Nikolina Mamić: Roditelji, ali i partneri – zbližavaju li nas djeca?
Nikolina Mamić: Roditelji, ali i partneri – zbližavaju li nas djeca?

Nikolina Mamić: Roditelji, ali i partneri
– zbližavaju li nas djeca?

Roditeljstvo snažno mijenja partnere, ženu i muža, njihov odnos i dinamiku obitelji. Svjesno ne kažem da je promjena negativna, već da je snažna, kao i nužna jer mali taj dječji život opravdano traži veliku posvećenost i prisutnost koja neupitno crpi, i tjelesno, a osobito psihički. S tim više ako si roditelj koji ulaže trud u svjesno i povezujuće roditeljstvo kojim želiš mijenjati generacijski prenošene, ali za dijete ne baš osnažujuće obrasce odgoja, bazirane na krutoj poslušnosti umjesto povezujućoj suradnji s djetetom. I sasvim je prirodno da, ako taj mali život traži i uzima toliko naše roditeljske snage, vremena i volje, na nekoj drugoj strani, onoj partnerskoj, nastaje manjak – i vremena i volje, toplih pogleda i nježnih dodira, povezujućih razgovora, malih svakodnevnih osvajanja… Koliko god mi ne pričali o tome.

Roditelji, ali i partneri

Dinamika roditeljstva kao da prirodno vodi ka udaljavanju partnera, konfliktima i rastavi. Osim ako ju ne preduhitriš te svjesnost koju posvećuješ djeci, usmjeriš i u odnos s partnerom.

Vjerujem da se mnogi parovi susreću s tom neobičnom promjenom koju djeca unose u brak, u odnos. Često to kažem u šali (oprostite svi kojima to nije šala, već bolna istina), ali čini mi se da kad postaneš roditelj sva dinamika života i obaveza nekako spontano vodi ka rastavi pa itekako razumijem sve one parove koji se u toj novoj ulozi udalje. Zahtjevan ritam svakodnevnice, izazovi u novoj ulozi, osjećaj roditeljske nesigurnosti, nedostatak vremena za mirno i opušteno vrijeme za nas, nemogućnost ili komplicirana organizacija izlazaka samo u dvoje, manjak putovanja i svega onoga što nam je prije možda pružalo priliku za snažnijim povezivanjem.

U igri i maženju s djecom mama i tata ispune i velik dio one čiste taktilne potrebe za jednostavnom i slatkom nježnošću, a i onu senzualniju želju često dokrajči umor na kraju dana ili hrpa drugih obaveza koje nisu našle svoje ispunjenje u danu, a koje su mnogim ženama kočnica u opuštanju za seksualnu bliskost s partnerom. Toliko je nas roditelja, parova koje na kraju obiteljsko-poslovnog dana najčešće obuzme želja da se samo opustimo na kauču pa ekranom, knjigom ili tišinom ispraznimo glavu od svih dječjih i inih dozivanja te tako provedemo bar malo vremena samo sa svojim mislima. Jer teško se dati drugome, u razgovoru ili punoj pažnji, ako si i sam prazan. A roditeljstvo i prazni, koliko god da ispunja.

Je li pretjerano reći da smo kao roditelji poprilično drukčije osobe od ono dvoje koji su se zaljubili i zavoljeli kao samo mi?

I sad zamišljam dane, tjedne, nekome i mjesece takvog umornog i nesvjesnog bivanja partnera koji se danima nisu susreli u zajedničkom trenutku, nježnom pogledu, iskrenom razgovoru, senzualnom dodiru… Sasvim je prirodno da se takvi, roditeljstvom udaljeni mi u nekom trenutku razdvoje, otuđe, rastanu. Roditeljstvo nas je karakterno preoblikovalo, izmijenilo naša tijela, reprogramiralo ritmove i navike. Je li pretjerano reći da smo kao roditelji poprilično drukčije osobe od ono dvoje koji su se zaljubili i zavoljeli kao samo mi?

I ako smo se kao roditelji toliko promijenili, kako to da se onda i kao roditelji, ali prije svega partneri zaboravljamo stalno iznova upoznavati, odabirati jedno drugo svakog dana iznova, malo po malo osvajati i zbližavati, kao nekoć na dejtovima? Zaboravljamo odvajati vrijeme za partnera, za nas, dok nas međusobni čangrizavi pogledi, srcu bodljikave riječi ili pak nesuradnja s djecom koja kao da svojim malim antenama love našu partnersku distancu, ne podsjete da smo se kao par pogubili. Otriježnjeni tom ljubavnom prazninom, tada podsjećamo jedno drugoga da trebamo i želimo osnažiti temelj naše obitelji, roditeljstva i sretne djece, a to je naš partnerski odnos. Samo nas.

Zbližavaju li djeca u konačinci partnere?

Djeca ne zbližavaju. Djeca partnere vežu i razlika je ogromna. Djeca nas vežu u doživotan odnos kako bismo kao roditelji bili tu za ta mala bića, u brizi, toplini, razgovorima i igri.

I za kraj, opet vrlo iskreno. Nisam znala da roditeljstvo u tolikoj mjeri izmijeni nas, par, muža i ženu, ljubavnike, partnere. Toliko se o tome šuti dok uokolo varavo kola ona obmana da djeca partnere zbližavaju, povezuju… Pa, evo, reći ću to na glas. Djeca ne zbližavaju. Djeca partnere vežu i razlika je ogromna. Djeca nas vežu u doživotan odnos kako bismo kao roditelji bili tu za ta mala bića, u brizi, toplini, razgovorima i igri. Kao potpora jedan drugome jer je roditeljstvo, kad si sam, uistinu vrlo vrlo teško. No najvažnije, nije ni zadatak niti odgovornost djece da nas zbližavaju. To je naša partnerska zadaća. Mi smo se zaljubili, mi smo se povezali i samo o nama ovisi hoćemo li tu ljubav, povezanost i blizinu i dalje zadržati, obnavljati, rasplamsavati ili će se ona raspršiti pod tantrumima, pelenama, uspavljivanjima, dječjim fazama, razvozavanjima, moranjima, zaostacima i nemanju vremena.

Ljubav je i osjećaj i odluka, a mi smo odlučili da odabiremo jedno drugo, opet, iznova

U želji da budemo prisutniji i topliji roditelji svojoj djeci, svakodnevno im poklanjamo puno svjesnosti kojom pratimo i odgovaramo na njihove želje, potrebe i ritmove. Možemo li, u želji da budemo prisutniji, povezaniji i dugotrajniji partneri, barem dio te svjesnosti usmjeriti i nama? Mi smo odlučili (jer ljubav je i osjećaj i odluka) da svaki dan, tjedan ili, ajmo biti iskreni, barem par puta mjesečno odabiremo jedno drugoga. Opet. Iznova. Ponekad i premoreni, i bez volje, bez velikih riječi, obećanja, u tišini, samo rukom u ruci. Ali samo mi.

Tekst: Nikolina Mamić, blogovi Mama, priča & Sretni obroci

Foto: Sanja Jagatić, Nikolina Mamić

Preporuka

Zatvori