraj i čime se sve bavi?
Devin Juraj ni meni sam nije jasan. On je figura koja živi iz dana u dan. Devin je, doduše, druga priča. Razdvojio sam dvije ličnosti jer nisu mogle dijeliti isti prostor. Kad se bavim umjetnošću, Devin drži uzde, dok je Devin Juraj taj koji voli, mari, pazi, smije se s prijateljima i živi taj svakodnevni civilni život. Ne usuđujem se pomiješati ih jer ne znam kako bih opravdao događaje koji bi slijedili. U slobodno vrijeme, uživam u životu. Vrlo sam mirna i opuštena osoba. Volim svoju samoću i svoj tempo, bez da se osjećam pretjerano prikovano životom. Bavim se svakodnevnim stvarima i najiskrenije uživam u svakodnevnim obavezama koje me malo miču s ceste izvedbene umjetnosti jer u tom svijetu mira nema. Jednom kad krenem radit ka tome, znam da neću neko vrijeme stati.
U showu si utjelovio različite izvođače poput Freddieja Mercuryja i Malume. Koja ti je transformacija do sad bila najzabavnija?
Freddie Mercury mi je definitivno bila najdraža transformacija. U njegovom liku sam nestao. Obožavam Queen, Freddia štujem i tu rijetku priliku da njegovu pojavu oživim na kratko nisam uzeo zdravo za gotovo. Freddie je netko čija se odsutnost drastično primjećuje u umjetničkom svijetu. Otišao je prerano, ali je zato ostavio trag kakvog do sada nije bilo. Znao sam odmah da njega ne mogu imitirati u potpunosti jer, realno, jako malo ljudi to može, ali mogao sam dati sve od sebe da ga na tih par sati vratim u očima gledatelja. Vjerujem da sam u tome uspio. Biti ta poveznica između njega i fanova, kao što sam ja, ispunilo mi je srce na način koji do sad nisam osjetio. Kako bi i on sam rekao: radite sa mnom što god hoćete, samo nemojte da budem dosadan.
Kako izgleda tvoj proces pripreme za ovako zahtjevne transformacije koje uključuju pjevanje, ples i glumu?
Ni sam ih se ne sjećam. Cijeli proces showa bio je dosta zahtjevan pa su se u nekom trenutku dani malo prilijepili i to je postao samo jedan nezaustavljivi blok dana i događanja. Probe, učenje tekstova, koreografije pa ponavljanje. Od prvog do četvrtog mjeseca ove godine, samo to sam radio. Generalno, kada je u pitanju nastupanje, počeo sam se jako zagrijavati, koliko vokalno toliko i fizički. Shvatio sam nedavno da moje tijelo ima tendenciju otići u overdrive i malo potegnuti do neke granice prema kojoj nisam spreman i onda se događaju ozljede. Što sam ozbiljniji izvođač, to mi je teže primiriti se, ali lakše mi je ozbiljnije uloviti se posla da na binu izađem kao najkompletnija verzija sebe,
Bio si i prateći plesač na Eurosongu kada nas je Albina predstavljala, pa evo s obzirom na to da nam je nedavno završilo natjecanje, a ti se baviš i pjevanjem, imaš li ambiciju jednog dana predstavljati Hrvatsku kao izvođač?
Volio bih tu priliku, apsolutno da. Siguran sam u to da će se ona ukazati kada za to dođe vrijeme. Do tada radim na tome da svoju ekspresiju i umjetnost dovedem na jednu razinu koju eurosong zaslužuje.
Budući da si i plesač, i pjevač, i glumac – postoji li neki idealni projekt (npr. mjuzikl, film) gdje bi sve te vještine spojio? Znamo da si bio dio mjuzikla Jadnici u Komediji, je li ti to bio veliki san?
Moja plesna pozadina u potpunosti je zakinuta u mom senzibilitetu. Slatko mi je kad ljudi misle da se divim mjuziklima kao što su Grease ili možda Footloose, ali moji pravi senzibilitet leži u Phantom of the Opera i Sweeney Toddu. Teški sam mrak kad se o takvim stvarima radi i vježbam danonoćno da se dovedem do razine koja će biti zaslužna tih glavnih uloga. Enjorlas u Jadnicima bila je, primjerice, jedna od tih uloga. On je za moju priču jedan strahovito simboličan lik i u ovoj fazi života ne bih mijenjao ništa oko toga. Za mene predstavlja jedan korak u smjeru koji sam dugo vremena vidio kao nedostupan i dalek. Preko noći postao je realnost pa sam za njime išao gladan ambicije, spreman umrijeti za ovo čime se bavim.
A što nam novo sada spremaš? Imaš li neke nadolazeće projekte koje možeš podijeliti s nama? Možemo li očekivati album?
Od novih projekata nažalost ništa ne smijem najavljivati, ali u sferi autorskog rada, ponosno mogu reći da nas čeka jedna vrlo ozbiljna i bajkovita priča. Imam viziju, beskompromisnu i pravu, koju namjeravam ostvariti i znam da će se to dogoditi. Priča koja samo čeka svoj trenutak stoji mi na vrhu jezika i jedva je čekam ispričati publici.
Djeluješ jako sigurno na sceni – ali jesi li se uvijek tako osjećao? Što ti je najviše pomoglo da stekneš sigurnost?
Sigurnost dolazi s iskustvom. Najdraži dio ovoga svega je taj live nastup moment. Stanem pred publiku i tamo sam doma. Zaljubljen sam u taj adrenalin. Volim to što radim jer volim mamiti osmijeh na lice ili suze na oči. Na kraju dana, sigurnost dolazi iz puno rada i znanjem da publika zaslužuje dobiti najbolji show ikada. Strah pred binu je lažan. Toliko radimo na tome da dođemo do tog cilja i do te prilike da bi se onda sabotirali strahom nečeg čega nema. Mi smo uvijek u kontroli, a publika zna samo jedno, uživaju li ili ne – na nama je da se pobrinemo da uživaju. No matter what, the show must go on!
Gdje se vidiš za pet godina? Imaš toliko talenata i interesa – gdje se ti nadaš da ćeš tada biti profesionalno i osobno?
Ne znam i ne želim znati. Znam samo jedno: gladan sam za time što radim više nego itko koga znam (ili ne znam). Jedva čekam vidjeti gdje će me ovaj život odnijeti. Gdje god to bilo, čut ćete da sam tamo.
Foto: Tina Kadoić
