Renato Baretić je 2003. godine objavio svoj roman prvijenac, Osmi povjerenik. Gotovo odmah djelo je postalo bestseler i do danas je jedno od najčitanijih i najprodavanijih djela suvremene hrvatske književnosti. Baretić je s tim romanom pogodio u sridu. Svakog čitatelja i čitateljicu. Osmi povjerenik pobrao je sijaset nagrada, postavio na kazališne daske i kao da je zadnjih petnaest godina utopijski otok Trećić ucrtan u jadranskom arhipelagu.
Osmi povjerenik, film
Druga je ovo filmska adaptacija novije hrvatske filmske povijesti djela koje je uzrokovalo takvu i toliku pomutnju na književnoj sceni. Prisjetimo se, Što je muškarac bez brkova, Baretićevog kolege po pismu, Ante Tomića, doživio je priličan uspjeh. Izgleda da generacija ima ono nešto što spaja književnost i film i to na najbolji i jako elegantan način. Režiser i scenarist Ivan Salaj nije se držao knjige kao pijan plota. I bolje da nije. Donio je neke promjene koje su savršeno legle. Napisao je scenarij zajedno s Renatom Baretićem i ostvario divnu filmske trećićansku utopiju.
Početak filma prati pad političara Siniše Mesnjaka, nakon što se nađe u seksualnom skandalu. Iz tog početka iščitavamo njegov odnos s premijerom (odličan Stojan Matavulj) i premijerovom tajnicom (Iva Mihalić). Premijer je prisiljen poslati ga na najudaljenijih hrvatski naseljeni otok kako bi tamo uspostavilo lokalnu samouopravu, dok se stvari ne smire. Mesnjak (glumi ga Frano Mašković) po zadatku odlazi na Trećić kao vladin osmi povjerenik kako bi organizirao spomenutu lokalnu upravu i samoupravu.
No, bez obzira na promjene u filmu, Baretić je roman napisao filmski, u scenama i s opisima koji kao da su filmski. Trenutak kada Mesnjak spazi da jedan od stanovnika bježi iz ruba kadra (kada se nitko nije pojavio na dogovorenom sastanku u 11 sati ujutro), kako je opisan u knjizi – točno tako je i snimljen. Iznenađenje u filmu svakako je nekoliko glumaca, ipak cijeli film na kraju i nose glumci. Frano Mašković, prvenstveno kazališni glumac (stalno zaposlen u ZKM-u), u ovoj filmskoj ulozi se izvrsno snašao. U početku rezerviran, s pokušajem uspostavljanja svoje dominacije, čak s držanjem tijela istim kao u romanu, da bi tijekom filma, sve njegove maske malo po malo opadale – prikazao je Mesnjaka kako smo ga zamišljali i dok smo 2003. čitali knjigu. No, među stanovnicima otoka postoji par stvarno pitoresknih likova. Među njima svakako je najupečatljiviji Tonino Smeraldić kojeg glumi Borko Perić. Tonino je Mesnjakov osobni prevoditelj, domaćin i asistent, no s čestim napadajima smrzavanja u prostoru i vremenu (epilepsija?) što se dešava, naravno u trenucima kada se nipošto ne smije desiti. Bez obzira na to, svaki napadaj nije očekivan i služi dramaturškoj svrsi.
Ivo Gregurević glumi Toninova oca. On je tipičan primjer otočke usporenosti, što se vidi u trenucima kada kreće zapaliti cigaretu. Goran Navojec glumi Bosanca Selima, sirovinu, no dobrog srca. Nadia Cvitanović je otkriće filma. Ovo joj je prva velika uloga (do sada je imala jednu manju u filmu Smrt Sarajeva) i slobodno možemo reći da ju je jako dobro iznijela. Ona glumi Ukrajinku, prostitutku Juliju koja se zaljubi u Tonina. Kako je stvarala lik i kako se snašla u filmu možete pročitati u intervjuu s njom. Zamjena Bosanke Zahire iz romana s Ukrajinkom Julijom zapravo je najveća promjena koju je Salaj napravio. i uopće ne smeta. Ono što obilježava cijeli roman jest – govor. I tu su svi na istoj valnoj duljini u filmu. Skinut je kao iz knjige, a čak su uvedeni i titlovi, kako bi publika razumjela što likovi govore. Odličan potez. Trećićanski u tom trenutku dobiva svoju potpunu autonomiju kao otočki govor.
Na kraju, Trećić postaje utopijski, arkadijski otok bez političara (jedan od povjerenika, kojeg glumi Filip Šovagović je i ostao na otoku, incognito, naravno), zla, kombinacija i nastavlja živjeti kako je i počeo.
Salaj je snimio dug film. Dva sata i petnaest minuta dug film. I bez, hrvatski karakterističnog, praznog hoda. Dva sata i petnaest minuta vi gledate i živite Trećić.
