Koliko je važna psihološka podrška tijekom procesa liječenja – i za oboljele i za njihove bližnje? Kako se, prema vašem iskustvu, razlikuju potrebe pacijentica u različitim fazama bolesti, od dijagnoze do oporavka?
Psihološka podrška iznimno je važan dio liječenja jer rak dojke ne pogađa samo tijelo, nego i emocionalni i socijalni život žene. Razgovor sa psihologom pomaže da se emocije prepoznaju, izraze i razumiju, ali i da se žena ponovno osjeti aktivnim sudionikom vlastitog liječenja, a ne samo pasivnim primateljem terapije. Podrška je jednako važna i za bližnje. Oni često žele pomoći, ali ne znaju kako. Istodobno se nose s vlastitim osjećajima straha, tuge i bespomoćnosti. Stručni razgovor može im pomoći da nauče kako biti podrška, a pritom sačuvati i vlastitu stabilnost i snagu.
Kako se proces liječenja odvija, mijenjaju se i emocionalne potrebe oboljelih – od početnog šoka i straha nakon dijagnoze do suočavanja s promjenama tijekom terapije i razdoblja oporavka. Upravo zato je važno razumjeti kako se psihološke potrebe žena razlikuju u svakoj fazi bolesti i što im tada najviše pomaže.
Na početku, neposredno nakon dijagnoze, dominiraju šok, strah i potreba za informacijama. Tada je najvažnije pružiti osjećaj sigurnosti i pomoći da žena razumije što je pred njom. Tijekom liječenja često dolazi do fizičkog i emocionalnog iscrpljenja, pa podrška treba biti usmjerena na očuvanje motivacije, prilagodbu na tjelesne promjene i zadržavanje dnevnih rituala koje je žena imala i ranije.
Tijekom liječenja naglasak je na upravljanju svakodnevicom i održavanju motivacije i u tom dijelu potpora bližnjih dolazi do izražaja u najvećoj mjeri. Nakon završetka aktivnog liječenja ključna je potpora u uspostavljanju ritma života bez liječenja kada žene često izvještavaju o doživljaju “gubitka sigurnosti” koju su dosad imale pod stalnim kontrolama unutar sustava. Tada se radi na osnaživanju i vraćanju povjerenja u vlastito tijelo i budućnost. Također, mnoge se žene vraćaju na posao i s njima radimo psihološku pripremu za taj korak. Svaka od tih faza ima svoj emocionalni tempo i zato psihološka podrška nije luksuz, nego dio cjelovitog liječenja. Ona pomaže da osoba, unatoč bolesti, zadrži osjećaj smisla, kontrole i povezanosti sa sobom i drugima.
Koje su se, prema vašem iskustvu, strategije suočavanja s bolešću pokazale najučinkovitijima?
Najkorisnijima se pokazuju one strategije koje omogućuju osobi da zadrži osjećaj aktivne uloge i kontrole, čak i u situaciji kada ne može utjecati na sam ishod bolesti. To ne znači “biti stalno pozitivan”, nego prihvatiti realnost i zadržati fokus na onome što se može učiniti danas. To često uključuje održavanje nekih dnevnih ili tjednih rituala koje je osoba imala poput planiranja dana i aktivnosti u danu, provođenje tjelesne aktivnosti poput šetnji, planiranja obroka u danu i slično, ali i sudjelovanje u obiteljskom životu. Socijalizacija je jako važna. Neke žene se osamljuju nakon dijagnoze i to je u redu u početnim tjednima. Ipak, održavanje bliskih socijalnih kontakata nešto je što pomaže u održavanju normalnosti tijekom liječenja i može barem nakratko djelovati kao distrakcija od prizora liječenja i misli o bolesti.
Neke žene odaberu pristup u procesu liječenja koji naoko djeluje kao “da im ništa nije”. Taj način suočavanja izbjegavanjem aktivnog procesiranja emocija također može pomoći u nekim fazama da osoba lakše prebrodi težinu samog procesa. Ipak, ovakav pristup dugoročno može otežati daljnje emocionalno funkcioniranje ako se emocije ne adresiraju i ne izraze. Učinkovito suočavanje ne znači odsutnost straha, nego spremnost da se s njim bude u kontaktu i da se unatoč njemu nastavi živjeti.
Kako članovi obitelji i prijatelji mogu pružiti pravu vrstu podrške, bez da umanjuju ili negiraju osjećaje osobe koja prolazi kroz bolest? Što savjetujete kada ni okolina ne zna kako reagirati, a želi pomoći?
Najvažnije je ne pokušavati “popraviti” emocije oboljele osobe, nego se prema njima odnositi sa suosjećanjem i prihvaćanjem. Mnoge žene kažu da im najviše znači kada mogu otvoreno reći “strah me”, a druga osoba to samo sasluša i ostane uz njih, a ne kada ih bližnji tješe rečenicama poput “bit će sve dobro” ili “moraš misliti pozitivno”. Ponekad je dovoljno jednostavno: “Tu sam, možeš mi reći ako ti nešto treba.”
Okolina često ima dobru namjeru, ali ne zna što reći ili se boji da će “reći nešto pogrešno”. Moj savjet je da ne traže savršene riječi – autentičnost i prisutnost vrijede više od savjeta. Također, korisno je pitati umjesto pretpostavljati: “Što ti sad najviše pomaže?”, “Želiš li da te podsjetim na preglede ili da te samo dođem posjetiti?” Za mnoge članove obitelji i prijatelje to je i vlastiti proces prilagodbe. Nije lako gledati voljenu osobu u bolesti i oni također trebaju podršku, bilo kroz razgovor sa stručnjakom, bilo kroz grupe za članove obitelji. Kada se i okolina osjeća emocionalno stabilnije, može pružiti topliju i autentičniju podršku.
