“Najveća snaga žene vidi se kad misli da je više nema”: Razgovarali smo s autoricom knjige Kvadrant žene
Vaša knjiga Kvadrant žene vrlo je osobna, ali istodobno i znanstveno utemeljena. Kada ste osjetili potrebu da napišete ovu knjigu – jeste li je stvarali kao stručnjakinja, pacijentica ili kao žena koja je htjela ispričati svoju priču?
Nakon što sam prošla kroz dugotrajan i mukotrpan proces liječenja raka dojke prije 15 godina i počela proces oporavka imala sam ideju o pisanju o ovom iskustvu raka dojke. Međutim, vrativši se u kolotečinu života i neprekidnih kontrolnih pregleda, te poslovnih obaveza i pisanja znanstvenih članaka nisam za nju nalazila koncentracije niti vremena. Onda sam na poticaj mog fakultetskog kolege i urednika u Profilu se ipak odvažila i krenula je pisati. Htjela sam napisati knjigu kakvu sam trebala dok sam se liječila.
Nisam htjela pisati samo osobnu priču jer svaka oboljela žena ima ponešto drugačiji put liječenja i iskustava, a s druge strane nisam željela napisati niti samo isključivo stručnu knjigu bez osobnih primjera stvarnih žena i to i onih koje su se liječile u Hrvatskoj.
U knjizi otvoreno pišete o vlastitom iskustvu s bolešću. Koliko je teško bilo ogoliti se pred čitateljima, posebno kao osoba koja dolazi iz akademskog svijeta, gdje se emocije često drže po strani?
Smatrala sam da bi bilo nepošteno i neautentično napisati knjigu o psihološkim aspektima raka dojke u kojoj bi ignorirala činjenicu da sam i sama prošla kroz to iskustvo. Dok sam možda prije više godina i osjećala veću zadršku da pišem o tome iskustvu, sada sam u zrelijoj dobi jednostavno osjetila veću slobodu i želju da budem autentična. Točno je da se u akademskim krugovima pokazivanje emocija i ranjivost smatra slabošću, ali vjerujem da sam se profesionalno već dovoljno dokazala da se ne moram opterećivati mišljenjima onih koji tako misle. Teško je bilo pisati i prolaziti ponovno kroz sjećanja na teška iskustva, ali je u neku ruku bilo i ljekovito i oslobađajuće.
Jedna od snažnih poruka knjige jest važnost suočavanja – i s dijagnozom, i sa sobom. Kako izgleda taj proces prihvaćanja na psihološkoj razini?
Suočavanje s dijagnozom i sobom u novoj ulozi, ulozi pacijentice i osobe kojoj je život ugrožen, vrlo je dugačak i težak proces. Kad kažemo da je proces onda mislim da on ima svoje različite faze, mijenja se naše gledište na bolest i na sebe, kao i naši načini suočavanja i nošenja s izazovima i teškoćama na koje nailazimo. Od iznimno jake preplavljenosti emocijama u kojima se smjenjuju šok i nevjerica, ljutnja, bijes, tuga, osjećaj nepravednosti, osamljenosti, bezvrijednosti, krivnje, straha, tjeskobe i beznadnosti postupno se upoznajemo s “neprijateljem” i uz pomoć liječnika ulazimo u protokole liječenja koji donose nešto jasnih strukturu i osjećaj da nešto poduzimamo i imamo veću kontrolu. No, ono što je teško je osjećaj da nas drugi drugačije gledaju, da sada u nama vide samo bolesnu osobu, pa mi prestajemo biti ono što smo uvijek bili i naše druge uloge, npr. profesionalna, roditeljska, partnerska itd. se katkada stavljaju u drugi plan. Treba dosta vremena i napora da i sami izbalansiramo svoj pogled na sebe i svoje uloge u toj situaciji i prihvatimo to samo kao jedan dio sebe, koji je možda dominantan jedno vrijeme ali koji nismo cijele mi.
U tekstu govorite i o manjkavostima zdravstvenog sustava te o izazovima kroz koje prolaze pacijentice. Što biste izdvojili kao najveći problem, ali i kao područje u kojem postoji prostor za stvarnu promjenu?
Rak dojke jako je kompleksna bolest koja se ne liječi jednim postupkom nego na na različite načine i koju liječe različiti specijalisti. Svi oni trude se napraviti što je više moguće da spase živote oboljelih žena, no nisu svi u tome jednako svjesni da je tjelesno zdravlje samo polovica zdravlja i da psihičko stanje pacijentice uvelike utječe na njezin tijek bolesti, prihvaćanje i suradnju pri liječenju, povjerenje u liječnike itd. Često nemaju vremena i sami su iscrpljeni odgovornošću svojega posla i preopterećenjem velikim brojem pacijentica, a nemaju sami psihološku podršku za stres u poslu.
Jedna od najvećih poteškoća za od raka dojke oboljele žene leži u tome što žene dok se liječe moraju ići kod velikog broja specijalista često i u različite ustanove: kod onkologa, radiologa, kirurga, fizijatra, endokrinologa, ginekologa itd., a da ih sve trebaju često otkrivaju u hodu, nerijetko ne od zdravstvenog osoblja nego jedna od druge i to ih frustrira iznenađuje, umara dok su bolesne i same u stresu. Rekla bih da je u zdravstvenom sustavu za pacijentice s rakom dojke jako je teško to što nema jedne ustanove kojoj bi se one obratile u trenutku dobivanja dijagnoze i koja bi ih vodila kroz liječenje i da u toj ustanovi mogu obaviti sve preglede i tretmane ta da ih se gleda i liječi holistički.
To zahtijeva puno organizacije i sredstava, ali ono što bi se već sada moglo promijeniti boljom i kompletnijom edukacijom i potenciranjem psihološki osjetljivijeg pristupa pacijenticama počevši od načina priopćavanja dijagnoze, komunikacije, informiranja i zajedničkog donošenja odluka kada postoji više opcija, ne prebacivanja krivnje na pacijentice koja nisu dovoljno pozitivne i pokazuju strah i anksioznost od nekih postupaka i nuspojava koje im ozbiljno narušavaju kvalitetu života itd. Dakle jedna, ali ne uvijek i nekim mojim liječnicima koji su to smatrali gubitkom vremena ili izrazom nepovjerenja.
Knjiga ne govori samo o bolesti, nego i o ozdravljenju, fizičkom, ali i emocionalnom. Što za vas danas znači pojam “ozdravljenja”?
Teško je kod bilo koje onkološke bolesti govoriti o ozdravljenju jer se ono određuje samo statističkim vjerojatnostima povratka bolesti. Obično se vjerojatnost dosta smanjuje nakon 5 godina remisije pa se tada može “lakše disati”, no i dalje postoji strah i vjerojatnost povratka i buđenje nekih tamo skrivenih stanica koje liječenje nije uspjelo ukloniti ili uništi.
Također, ta je bolest veliko traumatsko iskustvo koje se sastoji od puno neugodnih stresnih i traumatskih iskustava poput gubitka dijela tijela, neugodnih postupka liječenja, bolova, senzacije poput trnaca, obamrlosti, zatezanja, probadanja, povraćanja, mučnina itd., te neugodnih reakcija najbližih osoba koje se povlače, ne pružaju dovoljni ili adekvatnu podršku itd. itd. Zato se u oporavku i ozdravljenju često traži smisao bolesti, značenje njezino i stubokom mijenjaju neke vrijednosti i pristupi životu i sebi. Može doći do posttraumatskog osobnog rasta i veće samouvjerenosti da se možemo odrvati nedaćama i hrabrosti da činimo ono što smo željeli ali se nismo usuđivali. No, nekada je ozdravljenje i veliki uspjeh samo moći normalno živjeti i funkcionirati nakon te bolesti. Meni je upravo to značilo ozdravljenje – obavljanje mojih životnih uloga onako kako sam smatrala da je najbolje, a jedan aspekt posttraumatskog rasta i pisanje ove knjige.
Vaša borba s bolešću, ali i vaša profesionalna posvećenost, mnogima su inspiracija. Što vas danas pokreće i daje Vam snagu?
Ako je to zaista tako to mi je iznimno drago, jer sam osoba koja pokušavam dati sve što znam i umijem bez kalkuliranja. Najveća su mi pokretačka snaga i radost kako u počecima bolesti tako i sada moja djeca. Također željela bih kao i mnoge osobe u mojim godinama nešto smisleno ostaviti iza sebe od ovog iskustva i podijeliti s drugima da im put kroz bolest bude lakši, baš kao što sam i ja dobila puno podrške i informacija od drugih žena, što pojedinačno, što kroz udruge.
Ako biste jednom rečenicom trebali sažeti poruku svoje knjige, što biste voljeli da svaka žena zapamti nakon što pročita Kvadrant žene?
Najviše se sjećamo onoga kako smo se osjećali dok se nešto događa ili u ovom slučaju čita. Tako se nadam da će ova knjige ženama pomoći da razumiju što im se događa na jedan realističan način, bez previše bojanja u ružičasto, ali bez dramatiziranja i s dozom hrabrosti, odvažnosti i humora. Možda da citiram jednu rečenicu koju navodim pri kraju knjige: “Živite! Ne čekajte da sve oluje prođu kako biste pronašle radost (pa i tijekom liječenja) – naučite plesati i na kiši.”
Foto: Journal