S obzirom na vaše iskustvo rada s medicinskim timovima, koliko je važno da i zdravstveni djelatnici imaju psihološku podršku i razvijene komunikacijske vještine? Na koji način kvalitetna komunikacija između liječnika i pacijentice može utjecati na ishod liječenja i osjećaj sigurnosti?
Dobre komunikacijske vještine temelj su povjerenja između zdravstvenog osoblja i oboljelih. Kada se pacijentica osjeća saslušano, uvaženo i uključeno u odluke o liječenju i njezina motivacija i suradljivost u procesu liječenja rastu. Istraživanja pokazuju da dobra komunikacija može pozitivno djelovati na doživljaj boli, razinu stresa pa čak i suradljivost u procesu liječenja i redovito uzimanje lijekova.
Kvalitetna komunikacija u zdravstvu ne znači uvijek imati “prave riječi”, nego biti prisutan, iskren, empatičan i autentičan. Kada liječnik zna prepoznati i imenovati emocije koje se javljaju kod pacijentice, ali i kod sebe, tada liječenje postaje cjelovit proces, u kojem se ne njeguje samo tijelo, nego i osjećaj sigurnosti, povjerenja i dostojanstva.
Zdravstveni su djelatnici također izloženi visokom riziku sagorijevanja na poslu, posebice zbog emocionalnog opterećenja rada s onkološkim bolesnicima. I upravo je zato važna psihološka potpora, ne samo za oboljele, već i za sve dionike u procesu liječenja od maligne bolesti.
Mnoge žene kažu da im se život “promijenio zauvijek” i nakon uspješnog liječenja. Kako se nositi s tim novim identitetom i strahom od povratka bolesti? Kako ponovno izgraditi osjećaj kontrole nad vlastitim tijelom i životom?
Kao što je već spomenuto, mnoge žene svoj život nakon dijagnoze doživljavaju kao podijeljen na razdoblje „prije i poslije bolesti“. Jedan dotad relativno bezbrižan život zamijeni osjećaj stalne neizvjesnosti i strah za vlastito zdravlje.
U praksi često čujem želju da se “život vrati na staro”, no ta je želja rijetko ostvariva. Važno je prihvatiti da su i tijelo i um prošli kroz iznimno zahtjevan proces te da sada trebaju vrijeme, njegu i osnaživanje. Često je narušeno i povjerenje u vlastito tijelo, pa upravo na njegovu obnovu usmjeravamo terapijski rad. Svojim klijenticama volim reći da pokušaju vidjeti svoje tijelo ne kroz ono što je izgubilo, nego kroz ono što je izdržalo. Svaki ožiljak, svaka promjena i svaka rana svjedoče o snazi preživljenog. Ponekad je dovoljno zastati i reći: “Vidi me. Ovo je moje tijelo – prošlo je kroz sve to, i još uvijek sam tu.”
Strah od povratka bolesti vrlo je čest i ne znači da se osoba “ne nosi dobro”, nego da je prošla iskustvo koje je trajno promijenilo njezin osjećaj sigurnosti. U terapijskom radu često potičemo povratak starim ili uspostavu novih, njegujućih rutina, usmjeravanje na male, ostvarive ciljeve te prepoznavanje i zastupanje vlastitih granica. Jedna od važnih tema je i učenje nježnosti prema sebi – vještina koja mnogim ženama, osobito na ovim prostorima, nije prirodna niti previše poznata, ali je ključna za oporavak i dugoročno emocionalno zdravlje.
Iako je Pink Month posvećen prevenciji raka dojke, često se zaboravlja na mentalnu prevenciju, odnosno na brigu o psihičkoj otpornosti. Kako ju možemo svakodnevno njegovati?
Psihološku otpornost svakodnevno možemo njegovati principom nježnosti prema sebi i prihvaćanja. To prihvaćanje se najčešće odnosi na emocije, da si dopustimo osjećati što osjećamo, bez osude, lijepljenja sebi nekakvih etiketa i kritiziranja sebe. Važno je njegovati bliske odnose i okružiti se ljudima s kojima se osjećamo dobro. Učimo se postavljati granice, ne da bismo zaustavljali druge ili odbijali, već da bismo nježno zaštitili sebe od preopterećenja. Sve je to proces koji traje. Također, važno je u njemu imati blagosti prema sebi da nećemo svaki puta napraviti nešto kako smo si zamislili i da je to u redu. U redu je pogriješiti, u redu je propustiti nešto ili previše sebe dati u neki odnos. I upravo je u tome otpornost – da znamo da je u redu biti čovjekom.
I tek tada se možemo ohrabriti živjeti život kakav zaslužujemo – bez odustajanja od sebe ili drugih nam važnih.
Koja bi bila vaša poruka ženama koje možda odgađaju preventivne preglede jer osjećaju strah ili nelagodu?
Poznato je da od trećine do polovice ljudi izjavljuje da se boji raka više negoli ijedne druge bolesti i to je podatak koji se istraživanjima redovito dobiva. Strah od pregleda je razumljiv i mnoge žene se boje što bi mogle saznati ili im je sam pregled neugodan. No važno je znati da preventivni pregled ne znači traženje bolesti, nego brigu o sebi. Rano otkrivanje raka dojke u velikom broju slučajeva znači potpuno izlječenje, a redoviti pregledi daju osjećaj sigurnosti i kontrole nad vlastitim zdravljem.
Moja poruka ženama je da briga o sebi nije znak slabosti, nego snage, a redovitim pregledima činimo male korake koji mogu napraviti veliku razliku.
Foto: Dupe Photos
